Dva dijamantna jubilarca – Veritas i drugi urednik

fra Ljudevit Maračić

Naš časopis “Veritas” i naš dragi fra Ljudevit Anton Maračić ove godine su dijamantni jubilarci.
Stoga im pripada posebno mjesto na Antunovim stranicama uoči Svečeva blagdana 13. lipnja.


Poštovani fra Ljudevite, Veritasova 60. godina poklapa se s Vašim svećeničkim jubilejem 60 godina misništva. Kako ste Vi i Veritas koračali zajedno? I što ste kao svećenik i franjevac željeli ugraditi u naš časopis?


Godina 1962. u našemu je, posebno i u mojemu, životu najznačajnije susretište važnih događaja. U proljeće, o Uskrsu, spomenute godine, pokrenut je Glasnik sv. Antuna Padovanskoga. U listopadu iste godine u Vatikanu je otvoren epohalni Drugi vatikanski sabor, a početkom Došašća krajem te godine, zaređen sam za svećenika u zagrebačkoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga. Puno toga za početak života jednoga mladog redovnika. Radostan sam i ponosan što sam tu godinu doživio i proživio punim plućima iz kojih me dah još nije napustio. Kad je krenuo Glasnik, kasniji Veritas, točno pred 60 godina, sudjelovao sam, doduše samo iz prikrajka, najprije kao prikupljač informacija, u tom čudesnom trenutku rođenja i kasnijeg razvoja katoličkog mjesečnika, koji je nakon petnaestak godina prisilnog sna razbudio katoličku svijest važnosti apostolata tiska. Iste godine, ali ipak nakon našega Glasnika, pokrenut je informativni list Glas s Koncila, u skromnoj ciklostilskoj opremi, a ubrzo je počelo pravo cvjetanje i bujanje katoličkih i ostalih vjerskih tiskovina. Moj zajednički hod uz Glasnik prati dakle sve moje korake, mogu reći, sve do danas, kad sam pod teretom godina – osamdesetpet mi je tek let! – priznao prednost zakonima prolaznosti koji imaju i neke svoje zakonitosti, pa se elegantno povukao. Neki je stari mislilac mudro tvrdio da je važno spoznati vrijeme kad se valja povući. Pa tako moji koraci uz Veritas gube konkuretnu moć. Bilo je i krajnje vrijeme… S obzirom pak na pitanje što sam kao svećenik i franjevac želio ugraditi u naš časopis, mogu odgovoriti da sam još kao mladi bogoslov u Zagrebu osjećao sklonost pisanoj riječi. Bio sam više godina urednik naših internih zidnih novina, jer u javnosti se još nije smjelo, kao višegodišnji predsjednik naše bogoslovske udruge Štovatelja Bezgrešne (što bi odgovaralo današnjoj Vojsci Bezgrešne, koja se u ono vrijeme zabranjenih vjerskih društava, udruga i kongregacija nije ni smjela spomenuti). Zato sam od prvog broja novopokrenutoga javnoga glasila nastojao utkati i ugraditi svoju sklonost i ljubav prema apostolatu tiska. Poglavari su prepoznali tu moju sklonost pa su me odmah po diplomiranju na Bogoslovnom fakultetu upisali na zagrebački Filozofski fakultet, s hrvatskim jezikom i književnošću kao prvim glavnim predmetom. To su poglavari učinili na nagovor urednika i pokretača Glasnika, fra Ivona Ćuka, koji je i u meni gledao budućeg suradnika i mogućeg urednika, što će se i ostvariti desetak godina kasnije. Kao glasilo naše franjevačke provincije, dakako da sam se zamišljao u ulozi širitelja radosne vijesti na tradicijama našega Reda, koji je u svetom Antunu Padovanskom gledao prauzor modernog navjestitelja. Dakle, privlačile su me franjevačke i antunovske teme i sadržaji, i to sam najviše, bar u početcima, želio utkati u ovaj svoj izbor apostolata, koji će popratiti cijeli moj svećenički život i rad. Zapravo to će biti i ostati glavna značajka mojeg apostolata.


