Franjo kao jezgra franjevačke baštine
U povijesti Crkve Kristova se baština širila i razvijala, što se najbolje vidi u životima svetaca, ali i u prijelomnim događajima i važnijim pokretima. Ako se povijest Crkve prikaže pomoću slike stabla, onda bi deblo bilo Krist na čijoj se krošnji nalaze listovi koji predstavljaju svece. Sveci, kao i listovi s granama i deblom, uvijek ostaju povezani s Kristom, a u krošnjama se uvijek iznova pronalaze plodovi nasljedovanja Krista. Pomoću slike stabla postaje razvidno da baština nije samo ukorijenjenost u prošlost, jer je deblo uvijek starije od grana i listova, nego je, ujedno, i mogućnost stabla da uvijek iznova pokazuje vlastitu raskošnost, koja se svake godine pokazuje u ljepoti listova i slatkoći plodova. I Kristova baština postaje aktualna po svecima koji u svojem vremenu na njima svojstven način postaju dionici Kristove baštine, a u kojoj se nesumnjivo vidi sva Kristova raskošnost, ali i šarolika razgranatost njegove neizmjerne ostavštine.
Dionicima Kristove baštine pripada i Franjo iz Asiza (1182. – 1226.) u kojem se u 13. stoljeću moglo prepoznati Krista. Iz Franjine krošnje su se tijekom stoljećâ mogli ubrati uvijek novi plodovi, što pokazuje da je Franjina baština ostala usko povezana s Kristovom. Ili još bolje, po Franji Krist i danas djeluje, što pokazuje franjevačka prisutnost u svim dimenzijama života Crkve. Franjo je mogao postati dijelom Kristove baštine, jer se poput Krista razbaštinio od onoga što mu je pripadalo. Taj događaj iz Franjina života dogodio se javno, jer je Asižanin, pred biskupom i okupljenim mnoštvom, samoga sebe odvojio od mogućnosti nasljeđa očeve baštine, koja mu je zakonski pripadala. Životopisci pišu da se Franjo skinuo potpuno gol kako bi svima pokazao da ne želi biti opterećen zemaljskim dobrima. Ovaj Franjin radikalni potez pokazuje njegovu nutarnju neopterećenost izvanjskim posjedima te želju za potpunim pripadanjem Kristu. Na taj način jedina Franjina baština postaje Krist, kojega dijeli s onima koji se nalaze u raznim potrebama, kao što su gubavci. Franjo počinje živjeti siromašno, jer je znao da je siromaštvo „baština koju nam je pribavio i ostavio Gospodin Isus Krist, a ostavio ju je i svima koji po njegovu primjeru žele živjeti u svetom siromaštvu” (Franjevački izvori, str. 61). Franjo je razbaštinjen od zemaljskih dobara, kako bi mogao biti što više Kristu sličan. U tom smislu treba razumjeti i jedan poticaj iz Franjevačkih izvora: „Tvoja želja da nemaš ništa pod nebom neka bude tvoja baština i tvoje bogatstvo” (str. 1217). Budući da Franjo baštini Krista, on ne može biti samo obični sljedbenik Kristove baštine, nego i osoba po kome će Krist uvijek iznova biti prisutan: po Franji će Krist kao najveća Očeva baština, ali i najvažniji „posjed” kršćana svih vremena (p)ostati aktualan.
Bonaventura – Franjin baštinik
Jednako kao što Franjo nasljeduje Krista, već su za njegova života bili oni koji su Krista odlučili slijediti njegovim stopama. Iako, prema svemu sudeći, nikada osobno nije susreo Franju, mnoštvu franjevaca, koji su svijetom pronijeli franjevačku karizmu, pripada i sv. Bonaventura (1217. – 1274.), koji je 1257. godine postao general Reda, tj. vrhovni poglavar franjevaca, i ostao na toj službi do svoje smrti. Koliko je Bonaventura ozbiljno shvatio Franjinu duhovnu ostavštinu, dovoljno govori podatak da je napisao čak dva njegova životopisa, pokušavši Franjinu poruku sačuvati izvornom i aktualnom. Osim toga, njegova teologija postaje trajnim svjedokom da je bio ne samo nasljednik Franjine baštine, nego i njezin promicatelj, što se itekako vidi u svim njegovim djelima.
