Ispljunuta molitva
Možda je rat razlog što sam se opet ,,uvalio” u ozbiljnu literaturu pa ,,gutam” knjige teške tematike. To su knjige koje govore o smislu i besmislu, o životu i još više susretu sa smrću. Možda je rat razlog što sam po tko zna koji put, milom ili silom, potaknut razmišljati o kratkoći ovozemaljskog putovanja i smislu rečenice: Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. Možda zbog zvuka ratnih zrakoplova, raketa koje lete, općih i zračnih uzbuna, slika i snimaka koje dočaravaju svu grozotu rušenja i razaranja, taj prah i prašina djeluju tako stvarno, tako blizu, istovremeno tako omamljujuće i otrežnjujuće.
Okruženje u kojem živim, ali i u kojem svi mi živimo, izgleda dosta nestabilno. Vijesti koje dopiru do nas ne djeluju baš ohrabrujuće i kao da neprestano plešemo po rubu nekog novog sukoba koji bi potencijalno mogao izazvati još jedan novi sukob. Sve dok ‘veliki’ imaju svoje interese, izgleda da se vapaj malenih i ne čuje baš toliko jako, a još manje tako daleko. I daleko od toga da bi taj vapaj bio odlučujući u sobama za sastanke gdje moćnici odlučuju hoće li biti ili neće biti novoga sukoba. Maleni su, barem ovako gledajući, još bliži onome: Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.
Sveta Zemlja još uvijek vapi za stabilnošću, ali još više za ljudima koji bi bili spremni donijeti trijezne odluke koje bi bile oslobođene onih čuvenih blindspotova, one zaslijepljenosti vlastitim ja i bez potrebe za uzimanjem u obzir onoga drugoga. Drugi kao da je zacementirao svoje mjesto na onoj suprotnoj strani. Čuju se teški koraci u daljini, koraci mogućih pregovora i primirja, koraci koji nagovješćuju mogući razgovor dok se i dalje čuje odjekivanje granata pomiješano s dječjim plačem i razuzdanim ratnim povicima.
Nedavno mi je došla pod ruku knjiga Prime Levija, jednog od najpoznatijih Židova koji su preživjeli strahote nacističkih koncentracijskih logora. Njegov opis Auschwitza i nečovječnih uvjeta u njemu u knjizi pod naslovom Zar je to čovjek?, ostavlja čovjeka bez riječi. U stilu naslova ove knjige moramo se na kraju zapitati: Zar je to moguće? Zar možemo to činiti jedni drugima? Zar je čovjek takav? Zar čovjek može biti takav prema drugom čovjeku?
Ako vam je poznata ova knjiga, zacijelo vam se usjekla u sjećanje ona scena molitve iz logoraške barake. Ako vam nije poznat Primo Levi i ta scena, rado je dijelim ovdje s vama u nadi da će ovo korizmeno vrijeme kao i vrijeme velikih svjetskih previranja, ratova i neprijateljstava, ipak uroditi onim da drugoga čovjeka doživimo čovjekom. Suprotno od onoga kako se to u ratnom i neprijateljskom oslovljavanju može čuti: Nisu to ljudi. To su čudovišta. Oni su virus ovoga svijeta. Oni su nečistoća ovoga svijeta. To su svinje. To je nečista rasa. To je niža rasa. To su ne-ljudi. To su životinje. To su krvoločna stvorenja.
U nacističkim logorima postojale su selekcije. To su bila odvajanja logoraša koja su se događala na redovitoj bazi. Biti odabran i stavljen na jednu ili drugu stranu značilo je preživjeti dan ili završiti u plinskoj komori. Neki logoraši svjedoče da je ponekad SS-ovac znao samo lagano, jedva zamjetljivo micati kažiprstom lijevo-desno i već je taj pokret prstom odlučivao ostaje li osoba na životu ili ne. Logoraši su živjeli u stalnom stresu i iščekivanju smrti. I bilo je jako teško, ako ne i nemoguće predvidjeti što učiniti ili ne učiniti kako bi izbjegli skoru smrt i ostali na životu, što u jednom nacističkom logoru nije baš bila utješna opcija. Ipak, i dalje je ostala velika razlika između života i smrti, između onoga smiješno gologa života (kako to opisuje Viktor Frankl, također jedan od preživjelih logoraša) i banalne smrti koja je mogla nastupiti u bilo kojem trenutku zbog bilo kojeg razloga. Čak i bez razloga.