Možete li usporediti izazove druge polovice XX. stoljeća i naše današnje u čuvanju istine, ali i u govoru
o Istini? Kada je bilo “teže”? Možete li usporediti vremena zabrana Crkve i pritisaka komunizma nasuprot sadašnjem relativizmu i potpuno izokrenutoj ljestvici društvenih vrijednosti?


Usporedba o kojoj govorite vidljiva je svakome tko iole pozna društveno-političke odnose na našim prostorima posljednjih sedamdesetak i nešto godina. Vrijeme bivšeg režima, koji je za neke na našim prostorima bilo poprimilo boje “humanijeg socijalizma”, proživio sam i doživio u cijelosti. Najprije u vrijeme formacije, posebno u razdoblju dvogodišnjega služenja vojnog roka u Mostaru, a potom i kao suradnik, pa i urednik Veritasa. Sigurno da je u usporedbi s posljednjih tridesetak godina ono vrijeme bilo ne samo “teže” nego i opasnije. Sve do 70-ih zatvori nisu bili nepoznanice brojnim svećenicima, pa je i pritisak na pisanu i objavljenu pisanu riječ bio teži za one koji nisu prihvaćali kompromise. Glasnik pretvorbom imena u Veritas, što znači istina (s malim i velikim početnim slovom na početku riječi), opredijelio se za čuvanje istine, za borbu protiv kompromisa, što je ponekad znalo dovesti i do unutarnjih nesuglasica s nekim crkvenim poglavarima, pogotovo kad se radilo o nekim tzv. “slučajevima”, kao što je pitanje Zadarske nadbiskupije, Hercegovački slučaj, Deklaracija o položaju mladih u Crkvi, odnos prema staleškim udruženjima i slično. Veritas je u svojoj oštrini za beskompromisnost i na crkvenom područje, ponekad odabrao “krivu” stranu (npr. Zadarsko pitanje) i to platio gubitkom brojnih pretplatnika. No, Vaše pitanje smjera na neke druge usporedbe. Reći ću Vam otvoreno, koliko god to zvučalo paradoksalno: lakše je bilo biti uz istinu u ona željezna vremena, jer je i lakše bilo razlučiti žito od korova, dok u novija vremena, obilježena relativizmom i liberalizmom u Crkvi, nije baš tako lako prepoznati prave odgovore. Spominjete potpunu izokrenutost ljestvice društvenih vrijednosti. To je glavni problem kršćana našeg vremena i podneblja. Utjecaj medija svake boje primamljivo i zarazno djeluje ne samo na prosječnog vjernika, nego ponekad i na teološki izobraženijeg vjernika. U tom smislu moj odgovor na postavljeno pitanje glasi da se danas teže oduprijeti ponuđenim vrijednostima i da je relativna istina izazov kojemu mnogi nismo dorasli.


Svaki je urednik dao svoj pečat Veritasu, pa tako i Vi. Što ste posebno željeli postići kad ste bili odgovorni za Veritas?


Kad sam o Božiću 1972. imenovan za glavnoga i odgovornog urednika Veritasa, nisam o tome puno razmišljao. Mislio sam da će sve to skupa potrajati godinu-dvije, ali se oduljilo, eto, na preko 25 godina. Upao sam u teškim trenutcima za list. Zbog prethodne osude i zapljene jednog broja, preuzeti dugovi imali su duge repove i iskušenja, i da nije uskočila Provincija kao vlasnik i izdavač, ne znam kako bih se izvukao. Isto tako, počeo nas je pratiti sve više glas da smo pretkoncilski usmjereni, da linija lista skreće u desne, konzervativne vode. Kao mladom svećeniku i uredniku to mi je smetalo, jer sam zaista bio oduševljen Drugim vatikanskim koncilom, tada sigurno više negoli danas, makar i sada smatram taj događaj epohalnim zaokretom u Katoličkoj crkvi. Posebni sam pečat nastojao dati ekumenizmu i dijalogu, pa su uvedene stalne rubrike, posebno pod vodstvom stručnjaka i mojega kolege dr. Jurja Kolarića. Plod te njegove dugotrajne suradnje predstavljaju i tri knjige, koje i danas znače mnogo. Polemike sam izbjegavao, jer i sada smatram da se time malo ili ništa ne dobiva, pogotovo u unutarcrkvenim odnosima. Otvaranje Crkve suvremenom vremenu, tzv. aggiornamento, smatrao sam nužnom pretpostavkom da Veritas ostane na ispravnom, tzv. srednjem putu, kako smo i zamislili, a vjerujem i većim dijelom ostvarili u vođenju lista. Sve do danas.


