“Konačni i prvi smisao postojanja je ljubav!”

INTERVJU S TALIJANSKOM GLUMICOM CLAUDIJOM KOLL

Razgovarali: fra Zvonimir Pervan i fra Željko Klarić

Vrijeme Korizme uvijek u nama pobuđuje potrebu sagledavanja svoga vlastitog života i potiče nas da se jasnije usmjerimo Kristu. Mi kršćani nerijetko svojim postupanjem gušimo sjeme vjere, pa izgubimo iz vida ono bitno. Često se, zbog toga, dogodi da se čovjek izgubi, upadne u besmisao i duhovnu krizu, nađe se u slijepim ulicama… A onda se nerijetko pita: ‘Gdje je Bog?’

Upoznali smo jednu ženu, slavnu glumicu, koja je bila izgubljena i nađe se, koja nam svjedoči kako obraćenje nije proces sastavljen od jednoga nego od mnogo trenutaka i koja kaže kako je još na putu… s Kristom i Marijom. Svoje svjedočanstvo s nama je podijelila Claudia Koll, poznata talijanska glumica s kraja ’90-ih godina i do danas tražena sugovornica u talijanskim medijima. Tijekom dvosatnog razgovora upoznali smo ljepotu jedne duše koja je doživjela duboko iskustvo vjere i susreta s Bogom. Mir koji je primila zahvaljujući Božjem zahvatu u njezin život zrači iz svakog odgovora i iz svake njezine riječi, koja je uvijek bila umjerena, odvagnuta, promišljena, gotovo meditirana ili bolje rečeno: duboko proživljena. Sve više što bismo rekli o našoj sugovornici bilo bi suviše. U nastavku vam donosimo njezino snažno iskustvo vjere, obraćenja i djelovanja među siromašnima. Iskustvo koje svakome čovjeku, bez obzira na stanje u kojem se nalazi, može pomoći da bolje proživi ovo milosno vrijeme.

Claudia Koll, poznata glumica u Italiji, a danas poznata osoba koja svjedoči o svojem obraćenju i misionarka među potrebitima. Koja je razlika između ove dvije javne uloge?

Naravno da postoji razlika. Ali ja se ne osjećam unutar neke uloge. Osjećam se kao da sam Bogu rekla ‘da’. To moje ‘da’, međutim, proizlazi iz iskustva Božjeg milosrđa. Sama svojim snagama to nikada ne bih mogla. To je plod milosrđa Božjega koje je djelovalo u mom srcu i privuklo me k sebi. Danas me vodi Božja ljubav putovima koji su ponekad iznenađujući i prekrasni upravo zato što su veći od mojih očekivanja. Bog je veći od svega što možemo zamisliti. Tako da mogu reći kako ne osjećam da sam u određenoj ulozi, nego osjećam da sam na putu, da slijedim Isusa ne znajući točno kamo me vodi.

Glumački poziv

Zbog čega ste odabrali baviti se glumom? Možete li nam nešto reći o tome?

Moja ljubav prema umjetnosti počela je još u djetinjstvu. Dolazim iz obitelji umjetnika i liječnika. Moj djed je bio glazbenik. I moj otac je htio biti glazbenik, ali spletom životnih okolnosti odlučio se da bude liječnik, baš kao i moja majka. Nakon što je djed umro, otac je marljivo studirao medicinu i radio je kako bi uzdržavao ostalu braću. Tata je bio snažan čovjek i vrlo odgovoran kao glava obitelji. Kad sam mu rekla da želim postati glumica, nije to prihvaćao govoreći da neću od toga moći živjeti. Htio je da studiram medicinu. Upisala sam medicinu i isprva polagala ispite. Ipak, u meni je postojala druga želja. Netko se odlučuje za određeni studij jer se tamo ostvaruje, preko toga pronalazi smisao života. A ta potraga za smislom u meni se rodila od malena, dok me čuvala moja baka. Naime, tek što sam se rodila, mama je bila između života i smrti… Razvila je tešku srčanu bolest koja ju je spriječila za normalan život. Nastavila je raditi, ali je često bila hospitalizirana. Zbog toga je većinom brigu o meni vodila baka, koja je bila gotovo slijepa… Baka Marija je bila vjernica, žena koja je molila. Inače, u obitelji su svi imali pobožnost prema Gospi Pompejskoj i molila se krunica. Kad sam počela odrastati, baka je rekla: “Pomozi mi, Gospodine, ne mogu sama brinuti se o njoj” jer sam bila živahna. Rekli su mi da sam jednog dana crtala špinatom po zidovima a ona to nije primijetila zato što nije vidjela. S njom sam uobičavala uvečer pratiti filmove. Iako nisam znala radnju filma bila sam bakine oči za film. Prenosila sam joj što se događa, radnju koja se odvija. Slike koje sam vidjela prevodila sam u narativ… kad su likovi ušli, izašli, plakali… I tako sam se počela interesirati za film i glumu. Preko tih filmova sam otkrivala smisao života, ljudskost preko tih likova koje su glumci predstavljali, emocije koje su se nazirale… Sve to je u meni pobuđivalo određena pitanja o kojima sam s bakom razgovarala.

