Intervju: fra Agnello Stoia, župnik Župe sv. Petra apostola u Vatikanu – papin župnik
U Rimu smo posjetili fra Agnella Stoiu koji predslavi svetu misu na prvi u nizu od trinaest utoraka uoči blagdana sv. Antuna u istoimenoj bazilici u Zagrebu. Fra Agnello je župnik vjerojatno najmanje župe na svijetu, na čijem se, pak, teritoriju nalazi jedna od najvećih i zasigurno najvažnija crkva na svijetu a to je bazilika svetog Petra. Rođen je 1967. godine u Paganiju, gradu u blizini Napulja gdje se čuvaju posmrtni ostaci sv. Alfonsa Marije Liguorija. U provinciji Salerno proveo je djetinjstvo i mladost, gdje je upoznao franjevce konventualce te je s petnaest godina stupio u samostan. Jedan dio formacije i studija proveo je u svojoj provinciji, a poslije novicijata formaciju je nastavio u Međunarodnom kolegiju franjevaca konventualaca Seraphicum u Rimu. Osim što je diplomirao teologiju, završio je i stupanj licencijata iz područja franjevačke kristologije. U Beneventu je 1990. položio svečane zavjete, a 1993., u Napulju u bazilici sv. Lovre, zaređen je za svećenika. Vršio je različite službe u svojoj franjevačkoj provinciji sa sjedištem u Napulju, a potom je, prije sadašnje službe, u Rimu bio župnik u Župi Svetih XII. apostola. U ožujku 2021. godine papa Franjo imenovao ga je župnikom Župe sv. Petra u Vatikanu.
Što, dakle, Vašu službu čini drugačijom od službe drugih župnika?
Služba je to koju vrši svaki župnik, a to je posvećenje vjernika po sakramentima. Posebnost je briga o hodočasnicima koji dolaze na grob apostola Petra mjesto gdje se prepoznaje cijela Katolička Crkva. Dakle, činiti sve da se svaki hodočasnik osjeća dobrodošao, bio on svećenik sa svojom župom ili pak onaj koji dolazi izdaleka s hodočasničkom putovnicom da primi Testimonium (osvjedočenje o hodočašću). Blagosloviti sve osobe koje na Trgu ili u bazilici zamole da stanete i blagoslovite ih. Nadalje, primam mnoge skupine katehista kojima približavam baziliku kao mjesto koje nudi brojne mogućnosti za katehezu. Trudim se da hodočašće svetom Petru bude nezaboravan trenutak.
Koje su zanimljivosti, možda općenito malo poznate ljudima, koje nam možete reći o bazilici svetog Petra?
Bazilika čuva mnoge dragocjene relikvije, od kojih je najvažniji Veronikin rubac, zajedno s kopljem koje je probolo Isusov bok te komadić pravog križa koji se časte u korizmenom vremenu i na Veliki petak sa svečanim izlaganjem. Nadalje, tu su tijela mnogih svetih papa, drevnih (npr. Lava Velikog i Grgura Velikog) ili suvremenih (Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II.). Osim toga bazilika čuva i tijela najmanje dvojice naučitelja istočne Crkve, Grgura Nazijanskog i Ivana Zlatoustog. Rijetki znaju da su u bazilici, osim sv. Petra, pokopana još dvojica apostola, od kojih je jedan vrlo čašćeni čudotvorac, zazivan u beznadnim slučajevima. Mislim na sv. Judu Tadeja, koji zajedno s apostolom Šimunom Tadejem počiva u oltaru sv. Josipa, gdje svakog jutra slavim župnu svetu misu.
Mnogo hodočasnika i turista dolazi u Rim iz cijeloga svijeta. Odakle najviše dolaze? Po vašem iskustvu, što razlikuje hodočasnika od turista?
Dnevno bazilikom prođe između 25 000 i 30 000 posjetitelja, podaci su to koje nam dostavlja policija koja broji ljude koji prolaze kroz kontrolne točke koje su prolaz u baziliku. Mi dodatno pročišćujemo te procjene kako bismo imali realne podatke i o broju onih koji se ispovijedaju, koji primaju sakramente, grupe koje sudjeluju na slavljima u bazilici i hodočasnici koji traže Testimonium. Svi ti podaci obrađuju se, no ono što primjećujemo jest da što se više posvećuje briga za prihvat ljudi to se više povećava broj svjedočanstava, osobnih ili grupnih različitih zahtjeva… Razlika između hodočasnika i turista je motiv zbog kojeg se odlazi i nastavlja putovanje. Hodočasnik može postati turist ako skrene s putanje i nema više volje nastaviti nutarnje putovanje koje ga tjera da dođe do cilja; turist, pak, može postati hodočasnik ako ostane dotaknut i biva duboko i duhovno uključen u iskustvo koje proživljava. Stoga, nam je važan cilj preobraziti što je više moguće turiste/posjetitelje u hodočasnike. Kako bismo to ostvarili, osobitu pozornost posvećujemo formaciji vodiča u bazilici.
