Gromoglasnost otajstvene kartuzijanske tišine
Izdvojene od napučenih gradova i turističkih odredišta te obično smještene u nadahnjujućem prirodnom okruženju kartuzije pružaju savršen mir svojim diskretnim monasima u bijelom. Prema jednoj takvoj kartuziji koja se nalazi u talijanskoj regiji Toskani uputili smo se i mi u studenom prošle godine u povodu đakonskog ređenja jednog kartuzijanca Hrvata. Dakle, to je kartuzija Svetoga Duha u Farneti, mjestu u blizini grada Lucce.
Sv. Bruno i razvoj kartuzijanskog reda
Kartuzijanski red osnovao je sv. Bruno iz Kölna u Njemačkoj gdje je odrastao, a potom dio života proveo u Francuskoj i Italiji. U Reimsu u Francuskoj završio je školovanje, postao kanonikom i poučavao teologiju. Trebao je postati biskupom, no to se nije dogodilo. Bruno razlučuje o povlačenju iz svijeta i radikalnom opredjeljenju za Evanđelje. Zajedno sa šest drugova, dozvolom mjesnog biskupa, započinje graditi barake od sijena te kamenu crkvu u planinskom gorju Chartreuse, sjeverno od Grenoblea, na uzvisini od 1175 metara čime su položili temelje novoj monaškoj zajednici. Upravo po nazivu tog mjesta, gdje je danas središte ovog polupustinjačkog reda, dolazi ime kartuzijanci. Sveti Bruno je, na poziv pape Urbana II. neko vrijeme boravio u Rimu kao Papin savjetnik. No nije se dugo zadržao u Rimu, a zbog čežnje za tišinom otklonio je ponudu da postane biskupom u Reggiju. Na samom jugu Italije dobio je na dar zemljište za osnivanje nove zajednice i gradnju kartuzije. Ondje je i umro, a to mjesto danas nosi ime po njemu: Serra San Bruno. Službeno ga je 1623. kanonizirao papa Grgur XV. Red se proširio po Europi i svijetu, a osim muškog ogranka postoji i ženski. Danas u Italiji djeluju dvije kartuzije muškog ogranka, a nama najbliža je u Sloveniji u Pleterju.
Kartuzija u Farneti
Počeci joj sežu u prvu polovicu 14. stoljeća. Živa je i danas broji više od dvadeset monaha, većinom mladih. Naš prijatelj kartuzijanac nam priča kako je upravo taj dan dok smo bili ondje u kartuziju stupio dvadesetdvogodišnji mladić. Inače, ta je toskanska kartuzija poznata po dvanaest mučenika. U govornici u kojoj smo ova dva dana našeg boravka susretali našeg prijatelja stoji natpis koji čuva uspomenu na njih.
Kartuzijanski život i poslanje
Njihov život ispunjen je izdvojenošću od svijeta, molitvenom tišinom, intenzivnijom pokorom i zajedništvom koje dolazi do izražaja u liturgiji. U temeljima njihove karizme je, kako nam opisuje naš prijatelj kartuzijanac, iščekivanje Gospodinova povratka. Oni su poput stražara koji iščekuju te u skladu s tim započinju dnevni raspored buđenjem u 23.00 sata. Zatim slijedi osobna molitva te zajedničko noćno bdijenje do 3 sata. Njihov dnevni red teži za postizanjem ravnoteže između samoće i zajedničkog života. Isprepleten je osobnom i zajedničkom molitvom, čitanjem Svetog pisma i studijem te radom u vrtu. Zajednički ručak je isključivo nedjeljom, ispunjen šutnjom i slušanjem duhovnog štiva. Jednom tjedno, a braća laici jednom mjesečno, imaju zajedničku šetnju kada razgovaraju izmjenjujući se u parovima. Čovjeku koji je u svijetu čini se kao težak i tvrd život, no naš prijatelj svjedoči upravo suprotno. Njega takav način života potpuno ispunjava i kaže nam kako ga nikada ne bi napustio. U svijetu uzburkanom ratovima, lažnim ideologijama, besciljnim lutanjima pojedinaca i društvenih skupina, neosmišljenom urbanizacijom i glorificiranjem tehnologije potrebni su svjetionici. Zasigurno, jedan veliki svjetionik dalekog svjetlosnog dometa je i kartuzija koja orijentira pogled prema Kristu koji je naše počelo i naš cilj.
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 4/2024.