Tako su filmovi bili prilika za rast i spoznaju života kao misterija. Obiteljska situacija, izazvana maminom bolešću i iznenandnom djedovom smrću, u meni je polako otvarala pitanje o značenju i smislu patnje. Odgovore na to sam tražila u kinematografskim uratcima. Pokušala sam i preko knjiga i literature, ali najviše me se dojmilo kino. Stoga moja želja da budem glumica nije bila želja za novcem i slavom, nego istinska težnja za umjetnošću, koja mi je pomagala razumijevati život i čovjeka kao takvoga. Ocu sam rekla da želim biti glumica ne zato što postoji želja za taštinom, nego jer sam tražila dublji smisao.

Postoji li neki film ili scena koja vam je bila osobito značajna u vašem traženju?

Da, bio je jedan film koji je za mene označio poziv. Bila sam djevojčica i u školi sam gledala film o Marijinim ukazanjima u Fatimi. Vjerujem da Bog koristi naše obrasce, naš jezik, naše želje, govori nam preko nas… Taj film me oduševio jer sam shvatila da Djevica Marija nije tek kip ili sveta sličica nego žena koja je znala nešto važno prenijeti s ljubavlju djeci u Fatimi, žena koja je nadmašila čak i moju hrabru baku (kaže s osmijehom). Kad sam se vratila kući iz škole, molila sam Gospu: „Povedi me sa sobom kao što si učinila s Hijacintom i Franciskom.“ Nisam tada shvaćala tu molitvu, ali sam htjela biti u njezinoj prisutnosti. Što se dogodilo? Marija me privukla k sebi jer do tada je moja mama molila za mene i povjeravala me Djevici, a sada sam ja ta koja se predaje i moli. Dakle, taj film je potakao u meni živi odnos s Gospom, koju sam prepoznala kao ženu i Majku.

Proces obraćenja

Poznato je da ste prošli put obraćenja. Neki mediji, često i senzacionalistički, kada pišu o vama govore o pravom preokretu. Je li doista postojao taj nagli zaokret? Tko je bila Claudia Koll u prošlosti, a tko je ona danas?

Tisak često riskira u želji za bombastičnim naslovima previše pojednostavljivati stvari. Snimila sam film s Tintom Brasom, a onda sam se osjetila kao zarobljenik iskrivljenog pogleda drugih ljudi na mene i borila sam se da shvatim da nisam to za što me predstavljaju. Prihvatila sam sudjelovati u tom filmu zbog pogrešnog i nerazboritog prosuđivanja. Bila sam iskorištena i sama sam iskorištavala. A to u životu ne ide tako. To me ranilo i duboko povrijedilo. Upala sam u zamku iz koje se bilo teško izvući, a ipak sam uspjela. Dakle, površni medijski naslovi ne govore istinu o meni. Ne postoji samo jedan trenutak kada je Bog djelovao u meni, nego je On neprestano bio prisutan u mom životu. On djeluje uvijek. I u meni je uvijek djelovao, zahvaljujući molitvi i žrtvi mojih roditelja.

Unatoč dobrom odgoju i podrijetlu iz katoličke obitelji, krenuli ste, kako i sami priznajete, krivim putem?

Dogodi se. Ipak sjeme vjere posijano u djetinjstvu ostaje u čovjeku. Zato kažem kako ljudsku povijest ne treba previše pojednostavljivati jer se izgube nijanse koje su iznimno važne za razumijevanje Božjeg djelovanja u nečijem životu. Uvjerena sam da su molitve moje obitelji uslišane i da je zasigurno Bog djelovao u mom životu i onda kada sam prolazila kroz trenutke dubokog ponora. On je bio sa mnom. Inače ne bih se mogla izvući… Ne znam kako to objasniti… I onda kada sam snimala taj film s Brassom, i ondje je Bog djelovao. Redatelj me zvao dva-tri puta da glumim u tom filmu. Nisam pristajala. Kada me ponovno zvao, pristala sam. Zašto? Zato što sam bila u tragičnoj situaciji, ekonomski lošoj situaciji, a i u vezi s čovjekom za kojega sam mislila da me je volio, ali sam kasnije otkrila da nije imao dobre namjere… Ne mogu ići previše u detalje da ne povrijedim tu osobu… Svakako sam zbog straha, čak da ne završim u zatvoru, pristala glumiti u tom filmu. To mi se u tom trenutku činilo manjim zlom… Ali sam bila svjesna da to nije bila dobra odluka a ipak odlučila snimiti taj film…

Što se dalje dogodilo? Kakvo je to utjecalo na Vas, na Vaš konkretan život?

