Čovjek i vrijeme
Ljudi koji žive u prošlosti se katkada nazivaju nostalgičarima, jer stalno prebiru po prošlim događajima. Katkada je teško razdvojiti nezdravu nostalgiju od ljudske potrebe za sjećanjem. Gajiti sjećanje nije nužno nostalgija, jer pretjerano vraćanje u prošlost onemogućuje čovjekovu sadašnjost. Od izazova sadašnjeg trenutka slično bježe i ljudi, koji stalno razmišljaju o budućnosti. Poneki ljudi, što katkada vrijedi za mlade ljude, ne žive ljepotu sadašnjosti, jer im je životni rokovnik ispunjen planovima, koji se možda nikada neće moći ostvariti. Pritom nam kao pomoć može poslužiti i narodna mudrost, koja kaže: Čovjek snuje, a Bog određuje. Jednako kao što kršćanstvo nije sklono prenaglašenom sjećanju, u kojemu se pojedinac zakapa u prošlo, isto tako nije kršćanski živjeti samo za budućnost. Kristov učenik neće bolesnom nostalgijom ugušiti vlastitu kulturu sjećanja niti će pretjeranim zavirivanjem u budućnost unišiti kreativnost u vlastitoj sadašnjosti. Možda je Tizianov savjet ujedno i najbolje rješenje za kršćaninovo pitanje odnosa vremena i mudrosti: poučeni prošlošću oblikovati sadašnjost trajno imajući u vidu i budućnost. I konačno, kršćanski život nije samo gledanje unaprijed (perspektiva) i nije stalno vraćanje unatrag (retrospektiva), nego ozbiljno uzimanje sebe u sadašnjem trenutku (introspektiva).
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 10/2023.