Mislite li da će tiskani mediji “izgubiti bitku” s digitalnim svijetom, što se tiče publike, ali i medijske kreativnosti i odgovornosti samih autora?


Ta se “bitka” danomice gubi, i na globalnoj, pa dakako i vjerskoj razini, u svijetu i kod nas. Ima to ipak i svoju pozitivnu stranu. Medijski djelatnici u tisku, pri tom dakako mislim na vjerski tisak, prihvatili su mnoge medijske kreativnosti, bar što se tiče grafičko-tehničke strane, a mislim da ni sadržaji mnogo ne zaostaju. Digitalni pritisak potaknuo je na velike pomake vjerskog tiska, koji na toj razini više nikako ne možemo smatrati reliktom srednjeg vijeka, kako su neki posprdno vjerski tisak nazivali 70-tih godina. O odgovornosti suradnika i urednika danas ne bih ništa više, jer imam mala i kratkotrajna iskustva na tom području, pa ne bih htio ni potcijeniti, ali ni precijeniti tu odgovornost koja treba biti usmjerena na stvaranje javnog mnijenja.


Koliko ste uspjeli djelovati formativno za širi krug čitatelja, poticati ih na kritičko promišljanje, angažman, zauzetost? Jesu li te osobine danas u krizi? Naime, uslijed brze razmjene informacija, teško da se išta stigne promisliti i analitički pristupiti određenoj temi. Kao posljedicu vidimo da mnogi korisnici medija, osobito svjetovnih, čitaju samo naslove, pogledaju fotografije ili kakav kraći video-zapis, i ubrzo prelaze na drugu temu. Zašto nam se dogodila takva situacija pada medijske kulture?


Hm, medijska kultura, što Vam je to? Postoji li igdje, pa i u nas? Kultura pretpostavlja neku izobrazbu, a imamo li je? Ja bih rekao da se stvari ipak mijenjaju nabolje, da se ljudi, dakako i vjernici, sve više navikavaju da ne kažem obučavaju u kritičkom pristupu. Vidimo da sve više mladih vjernika studira medijsku znanost i umijeće, i u mojoj Hrvatskoj provinciji franjevaca konventualaca bilo je i ima onih koji se osposobljavaju za to. Nije mi poznato je li to ušlo i u obrazovne programe naših učilišta, ali primjećujem sve više mladih laika zainteresiranih za to područje. Valjda će ih to “natjerati” i na veći angažman, pa sve skupa, i izobrazba, i sklonost, i vjerska upućenost, garantiraju bolje rezultate u tom smjeru. Ne bih gledao crnim naočalama, pa ni prosuđivao samo crno-bijelom tehnikom. Uz nešto rezerve na račun teološko-katehetskog znanja, ja sam uvjeren da i Crkva ovog vremena, pa i na našim prostorima, ide u pravom smjeru: ne samo površna informacija, već i duboka formacija.


Što Vam je iz Veritasa najviše ostalo u sjećanju? Osoba, događaj, tema?