Dok smo snimali film, u ekipi je bio jedan dečko koji je dizajnirao kostime koje sam nosila. Bio je Švicarac, zvao se Jost i bio je bolestan. Odmah sam shvatila da je teško bolestan, jer je jedan dan fizički bio sasvim dobro a odmah drugi dan razvio je previše izražen bronhitis. Budući da sam došla sa studija medicine, odmah sam shvatila da ima ozbiljan problem s imunodepresijom… I tako radeći zajedno, povjerio mi je da ima bolest i da mora mijenjati krv. Nikada mi nije rekao da ima AIDS, ali ja sam to uočila po simptomima… I što sam učinila? Bilo mi je žao vidjeti kako pati i radi i ne pokazuje drugima da je bolestan. Rekla sam mu da ode u moj roulotte, da se odmori i uzme što god hoće iz hladnjaka… Pošto je imao čireve na licu, nije mogao jesti tuđe stvari. A ja sam imala voćne sokove, jogurte… jer sam bila mršava, davali su mi te vrlo hranjive stvari. Nisam se bojala zaraze… Nije me bilo briga što može dotaknuti stvari koje sam ja koristila. Valja imati na umu da tada još nije bio posve siguran put prijenosa AIDS-a. Ali ja se nisam bojala i vjerujem da je Bog pogledao na tu moju gestu da mu pomognem bez prepričavanja drugima… Svijet glume je i mjesto ogovaranja, kad te šminkaju i pripremaju za snimanje priča se o svima i svemu. Ja sam, ipak, zadržala ovu stvar za sebe shvaćajući da je Jost doista u nevolji. I umro je nedugo nakon što je završilo snimanje filma. To je bila terminalna faza bolesti. U svakom slučaju, kad bi završilo snimanje scena, navečer bih otišla u šetnju po parkovima u Rimu. Rim ima prekrasne parkove. Nisam izlazila na ulicu, nisam hodala ulicom, izbjegavala sam odnose s ljudima osim onih uskih poslovnih odnosa… Trebalo mi je neko čišćenje, osjećala sam da trebam udisati čisti zrak, razmatrati ljepotu prirode i uživati u miru tog ambijenta. Bog je tada djelovao, zvao me a ja sam ga tražila. Tu šetnju po parkovima nastavila sam i kasnije nakon svog povratka Crkvi… I tada sam šetala sa psom, koji je za mene bio dar Božji… Jednom prilikom dok sam šetala, jedan dečko me prepoznao i kaže mi: „Znaš, recitirat ću ti jednu poeziju“… i onda mi kaže: „Bolestan sam od AIDS-a. Ovdje u blizini je kuća koja prihvaća nas bolesne. Hoćeš me doći posjetiti?“ I ja sam odlučila sljedećih dana tijekom odmora otići k njemu i prošla sam kroz druga sveta vrata, ona vrata patnje, ušla sam u svijet ljudi obilježenih slomljenim životima. Svega sam vidjela u toj Caritasovoj kući. I onda sam počela tamo ići, družiti se s tim ljudima. Govorila sam im: „Ja se vraćam u crkvu, osjećam da mi Gospodin pomaže da ponovno započnem, želiš li poći sa mnom?“ I tako smo prijateljica i ja u autu vodili u crkvu sa sobom one najhrabrije. Svaki dan smo sjeli u auto, išli na misu i onda bismo ih mi vratile kući. Jednom mi je jedan dečko imenom Josip rekao da mu se ne ide jer se osjeća bolestan i nemoćan… Kad sam se vratila, išla sam ga pozdraviti i vidim da je sav oznojen, teško diše i govori, a očima mi daje do znanja da ima strah od smrti. Sjela sam do njega, uhvatila ga za ruku, presvukla mu košulju i neopaženo započnem razmišljati o Isusu u Getsemaniju, koji se znoji, koji proživljava strah, o trenutcima kada je bio ispunjen do kraja ljubavlju… Osjetila sam intenzivnu Božju ljubav. Pitala sam se što je to? Ulazeći u tu Josipovu sobu, nisam to osjećala, a sad najednom… Nakon nekoliko dana u svetoj misi sam slušala evanđelje gdje Isus kaže: „Sve što učinite jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili.“ Dakle, to je bila Božja ljubav koja me privukla i obavila.

