Katolicizam kao gnijezdo horora
Zaintrigirala me činjenica, ili bolje reći opis jednog filmskog kritičara, u predstavljanju nove filmske horor franšize Časna II, koji tvrdi kako je svojevrstan fenomen kako katolicizam opstaje kao gnijezdo horora, a to će biti još dugo. To potvrđuje činjenicom kako, iako prosječan film po nekom umjetničkom dostignuću, ova franšiza zaradila je više negoli oni prvi filmovi iz nje. E sad to da katolicizam jest, odnosno da je kao oduvijek, bio gnijezdo horora ne mogu opovrgnuti kada se brojni filmovi strave napajaju s nekog kvazi-katoličanstva. Dakle, svi oni koje sam dosada vidio, uglavnom se vode nekom poluistinom o katoličkoj vjeri i njezinoj instituciji, što ponekad bude naporno i za gledanje, a da se pritom ne nudi ništa novo – Crkva je hladan institucija s dva lica, pojedinac (uglavnom ne praktičan vjernik, reklo bi se u današnjim terminima agnostik) ima problem na duhovnom području itd. Njihov cilj nije predstaviti stvari onakvima kakvim zaista jesu, već dobro prodati priču, a kroz nju usaditi jednu vrstu odbojnosti i nepovjerljivosti prema Crkvi. Međutim, pitam se kako to da im to tako dobro uspijeva? Kako uspiju zaintrigirati ljude da im ostave novac za to? Smatram, a možda i griješim, kako ljudi jesu religijska bića i imaju ogromnu potrebu za njom. Oni gledaju, uče o religiji, kroz oči negativnoga i gotovo rijetkih fenomena opsjednuća, o kojim sam pisao s teološkog gledišta prije nekog vremena. Vjera ne smije i ne može biti samo to, ona je više. I zato, tvrdim, svi smo pozvani gledati na religiju, na vjeru, kroz oči pozitivnoga, svakodnevnoga, običnoga, a ne kao nešto negativno, čudnovato i magijsko.