Tako Primo Levi opisuje jednu selekciju i priča o stavu čovjeka koji je odabran i stavu čovjeka kojega je taj put mimoišla selekcija. Nakon što su završili sa svojom bijednom večerom koja se uglavnom sastojala od rijetke juhe i komadića kruha, nastala je tišina u baraci, a izmučeni i umorni logoraši ležali su natiskani u krevetima. Svi su vidjeli tko je odabran. Među njima je bio i Beppo, dvadesetogodišnji Grk. Svi su znali što to znači. Za dva dana ide u plinsku komoru.
Kad se sve smirilo, jedan stari logoraš Kuhn, micao se u molitvenom ritmu kako to čine Židovi: naprijed, natrag, naprijed, natrag… I molio se naglas. Kuhn je zahvaljivao Bogu što on nije taj koji je odabran.
Tek nekoliko koraka dalje u svojem ležaju otvorenih očiju ležao je Beppo. Židov iz Grčke. Sasvim svjestan što ga čeka za dva dana. Tko zna o čemu je on u tom trenutku razmišljao? Ako je uopće razmišljao. Gledao je u pravcu odakle je dolazilo svjetlo koje je osvjetljivalo njihovu baraku. Plinska komora. Za dva dana.
Primo Levi zapisuje svoja pitanja u tom trenutku: Zar je Kuhn sasvim poludio? Zar ne vidi Beppa, zar ne zna kako je Beppo samo dvadesetogodišnji mladić? Zar ne vidi da je on tu? Zar ne zna da ga Beppo čuje? Zar ne shvaća da bi idući put baš on mogao biti odabran? Zar ne shvaća da je sama selekcija, to nacističko odlučivanje tko živi, a tko umire, jedan gnjusan čin, užasan događaj koji ne može nikakva molitva ili kakvo drugo ljudsko djelo očistiti ili opravdati…
Levi tada zapisuje jednu rečenicu koju sam podvukao u knjizi. Da sam ja Bog, ispljunuo bih na zemlju Kuhnovu molitvu. Iako mi engleski prijevod koji sam čitao više zvuči kao da bi Bog pljunuo na Kuhnovu molitvu. Ali mislim i jedan i drugi prijevod govore da se Leviju zgadila takva molitva. A vjerojatno i samom Bogu…
Čim sam ovo pročitao sjetio sam se i onih bizarnih ideja, teologija i molitava u kojima me potiču da trebam biti zahvalan na tome koliko mi je dobro, jer ima djece koja imaju rak, jer ima djece u Africi koja su gladna, jer ima puno ljudi koji noćas nemaju gdje prenoćiti. U najmanju ruku bih se mogao na trenutak rastužiti jer neko dijete umire od raka, jer neko dijete nije jelo nešto tri dana ili što večeras pada kiša tolikima koji nemaju ni krov nad glavom, a možda ni kišobran.
Tuđa nevolja mi se ne čini baš najbolji razlog za moju radost ili moju zahvalnu molitvu, ako to uopće može biti razlog za takvo nešto. Ali, zaista…
Unatoč svom užasu kojeg je preživio i proživio, drago mi je da je Primo Levi zapisao ovaj događaj. U prilog logorašu Kuhnu ide ona tvrdnja da je nenormalna reakcija na nenormalnu situaciju – normalno ponašanje. U logorima ništa nije bilo normalno. Ali ovaj događaj, pored sveg užasa koji prikazuje i pored poriva kojim bi osudili Kuhna i stali na stranu jadnog Beppa kojem je sudbina zapečaćena, volio bih usuditi se krenuti korak dalje i raditi na ozdravljenju vlastite molitve, ozdravljenju vlastitog odnosa s Bogom. Zatim će to ozdravljenje posljedično djelovati i na moj odnos prema drugom čovjeku. Možda ću u tom slučaju, gle čuda, moći vidjeti Boga u drugome. Jer, dokle god u drugom vidim suparnika, protivnika, možda i čudovište, teško je govoriti o zdravom odnosu s Bogom.
Korizma je vrijeme u kojem mogu učiti i od jedne i od druge strane. Nužno se ne svrstavajući tamo gdje je netko u pravu, a netko u krivu. Svi smo zajedno u ovom našem brodu. Čitava ljudska obitelj. Izgleda da nam je ponekad pretijesno. Pitanje je mogu li poraditi na toj vlastitoj uskoći pogleda, uskoći srca, uskoći molitve koja vidi samo sebe, ali ne i drugoga? Mogu li potražiti ozdravljenje, pa makar i samo dodirivanjem krajička Učiteljeve haljine… Može li ova korizma biti vrijeme otrežnjenja? Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame, a obucimo se oružjem svjetlosti (Rim 13, 12).