Rekli ste da je taj susret s bolesnim osobama u Caritasovoj kući za vas bila ‘druga Sveta Vrata’. Koja su prva?

Sve je krenulo od 2000. godine, prolaskom Svetih vrata povodom Jubilejske godine. Sve je bilo neočekivano. Naime, nakon Stanislavskijeve metode učenja recitacije, razvijala sam Strasbergovu metodu New York Actors Studija, prema kojemu glumac interpretira lik na temelju autentičnih osjećaja koja on izvlači iz svog sjećanja na neki događaj. Dakle, time sam se bavila i razvijala tu sposobnost. Dok sam pripremala jednu ulogu, pratila me jedna profesionalna pratiteljica iz New Yorka. To je uloga nadglednika koji prati glumca na snimanju i pomaže da gradite ulogu i donosite odluke o tome kako ćete se ponašati na sceni i koje emocije trebate pokazati. Takvo što ne postoji u Italiji, nego u Americi. Što se događa? Ta žena mi kaže: „Želim ići u baziliku svetog Petra“. I tako sam išla s njom do Svetog Petra, ali ne na hodočašće, apsolutno ne. Ne znam je li njezina želja bila turistička ili nešto drugo… Nikada nismo zajedno razgovarale o Bogu niti o vjeri.

Kad smo stigli, bio je red jer se ulazilo kroz Sveta vrata, budući da je bila jubilarna godina. To je bio trenutak kada sam se, nadahnuta molitvom i vjerom tih ljudi koji su ulazili, i sama počela osjećati kao dio naroda Božjeg koji hodi. Pritjelovila sam se tijelu jednoga hodajućeg naroda u vjeri.

Što se u meni tada ponovno rasplamsalo? Sjećanje. To je kao kad glumac da bi doživio autentične emocije, crpi iz svog sjećanja, proživljava prizore svoje prošlosti i smješta ih u filmsku scenu i tako praktički dođe do svojevrsne psihodrame. Publika vidi lik kako plače ili se smije… Ali u stvarnosti je glumac taj koji plače zbog nekih svojih patnji ili se smije zbog svojih radosti. Eto, tada se meni vratilo sjećanje na onaj film o Marijinim ukazanjima u Fatimi, koji sam kao djevojčica gledala. Dakle, prva stvar koju je Gospodin učinio nakon što sam prošla kroz Sveta vrata bilo je ponovno povezivanje s Marijom. To je nostalgija za nebom jer mi je Marija govorila o nečemu što nije bilo čisto zemaljsko, nego nebesko.

Što se dogodilo dalje? Kako je tekao taj proces obraćenja?

Tijekom snimanja filma ja nisam mogla kontrolirati svoje srce. Pripremala sam scenu, isprobavala kod kuće koristeći gore spomenutu metodu New York Actors Studija ali sam se na setu dok smo snimali osjećala blokirana. Nisam mogla prenijeti osjećaje koje sam pripremala. U jednom trenutku prilazi mi redatelj i kaže: „Claudia, ako nema istine u tvom životu, kako će je biti u tvojoj ulozi?“ To je za mene bila Božja poruka. Bog mi je želio poručiti da istinu ne tražim u liku koji glumim nego u vlastitom životu. Taj nedostatak istine o sebi nadoknađivala sam u likovima koje sam interpretirala… A Bog od nas traži da istinu živimo u stvarnom životu da bismo bili slobodni. Te večeri u hotelu sam se počela pitati o istini u svom životu i zašto to utječe negativno na moju profesiju. Bog mi nije govorio preko katekizma nego u konkretnoj životnoj prilici, nakon čega sam se ozbiljno počela pitati o istini u mom životu i što je to što me plaši. Počela sam razumijevati svoj život i shvaćati kako se ne živi samo od osjećaja… Otkrila sam kako u životu čovjek bira te kako taj izbor ima svoje posljedice… To me otvaralo odgovornosti. Nakon iskustva sa zlim, izbor je morao biti radikalan.

Ne možeš biti na pola živ! Ili prigrliš Krista i slijediš ga, ili si prepušten nečemu drugom. Središte našeg postojanja je Krist. Ako u mom središtu nije Krist, gubim ravnotežu.

Dakle, trebala sam razumjeti kako je potrebno usredotočiti se na Boga. A to za mene znači vršiti Božju volju, počivati u Božjoj riječi. Kada ja živim po toj riječi, svjesna sam da vršim volju Božju, da hodim u svjetlu, čak i ako ponekad ne vidim svjetlo – upravo je to paradoks.

Govorite o iskustvu sa zlim?