Puno je godina za mnom, pa bi trebalo dugo promisliti da ne dobijete krivi ili nepotpuni odgovor. Ipak, ovako, od prve, kao osobu spomenuo bih nedvojbeno prvog urednika i glavnog autora svih priloga u Glasniku, odnosno Veritasu. O. Ivon Ćuk korifej je našega katoličkog novinarstva, i volio bih da se to nikako ne zaboravi. Njemu, kao stvaratelju ili bar poticatelju kritičkog mišljenja, pridodao bih pok. fra Špira Marasovića, koji je baš u vrijeme mojega urednikovanja svojim humorističko-kritičkim osvrtima znao i “ustalasati” zamrle strasti. Od događaja koji su obilježili mojih 25 i nešto godina urednikovanja svakako su brojne crkveno-nacionalne obljetnice, posebno one poznate pod nazivom “Devetnica trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, s početkom u Solinu i sa završnim Nacionalnim euharistijskim kongresom u Zagrebu i Mariji Bistrici. Mislim da nikada nije bilo toliko naših vjernika na okupu u spomenutome marijanskom svetištu, pa ni u vrijeme pohoda pape Ivana Pavla II. i beatifikacije bl. Alojzija. Od tema u našem listu izdvojio bih višegodišnju rubriku “Tribina mladih vjernika”, koja je iznjedrila više kasnijih afirmiranih i zauzetih vjernika. Drago mi je da sam i sam u tome aktivno sudjelovao.


Kao počasni predsjednik Uredničkog vijeća, sada s adresom na otoku Cresu, kako provodite dane? Istražujete li što? I zašto Vam je i dalje stalo do pisane riječi?


Zahvalan sam novoj provincijskoj upravi, na čelu s provincijskim ministrom fra Miljenkom Hontićem, što mi je omogućeno da nakon skoro 70 godina života, formacije i djelovanja u Zagrebu, prijeđem u toplije, meni bliskije kvarnerske krajeve. Creski samostan je poseban fenomen ne samo u našoj Provinciji, kojoj je podario preko dvadeset provincijala, više od ikojega drugog samostana, nego i četiri generalna ministra, u čemu mu vjerojatno ne može konkurirati ni jedno manje mjesto na svijetu. U Cresu postoji stara knjižnica, bogati arhiv, doduše istražen, ali pomalo i zaboravljen. Kako su u meni posljednjih 15 i nešto godina proradili neki geni povijesnog istraživanja, imam itekako mogućnosti ovdje ostvariti ove težnje. Solidno poznavanje latinskog jezika i dobro poznavanje talijanskog jezika i mletačkog dijalekta i dosad, a sada možda još više, trebalo bi pridonijeti tim željama. Samo, ne zaboravite, osamdeset i pet mi je tek let…


Nek’ Vam Bog podari zdravlje i svježinu uma, poštovani fra Ljudevite! Na kraju, vratimo se našem Svecu. Kao poznavatelj života i duhovnosti sv. Antuna Padovanskoga što biste nam preporučili – što od njega tražiti i koje životne kreposti usvojiti?


Usporedba sa svetim Franjom mogla bi pružiti neki odgovor. Franjo iz Asiza, trgovac po struci, priprosti vjernik po znanju, vječni zaljubljenik u sveto Evanđelje, postao je miljenik visokih intelektualno-umjetničkih krugova, gotovo kao da je bio vrhunski teolog. Sveti Antun iz Lisabona, plemićkog podrijetla, visoke teološke naobrazbe, traženi propovjednik talijanskih katedri i katedrala, oduševljava i privlači priprosti puk vjerojatno mnogo više negoli visoko naobražene intelektualce. Od njegove duhovnosti posebno izdvajam njegovu usmjerenost na običan puk, kojemu je upućivao Božju riječ sazdanu na Evanđelju, dajući uvijek prednost primjeru nad riječima. Ima li što izazovnije od njegove poruke: Neka umuknu riječi, a neka progovore djela? I danas, i ovdje…


CRTICA ZA KRAJ:
Fra Ljudevit Anton Maračić rođen je 1938. u Premanturi kod Pule. Istaknuti je pisac s područja duhovnosti, redovništva i crkvene povijesti, osobito Istre i franjevaca u Istri, ali i povijesti Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca u kojoj je više puta bio i provincijal. Osim uz “Veritas”, dio života proveo je i u Vječnome Gradu kao hrvatski ispovjednik u Bazilici sv. Petra u Vatikanu (1998. – 2001.), što je zabilježio u knjizi “Malo čudo hrvatsko. Hrvatski tragovi u Vječnome Gradu”. Hrvatsko društvo katoličkih novinara 2007. godine dodijelilo mu je nagradu za životno djelo.

fra Vladimir Vidović i fra Ljudevit Maračić