Izlasci iz Crkve kao znakovi vremena
Godišnja statistika koju po pitanju izlazaka iz Katoličke Crkve revno donose biskupije njemačkog govornog područja kaže kako je u 2022. u Austriji Crkvu napustilo preko 90.000 katolika (što je rekordan broj), a u Njemačkoj rekordnih preko 500.000 ljudi.
Dio vjernika kaže kako su oni koji napuštaju Crkvu ionako to bili samo na papiru i da se zapravo Crkva „pročišćuje“ jer u njoj ostaju oni koji svoju vjeru žive vezano uz Katoličku Crkvu. Razlozi koji se navode često su materijalne (ne želim plaćati crkveni doprinos) ili moralne naravi (sablazan zlostavljanja). Ono što se na prvi pogled može zaključiti je kako se uslijed inflacije i povećanih troškova života dio vjernika odlučio „ispisati“ iz Crkve jer mu ona ionako ništa ne predstavlja, a svaki cent se mora dva puta okrenuti.
Iz hrvatske perspektive često se kao krivac navodi sinodalni put njemačke Crkve koja želi reforme. Više nego inače stvari treba staviti u kontekst i pitati se iz čega i s kojim motivima je sinodalni put nastao i u kojem smjeru je otišao. S jedne strane, propitivanje i otvaranje tema se počelo događati kada se vidjelo kako institucionalna Crkva postaje sve manje irelevantna i kako suvremeni čovjek svoje spasenjske čežnje pronalazi u drugim stvarnostima, poput alternativnih religioznih praksi ili naprosto stila života u kojem je važnije napraviti 10.000 koraka dnevno, nego nekoliko minuta moliti. S druge strane, teološki se ne može zanijekati činjenica spasenjske potrebe, pa i suvremenog čovjeka, koji se u traženju istih u Crkvi često nađe u šumi propisa, dobro osmišljenih projekata, savršenih struktura i – nedostatka svjedočke snage naviještanja Onoga koji je isti „jučer, danas i uvijeke“. Jer nisu svi koji su napustili Crkvu odjednom prestali biti vjernici niti se nekome sakramenti mogu izbrisati jednim birokratskim činom.
Nijemci su sinodalnim putem hrabro otvorili pitanja koja se u Hrvatskoj zbog nekih obrambenih mehanizama guraju pod tepih (pa i pitanje zlostavljanja), ali su vjerojatno zbog nedostatka svjedočke snage i premreženosti grešnim strukturama završili u ideološkim raspravama. Znamo i sami – lakše je nešto postaviti ideološki, nego se obratiti i otvoriti licu drugog čovjeka u kojem također možemo prepoznati Krista, ili staviti sebe u pitanje. Logički je neodrživo da oni „liberalni“ napuštaju Crkvu zbog „liberalnog“ sinodalnog puta. Čežnja suvremenog čovjeka za Kristom i Evanđeljem često nailazi na zatvorena vrata kod onih koji bi tog Krista trebali navijestiti i svakom svakom tražitelju prenijeti iskru Božanskoga. Rečenica da je vjerska kriza u Europi plod nedovoljnog svjedočenja nas kršćana i nije tako nova. Zato su izlasci iz Crkve zapravo znakovi vremena koje Duh Sveti pred nas stavlja: jesmo li toliko svjedoci da svaki čovjek žedan Boga u susretu s nama nađe barem malu čašu punu nade koja će ga usmjeriti prema Kristu.
A gdje je tu Hrvatska? Procesi koji se događaju na Zapadu sigurno će zahvatiti i Hrvatsku, iako možda ne na onaj birokratski način koji se događa u Njemačkoj, a to je odlazak u neki državni ured u kojem se potpiše kako se više ne želi pripadati Crkvi. Ako nam se srce usali, neće biti svjedočke snage i moglo bi zamrijeti ono što je danas samorazumljivo. Crkvu vrata paklena neće nadvladati, ali nikada Krist nije svojoj Crkvi zajamčio brojnost samu po sebi razumljivu. Zato je važno biti uvijek spreman na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama… (1 Petr 3,15).
