Kratka povijest krunice
Ulazeći u mjesec svibanj, nazvan još i „marijanskim“ mjesecom, želio bih posvetiti barem ovu malu rubriku našoj nebeskoj majci. Pobožnost krunice, prema katoličkoj enciklopediji, na Zapad dolazi s Istoka, točnije iz istočnih monaških krugova. U početku analfabeti, tj. većina ondašnjeg svijeta, nisu mogli čitati, recitirati, moliti Davidove psalme pa su kao zamjenu odlučili recitirati Očenaše. To se najbolje opisuje u knjizi „Stari običaji opatije Cluny”, koju je sastavio izvjesni Udalrio 1096. godine. Baš jedan od ondašnjih običaja bio je zahtijevao da braća laici mole 50 Očenaša za pokojne iz reda. Stoljeće kasnije templari bi molili 150 Očenaša na dan i tako cijeli tjedan kad bi netko od njihovih suboraca umro. Tako se, malo-pomalo, taj običaj proširio i među ostalima. Niz zrnaca na kojemu su brojili molitve zvao Paternoster („Oče naš”). Onda se netko, proces tog nastajanja nije do kraja jasan, sjetio da bi uz Očenaše mogao nadodati još i Zdravomarije. Molio se jednak broj Očenaša i Zdravomarija. Evo, to bi bio rudimentarni oblik krunice koja se kasnije, s vremenom, baš kao što i sa svim ostalim biva, mijenjala i usavršavala do onog što poznajemo danas pod nazivom „krunica“. Ne želeći ostati dužan nikome, a pogotovo ne braći dominikancima, osjećam potrebu reći kako katolička predaja smatra, a što je nekoliko papa u povijesti ponavljalo, da je krunicu na dar dobio sveti Dominik i to od same Gospe. Naime, on je imao jednu osobnu viziju u kojoj mu je Gospa dala krunicu kao sredstvo za spasenje duša. Sama povijest daje zasluge bl. Alanu, dominikancu iz Dinana u Bretanji za njezino raspačavanje i u učvršćenje kao katoličke pobožnosti. Dalo bi se još govoriti i pisati o tome kako je nastala pobožnost krunice; vjerojatno je najpoznatija njezina povijest vezana uz borbu protiv Turaka, ali baš zato što je najpoznatija i najuvrježenija odlučio sam je preskočiti. Ipak, da ne ostane sve samo na riječima i povijesnom prikazu, želim sebi i vama preporučiti da u ovom marijanskom mjesecu, ali ne samo u njemu već i u ostalima, snažno i s vjerom prionem(o) na molitvu.