Zašto je, po Vama, iskustvo hodočašća, osobito u Rim, važno za život jednog kršćanina?
Put je slika života svakog čovjeka. Od davnina su se vrijednosti velikih civilizacija prenosile kroz priče o epskim putovanjima (Odisej, Eneja), a i Evanđelje, također, govori o Isusovom putu od Galileje do Jeruzalema. Poslanje, koje je Uskrsli dao apostolima na dan uzašašća, jest da idu svjedočiti u Jeruzalem, u Samariju i sve do nakraj svijeta: „Idite!”. I ja sam hodočastio u mnoga svetišta. Jedno me se posebno dojmilo, prošao sam 780 km francuskog puta od Sain Jean Pied-de-Porta do Santiaga de Compostele. Stoga uvijek radoznalo slušam priče Romea (naziv za kršćane hodočasnike koji iz različitih dijelova Europe dolaze na grob sv. Petra) koji dolaze pješice u baziliku iz Canterburyja ili Gran San Bernarda, ili iz obližnje Lucce ili Viterba. Ovo su najbliža mjesta samom Rimu na hodočasničkoj stazi Via Francigena. Hodočašće je unutarnje putovanje, pravi put je zapravo onaj koji trebaš proći od glave do srca, a ponekad je to dug, težak i krivudav put na kojemu je potrebno puno poniznosti i strpljenja. Sve su to stvari koje doživite kada krenete na put, sami ili s drugim hodočasnicima. Hodočašće u Rim je putovanje za život, doći Petru znači suočiti se s ljudskošću apostola koji s puno truda nastoji slijediti Gospodina, no unatoč poteškoćama, padovima, nesporazumima i izdajama, na kraju je na vatikanskom brežuljku dao svoj život za Evanđelje, sa svojom Rimskom zajednicom.
Kažete da vam je zadovoljstvo susresti se i zaustaviti u razgovoru s hodočasnicima i turistima. Koji susret ili priča Vas se posebno dojmio?
Jako me se dojmila priča jednog hodočasnika iz Kalabrije čija je majka bila jako bolesna i nije mogla krenuti na put. On je hodočastio krenuvši s prijevoja Gran San Bernardo, noseći sa sobom prazna invalidska kolica za svoju majku. Sa sobom je za nju nosio i hodočasničku putovnicu. A nimalo nije lako voziti kolica po šumskim stazama i neravnim cestama, čak ako su prazna. Dočekao sam ga raširenih ruku na Trgu svetog Petra i pun radosti odveo sam ga do apostolovog groba. Bio sam hodočasnik i znam kakvu bol čovjek okusi na putu i kakav je osjećaj kada stigneš na toliko željeno odredište.
Kako Vam franjevački identitet pomaže živjeti ovu službu u središtu Crkve i kršćanstva?
Uvjeren sam da svaki fratar nosi u sebi poslanje koje je Raspeti Krist s križa sv. Damjana uputio Franji: „Idi i popravi moju crkvu koja se, kao što vidiš, ruši.” Gdje god smo pozvani živjeti naš franjevački život, poslani smo popravljati. To je ono što sam uvijek radio počevši od sebe, prisiljavajući se hodati zajedno sa svojom braćom, gradeći zajednice u depresivnim mjestima i ponekad u situacijama u kojima se činilo da nema nikakve nade. S radošću, entuzijazmom i jednostavnošću. Ovdje u bazilici svetog Petra, slatka veza s apostolom ista je ona koja je gorjela u srcu svetog Franje. On je bio privržen Petru i njegovu nasljedniku, stoga se ne osjećam nimalo strano u ovoj službi koju su vršila i druga braća tijekom povijesti, neki čak i kao pape, legati, kardinali, biskupi… Danas obavljam tu zadaću kao župnik svećenik i kanonik vatikanskog kaptola, zajedno s fra Maurom Gambettijem kojeg je papa Franjo kreirao kardinalom i povjerio mu službu predsjednika Ustanove za obnovu i održavanje svetog Petra da popravi, također i materijalno, njegovu kuću.
Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 03/2024.