Dok sam vježbala transcendentalnu meditaciju, imala sam paranormalne pojave. Nisam tome pristupala kao budist, nego zbog posla… Meditativne tehnike za koncentraciju dok sam na sceni… New age sam udisala preko Amerike, kroz glazbu kojom se moja instruktorica intenzivno koristila. Čak i u metodi Actors Studija bilo je naznaka koje su jasno proizašle iz tadašnje američke misaone struje. Dakle, došlo je do te mješavine između kršćanstva i istočnjačkih filozofija gdje se govori o fascinantnom Isusu, ali ne i o Isusu Spasitelju. Oni govore o samospasenju. Ipak, nisam ja svjesno odabrala biti dio New Agea. Ne! Podučavali su me metodama glume koje su bile kontaminirane New Ageom i poticali transcendentalnu meditaciju… Kad sam završila snimanje filma s Tintom Brassom, bila sam slomljena. Osim što sam išla u šetnju po parkovima, rado sam išla na sate glazbe jer sam oduvijek voljela glazbu. Uza sve to i transcendentalna meditacija… Jednom sam tijekom te meditacije počela imati paranormalne pojave preko kojih se očitovao zli. To je bilo nakon prolaska Svetih vrata. Što se dogodilo? Naime, jedna mi je kolegica dala fotografije jedne glumice iz prošlosti, o kojoj sam pročitala puno knjiga. Svidjela mi se, znala sam da je jako dobra glumica. Kroz te fotografije počeo mi se obraćati glas predstavljajući se kao ta pokojna glumica. Ja sam znala da se s pokojnima ne komunicira, ali sam postavljala pitanja iz radoznalosti. Shvaćala sam da to nije dobro za mene, da mi oduzima mir. Osjećala sam prašinu i osjećala sam se prljavo, a onda jednog dana taj glas se predstavio kao zli i prvenstveno kao smrt. Telefonski sam diskutirala sa svojim ljudima i naglo prekinula poziv. Naljutila sam se jer sam htjela da nešto bude po mojemu, osjećajući pritom da se druga strana uznemirila. I taj glas mi kaže: „Poziv nije završio dobro“, a ja sam pitala: „Zašto?“. Odgovor je bio: „Zašto nisi mrzila“. Dakle, naređuje mi da mrzim i u trenutku kada mi to naređuje, osjetila sam odbojnost, odnosno da ta stvar meni ne pripada. Ta osoba s kojom sam telefonski razgovarala bila je puno starija od mene i podsjećala me na moju baku. Nisam bila osjetljiva i suglasna s onim što mi je govorila, ali nisam je mogla mrziti. Stoga sam odvratila tom glasu rekavši: „Stvorena sam da ljubim“. To nije bio moj način izražavanja, odgovorila sam kao djevojčica. U tom trenutku taj glas se naljutio predstavljajući se kao smrt, te da je došla ubiti me. Doslovno me taj glas fizički napao. Gušio me, kako kaže psalam, „konopcima smrti“. Počela sam zapomagati poput moje bake: „Bože, pomozi mi“. I počela sam moliti Očenaš. Vjerujem da me jedino Gospodin nadahnuo i spasio jer u Očenašu molimo: „Izbavi nas od zla!“ I u trenutku kada sam počela moliti Očenaš, uzela sam raspelo Svetog Damjana koje sam dobila kao dar i koji nisam stavila na zid jer nisam osjećala da mi pripada znak vjere, da nije potreban… S raspelom u ruci i molitvom Očenaša Gospodin me oslobodio. Prvo što sam osjetila bio je udah, osjetila sam ponovno cvjetanje života. Kao da sam se ponovno rodila! Osjećala sam se oslobođena te sam ujedno osjećala veliki mir koji me obuhvaća. Počivala sam u duhu. Našla sam se na jednoj razini gdje osjećam nevjerojatni spokoj i mir, jedno blagostanje koje za mene nije bilo normalno i uobičajeno. Osjećala sam se u Božjoj prisutnosti i govorila sam mu: „Zašto si mi pomogao“. Bila sam začuđena. Smatrala sam da to nisam zaslužila, govoreći mu: „Zašto si pomogao ako to ne zaslužujem?“ Drugu stvar koju sam mu rekla je bila: „Ti si moj Otac“ jer sam te molila molitvom Očenaš. To je za mene bilo najveće otkriće. Imam Tatu i nisam to znala. I onda sam mu rekla: „Želim te upoznati“ i Bog me privukao u crkvu. Osjećala sam miris Božji koji je za mene bio mir i tišina, Božji govor, ne u smislu da sam mistik, ali on mi govori svojom prisutnošću, osjećam ga u tišini, u mirisu euharistijskog klanjanja. Polako me Gospodin privukao da idem na misu, da slušam riječ Božju, riječ koja je odjeknula u meni, pozvala me na promjenu i predložila mi drugi put, i naravno sakrament pomirenja koji bio neminovan da se oslobodim.

