Gdje nam je mjesto?

Programom nam je bio predviđen isječak iz spisa sv. Justina, kršćanskog filozofa i mučenika iz 2. stoljeća. I dok sam se pripremala kako im objasniti njegov opis svete mise, ni na kraj pameti mi nije bilo da će djeca njegovo ime amerikanizirati. On je za njim postao Džastin, a ne Justin. Oni su, naravno, bili samo iskreni i spontani. Nakon što sam im rekla da je tekst nastao prije nešto manje od 2000 godina, eto ti mudre glavice: „Vjeroučiteljice, kako je Džas…, Justin znao prije 2000 godina kako mi danas slavimo svetu misu?“ Dječje iskreno! Uzvratih protupitanjem: „A ne slavimo li mi danas euharistiju onako kako je to opisao sv. Justin prije 2000 godina? Možda zato što znamo kako je to bilo i u njegovo vrijeme“. Izazvalo je to nemalo čuđenje – to je skoro 2000 godina isto! A bilo je tako i na prvoj euharistiji – Posljednjoj večeri! Prepoznali su moji trećaši euharistiju postojanom Božjom ljubavlju koja je nadohvat čovjeku neupitno i neumitno, vremenima i nevremenima unatoč. Prepoznali su je puninom blizine čovjeka Bogu, u kojoj se ne može umoriti, pred kojom se ne može ustuknuti. Zato im je i razumljivo da se u nedjelju ne mora nikoga tjerati i pozivati u crkvu. „Isusovom prijatelju je nedjeljom mjesto u crkvi“, kako je to lijepo izrekla Nika. Tako je poznati Justinov odlomak Apologije bio više nego odličan uvod u nastavnu jedinicu „Slavlje svete mise“. I više nego dobrodošao odgovor jednom roditelju koji sat kasnije pri individualnom razredničkom susretu postavlja pitanje: „Kako je sad najednom toliko važno ići nedjeljom u crkvu, na misu?!“ Hm, učenici trećeg razreda već su naučili da to nije ‘sad, najednom’, tako je bilo i prije gotovo dvije tisuće godina. Ne zato što se mora, nego zato što se želi biti s Isusom.