Hostija koja nije podlegla zubu vremena
U poznatoj sjevernotalijanskoj provinciji Lombardiji, nedaleko od Milana, nalazi se mali gradić Albignano d’Adda koji broji tek oko tri tisuće stanovnika. Gradić je postao poznat nakon događaja iz 1957. godine.
Naime, u noći između šestog i sedmog ožujka te godine dvojica lopova provalili su u župnu crkvu odakle su ukrali liturgijsko posuđe. Kako se crkva nalazi u samom središtu grada, okolni stanovnici su čuli žamor u crkvi i počeli su vikat. Kradljivci, primijetivši da su otkriveni, nagnali su u bijeg noseći u vrećama ukradeno iz crkve. No jedna od tih vreća gdje su stavili liturgijsko posuđe i ostale vrijednosti bila im je iznimno teška, te je nisu mogli nositi. Zbog toga su je bacili na obližnji travnjak. U njoj je bila pokaznica s posvećenom hostijom, koja je ispala dok su vreću bacali na travnjak. Iako je te noći rominjala kiša hostija je ostala neotopljena, što je doista pravo čudo. Pronašavši hostiju, tadašnji župnik don Cornelio Cossu ju je pospremio na sigurno. Do danas, nakon više od šezdeset godina, hostija se čuva neraspadnuta. Brojni vjernici hodočaste u crkvu, a među hodočasnicima posebno se ističe pohod bl. pape Pavla VI.
Po(r)uka i nama
Euharistijska čuda su zahvati Božji s ciljem potvrđivanja i utvrđivanja vjere u Isusa Krista, stvarno prisutnog u euharistiji. Ta čuda, kao što smo imali prilike čitati tijekom niza izvještaja u ovoj rubrici, događala su se zbog različitih okolnosti. Nerijetko je to bilo zbog svjesnog ili nesvjesnog svetogrđa učinjenog nad hostijom, baš kao u gradiću Albignanu gdje su kradljivci u želji da se domognu vrijednog liturgijskog posuđa učinili svetogrđe. Euharistijska čuda dopuštaju nam izvući određenu po(r)uku za ljude toga vremena i mjesta, ali i za nas danas. Za oko zapinje gubitak tzv. ‘osjećaja za sveto’ kod kradljivaca. Stoga ovaj čudesni događaj sa sjevera Italije može nam pomoći da se dotaknemo baš tog segmenta ljudskosti – ‘osjećaja za sveto’ i da se preispitamo kako se odnosimo prema Bogu, kako pristupamo stolu Gospodnjem, te kakav je moj odnos prema sebi samome, bližnjemu, stvorenjima, prirodi, domovini…
Vjerojatno smo imali prilike čuti kako se osobama koje ništa ne poštuju zna reći ‘je li tebi išta sveto’. Po samoj naravi jedino je Bog svet, no dobro znamo kako npr. ljudi koji su živjeli kreposno nakon smrti postaju dionici zbora svetih. Već i na zemlji, iako svjesni da smo grešni, hram smo Božji. Bog nas je tako od početka zamislio. Potvrđuje to sv. Pavao kada govori o tijelu kao „hramu Božjem“. Nažalost čovjek svojim grešnim ponašanjem to često ne pokazuje i oskvrnjuje taj hram. Ipak, to ne umanjuje činjenicu da smo „hram Božji“, jer nas je On stvorio, štoviše jer smo njegova djeca, stvoreni na „sliku i priliku Božju“ te kao takvi imamo ‘biljeg svetosti’. No kada kažemo ‘osjećaj za sveto’ time nerijetko podrazumijevamo ljubav i brigu prema svemu što je Bog stvorio i darovao nam. Stoga govor o tom ‘osjećaju’ često obuhvaća i širi kontekst. Nije to ni čudno s obzirom da iz nepoštivanja Boga neminovno proizlazi i nepoštivanje njegovih stvorenja, što se osobito dramatično očituje na čovjeku. Čovjek koji vjeruje, ili mogli bismo reći ima ‘osjećaj’ za Svetoga, i hrani se Euharistijom imati će posebno istančan ‘osjećaj za sveto’, jer to proizlazi iz njegove vjere da je Bog Stvoritelj, Otkupitelj i Posvetitelj i da je zbog toga svako njegovo stvorenje dostojno našeg poštovanja i brige. To je na izvrstan način svojim primjerom života pokazao sv. Franjo.
I ovaj čudesni događaj može nam biti poticaj da obnovimo svoju vjeru u Isusa Krista stvarno prisutnog u euharistijskom kruhu, te da obnovimo tzv. ‘osjećaj za sveto’ čiji se gubitak danas zapaža u mnogim područjima našega života i djelovanja. Hraneći se Kruhom života u euharistiji ne samo da ćemo obnavljati spomenuti ‘osjećaj’, nego ćemo milošću i pomoću Božjom i sami postajati svetiji odgovarajući na Božji poziv upućen svima: „Budite sveti jer sam ja svet“.