Nije lako ispričati svoje grijehe, poroke i pogreške… Što za Vas znači svjedočiti drugima? Je li teško govoriti o svemu ovome drugima?

Svjedočiti javno nije moja volja. To je davanje slave Bogu! To je moj način da mu se zahvalim. Jer ako mogu pomoći drugima to je za mene radost, radim barem nešto (dodaje uz smijeh).

Raditi na sebi

Čime se bavite danas kada više ne glumite?

Svatko ima svoju povijest, različite su misije, različiti su načini ostvarivanja Božje volje. Shvatila sam da moram raditi da bih se uzdržavala, pa predajem. Završila sam dodatno sveučilišni program i postala Counselor (savjetnik) tj. terapeut koji brine o drugome kroz međusobni odnos. Ja sam završila smjer Pastoralni Counselor, koji se temelji na Božjoj riječi, a sada pohađam jedan dodatni društveno-odgojni tečaj u želji da pomognem drugima te da bolje razumijem i samu sebe. Da biste se promijenili, morate postati svjesni onoga što jeste. Bog nam pomaže, Bog djeluje i stoga nam daje milost da se mijenjamo, ali mi moramo surađivati. Stoga je također važno živjeti sa sviješću tko sam ja doista. Radionice i podučavanje koje ostvarujem odnose se na edukaciju glasa, na glumu i interpretaciju kao i svijest o sebi. Poučavam u razne svrhe, bilo da pripremam ljude za kazalište ili filmsku glumu bilo da su to ljudi koji žele bolje sagledati svoj život i bolje upoznati sebe same preko umjetnosti…

Poruka ‘slavnima’ i mladima

Kako gledate na svijet zabave i život slavnih? Što biste poručili i savjetovali poznatim osobama koje možda doživljavaju unutarnje krize i prolaze teške trenutke?

Konačni i prvi smisao postojanja je ljubav! Preporučam da vas vaše zanimanje ne pojede. Jer ponekad naš posao pojede, oduzme vrijeme, živi se samo za posao. Umjesto toga, treba imati vremena za sebe, pronaći sebe, susresti drage ljude. Ponekad se sve žrtvuje na oltaru uspjeha, uključujući brak, djecu ili se često jednostavno sklapa brak, bez djece… Dakle potrebno je imati bolju ravnotežu i bolje raspolagati vremenom koje imamo za sebe i naravno tražiti smisao vlastitoga postojanja koje je iznad posla. Nemam jedinstveni recept, svakome je potrebno iskustvo vlastitog traženja. Prema svijetu zabave nemam moralistički stav jer Bog nam se pokazuje na najnepredvidljivije načine. Pietro Sarubbi, glumac koji je glumio Barabu u filmu Pasija Mela Gibsona, prepričava izvorno svoje iskustvo. Osobno mi je rekao da je sudjelovanjem u spomenutom filmu upoznao Boga i tu je promijenio svoj život. Bog prolazi kroz naš život na mnogo načina. Upoznala sam i glumca koji je u Poljskoj glumio blaženog Jurja Popieluszka, ne sjećam se imena, svakako poznat u Poljskoj. Rekao mi je da je glumeći Popieluszka sazrio u razumijevanju očinstva prema svojoj djeci. To je prekrasno svjedočanstvo da ga je Popieluszko poučio očinstvu.

Što biste poručili mladima koji se žele baviti glumom? Oni, naime, često imaju idealiziranu sliku o životu slavnih ne zamjećujući pritom njihove teškoće i probleme s kojima se susreću.

Pa ja podučavam mlade (s osmijehom)… Na primjer, treniram jednu djevojku koja želi ući u svijet zabave, učim ju tajnama zanata. Ako to odaberete kao struku, morate to znati raditi. Ne znači da pojavljivanje u nekom televizijskom formatu i natjecanju jamči da ćete ovaj posao raditi dugi niz godina. Morate poznavati tehniku, morate znati raditi ovaj zahtjevan posao… to nije samo pojavljivanje na ekranima… Mnogo je zamki u ovoj struci. U svakom slučaju, moramo biti jasni i reći da ne smijemo isticati samo negativne strane. Nije sve loše. Izazov je naučiti živjeti mudro, a to nije mala stvar. To je dar Duha. Potrebno je naučiti umanjiti stvari koje su beskorisne i prividne te živjeti na ispravan način. Umjetnost ne smijemo ubiti iz straha. Mladi trebaju naći ljude koji ih podržavaju, koji im pomažu. Trebaju imati nekoga tko će im pomoći da razumiju ono što proživljavaju, i ne dopustiti si da ih ‘ponese struja’. Učeći toliko djece, mnogo sam si puta postavila pitanje kako ući u svijet zabave, kako u njemu ostati. Neki nisu uspjeli… Ovisi o tome koliko ste spremni boriti se i suočiti se sa situacijom u kojoj se nalazite. U tom smislu vidim da su mladi dosta krhki.

Kako uskladiti činjenicu da je netko javna osoba sa željom da se može u miru živjeti svoja svakodnevica?

Moraš biti jako dobar. Da radiš ovakav tip posla, trebaš biti čvrst iznutra, dobro formiran da se suočiš na inteligentan način s činjenicom da si poznata osoba.

Djela milosrđa i rad sa siromašnima

Vaš proces obraćenja povezan je s djelima ljubavi. Već ste nam govorili o susretu s bolesnima u Rimu, ali ste bili i imali priliku ići misionariti i izvan Italije?

Da, bila sam u Mijanmaru gdje sam svjedočila i pomagala djeci… Ondje je teška situacija. Bila sam i u Etiopiji, Burundiju… Tamo smo s našom dobrotvornom organizacijom zajedno s mjesnim misionarima pomagali…

Pokrenuli ste organizaciju djela milosrđa. Kako je to nastalo i čime se bavite?

Naša Udruga se zove Djela Očeva i posvećena je Bogu Ocu. Nastala je 2005. godine, mjesec dana nakon smrti Ivana Pavla II. koji mi je bio referenca u umjetnosti. Živimo duhovnost Božanskog milosrđa pa smo razvili tri grane. Ja sam se posvetila Božanskom milosrđu, posveta koja nije polaganje zavjeta nego jednostavno obećanje milosrdnom Isusu da ću činiti barem jedno djelo milosrđa dnevno, moliti krunicu Božanskog milosrđa i redovito se nadahnjivati na Dnevniku svete Faustine. Dala sam ta obećanja ni ne znajući da će me dovesti do pokretanja udruge. A obećanja sam dala jer sam u svetištu Božanskog milosrđa u Rimu pronašla duboki smisao toga. Naime, u to Svetište sam došla nakon jednog pada u grijeh…

Znate obraćenje je proces; padneš pa ustaneš pa… Nije sve bilo lijepo i idealno – bilo je mnogo padova. Prvi pad je bio poguban.

Došla sam u situaciju da potpišem ugovor kojim su mi davali puno novaca a ja sam imala strah od neimaštine. Našla sam se pred izborom da glumim neke uloge koje, budući da sam započela ozbiljan put obraćenja, nisu pristajale meni. Negirale su istinu koju sam susrela i put kojim sam krenula… Vraćalo me to na početnu poziciju da budem glumica na isti način kao prije… Budući da sam već prije imala iskustvo siromaštva i mnoga su mi se vrata zatvorila, bojala sam se neimaštine. Rekla sam: „Ako ne budem radila, kako ću živjeti?“ Upravo zbog toga straha ponovno sam pogriješila i prihvatila film za koji su mi dali mnogo novaca, a onda sam se viđala s jednim čovjekom koji je bio oženjen… Sve me vraćalo natrag. To je strašno jer sam već jednom prije zbog straha od neimaštine prihvatila pogrešan film. Kad su mi dali taj novac, osjećala sam da sam izdala samu sebe i da sam izdala Boga. I onda sam počela davati milostinju jer sam znala da se grijesi nadoknađuju milostinjom, to je svojevrsni način moliti Boga da mi oprosti. I tada mi Gospodin pošalje jednu nevladinu organizaciju salezijanskih misionara koji su me tražili da svjedočim i tako pomognemo siromašnima. Nakon promišljanja i sazrijevanja pošla sam u Etiopiju, gdje je bila velika glad, gdje sam susrela djecu koja su umirala od gladi kao u koncentracijskim logorima. To iskustvo se duboko usjeklo u meni. Gospodin me kroz to oslobađao od straha od neimaštine i davao mi snagu za jedan potpuno drugačiji život. Kad sam se vratila, išla sam na televiziju da posvjedočim što sam vidjela i da prikupljamo sredstva za njih. Snimali smo kratke videouratke, gdje sam govorila o tome što sam vidjela. Rai 1 nije me htio prihvatiti jer su se bojali pokazivati te slike na televiziji i za to platiti moj nastup koji je tada bio jako skup… I onda sam im rekla da ću doći besplatno, da mi ne trebaju plaćati. Tako su prihvatili. Kada su uočili da je bilo jako puno gledatelja, svi su me počeli zvati. I tako smo prikupili mnogo novaca za Etiopiju. Ja sam se vratila u tu zemlju i drugi put te vidjela što su misionari napravili tim novcem. Gospodin me ozdravio tako što mi je pokazao smisao života – trošiti se za druge, svoju popularnost usmjeriti za pomoć drugima. Nakon toga iskustva jedna prijateljica me odvela u svetište Božanskog milosrđa gdje sam vidjela sliku milosrdnog Isusa i natpis ispod „Isuse, uzdam se u tebe“. Ta rečenica mi se usjekla u srce i osjećala sam da mi Isus govori: „Pala si jer se nisi uzdala u mene. Uzdaj se u mene“. Jasno je da me duhovnost Božanskog milosrđa počela privlačiti, Dnevnik sv. Faustine mi je objasnio mnoge korake mojeg obraćenja. Preko toga Dnevnika shvaćala sam što je Bog učinio za mene i shvatila sam da moj poziv nije samo prikupljanje sredstava za siromašne nego i naviještanje milosrđa Božjeg na tri načina koja je Isus povjerio sv. Faustini: djelima tjelesnog milosrđa, molitvom i naviještanjem milosrđa. I naša organizacija se povela time. Prvo sam se brinula za siromašne u Africi, išla sam dva puta u Burundi sa salezijanskim misionarima, zatim sam preko jednog biskupa u Kongu pomagala siromašnoj djeci, zatim u Brazilu… Djela su se razvijala vani, a molitvene skupine u Italiji. Onda sam 2017. osjetila potrebu da nešto pokrenem u Italiji, jer je situacija sa siromaštvom i ovdje postajala teža. Nakon potresa u pokrajini Lazio 2016. godine odlučili smo pomagati osobama koje su beskućnici u Rimu i koje dolaze iz svih dijelova svijeta. Imamo praonicu rublja, tuševe, centar za razgovore, liječnika koji obavlja preglede, socijalnog radnika koji se brine o njihovoj komunikaciji s institucijama, kupujemo im sredstva za život na ulici: šator, vodootporne cipele, vodootporne jakne, odjeću… Oni koji žive na ulici moraju biti dobro opremljeni jer u suprotnom teško prežive.

Kako ste uspijevali djelovati u vrijeme pandemije?

Čak i za vrijeme Covida nikada nismo zaustavili naše aktivnosti. Radili smo i više… Dapače, to je bio odlučujući trenutak djelotvorne ljubavi. Nikada ne bih mogla ostati kod kuće znajući da je sve zatvoreno i da osobe kojima pomažemo neće imati gdje doručkovati ili ići u kupaonicu, jer su čak i javne kupaonice bile zatvorene…

Zašto je za kršćanski život, a možemo reći i za ljudski život općenito, važan kontakt sa siromašnima? Ne samo kontakt nego prije svega dijeljenje…?

Kako objasniti? Siromašni su dio mene. To nije usluga koja me ne dotiče. Za mene to nije samo volonterski rad, nego i više od toga. To me dotiče u dubini bića. Kad im služim, osjećam potrebu da molimo zajedno jer ništa bez Božje pomoći. Ako tražimo od Boga pomoć, možemo puno više. Stoga osobe kojima pomažemo uključujemo u molitvu krunice Božanskog milosrđa kako bi obnovili život. Oni koji dožive neuspjeh u vlastitom životu, koji se onda svodi na život na ulici, moraju pronaći nadu u budućnost i ozdraviti od rana koje nose duboko u srcu. To su osobe koje često imaju potrebu za ozbiljnom psihološkom pomoći. Ali tajna u ljubavi je gledati dalje, ne zaustavljati se na problemima… Dakle, to su osobe koje dobro poznajem i koje me u svakom trenutku mogu zvati. Trudim se na neki način biti tu za njih. I neki od njih su uključeni u pomaganje, i sami su postali dio naše mreže. Pokušavamo im dati priliku da se reintegriraju u društvo.

Bili ste i Međugorju. Kakvo iskustvo nosite odatle?

Grupa naših volontera, svi molimo uz Gospine poruke… Kada se moja mama razboljela, pomolila se Djevici Mariji i rekla: „Ako se ja ne mogu brinuti o mojoj djevojčici, ti se pobrini za nju.“ Tako da je ta veza s Djevicom Marijom jako duboko u meni, nadilazi me. U mojoj osobnoj povijesti postoji Marijina vjernost koja je postala i moja vjernost Mariji. Sjećam se Međugorja po festivalu mladih, prelijepo … Bila sam nekoliko puta… To je zaista posebno mjesto gdje se ljudi stvarno mole i gdje je osobito snažno iskustvo klanjanja Isusu u Presvetom sakramentu. Posljednji put sam bila prije dvije godine.