Kristov grob i naša nada

Marija Magdalena i Uskrsli

Tijekom povijesti kršćanstva nastali su različiti umjetnički prikazi uskrsnuća, počevši od jednostavnoga prikaza praznoga Kristova groba, pa sve do vrlo složenih slikovnih ostvarenja. Budući da je teško ili gotovo nemoguće ne samo opisati, nego i prikazati uskrsnuće, obično se umjetnici zadržavaju na okolnostima, događajima i likovima koji su vezani uz Kristovu pobjedu nad smrću. Čini se da se sličnom logikom vodio i njemački slikar Sieger Köder (1925.-2015.), koji se tijekom svoje umjetničke karijere često bavio biblijsko-kršćanskim temama. On se uvijek iznova nadahnjuje otajstvima Kristova života, ne samo zbog toga što je bio katolički svećenik, nego zato što svojim slikama nastoji približiti poruku kršćanstva. Zato su ga s pravom još za života nazvali propovjednikom slikama. Premda se često bavio temom uskrsnuća, može se primijetiti da na različitim slikama prikazuje i lik Marije iz Magdale, koja se smatra prvom svjedokinjom uskrsnuća. Spomenutom nizu slika o uskrsnuću svakako pripada i slika Marija iz Magdale na praznom Isusovom grobu (Maria von Madala am leeren Grab Jesu) kojom umjetnik oslikava presudan događaj u povijesti čovječanstva. Poznavatelji njegove umjetnosti tvrde da slikar Sieger Köder nikada ne prikazuje samoga Uskrsloga, nego pomoću drugih likova nastoji približiti značenje ovoga događaja. Slično kao što je ovaj događaj utjecao na živote mnogih ljudi tijekom povijesti, Kristovo se uskrsnuće svakako najbolje vidi u životu Marije iz Magdale, koja ne postaje samo prvom svjedokinjom Kristove pobjede nad smrću, nego je njezin život potpuno promijenjen zahvaljujući upravo Uskrslome. 

Surova stvarnost groba

Promatranjem Köderove slike brzo se može doći do zaključka da je cijeli prikaz prožet i nadahnut novozavjetnim izvješćima o Kristovu uskrsnuću. U njima jasno stoji da je Marija iz Magdale u uskrsno jutro pošla na grob i među prvima vidjela da je prazan. Ona je, vidjevši da je kamen s groba dignut i da nema Kristova tijela, stajala na grobu plačući, jer je, s jedne strane, postala svjesna stvarne Učiteljeve smrti, a još više zbog toga jer je pogođena time što nema njegova tijela (usp. Iv 20, 11-14). Iako slikom dominira crvena boja, koja je u Köderovoj umjetnosti uvijek boja kojom se prikazuje ljubav, osjeti se i snaga sive boje, kojom se prikazuje surovost smrti. K tomu, lako se može primijetiti da je scena smještena u ranu zoru kada se i dogodilo uskrsnuće. Osim toga, slika prikazuje groblje na kojem se nalaze različiti grobovi. Zanimljivo je da nisu prikazani samo kršćanski spomenici, nego i židovski, pa čak i jedan muslimanski spomenik. Kao da umjetnik želi poručiti da je Krist umro za sve ljude. Različiti grobovi također svjedoče i činjenicu da je smrt zajednička stvar svih ljudi, jer će svi proći kroz vrata smrti, koja su prikazana u obliku velike kamene lubanje na ulazu u groblje. Među grobovima, koji su pokriveni teškim kamenim pločama nalazi se i nekoliko drvenih križeva koji mogu značiti nečiji nedavni ukop ili mjesto počivanja nekoga čija obitelj ne može svome pokojniku podići kameni spomenik. Središte cijeloga groblja je Kristov grob na kojem se nalazi uplakana žena, što pokazuje da je Krist stvarno umro i da je nakon smrti uistinu bio pokopan. I on je doista prošao kroz dolinu smrti i bio pokopan u ranije pripremljenu grobnicu. Zanimljivo je da je na desnome grobu napisana hebrejska riječ Adam (אָדָם, adamah), čime se zapravo misli na sve ljude, jer su očito svi ljudi bez izuzetka smrtni. Svaki je čovjek prah, prašina i zemljan jer je oblikovan od zemlje (usp. Post 2,7). Svaki čovjek je samim time i smrtan, prolazan i raspadljiv. Ta se istina također vidi i u boji kože Marije iz Magdale, jer je podjednaka boja njezinoga tijela i boja zemlje na kojoj kleči. Ona je također zemljana i sigurno će iskusiti smrt. S lijeve strane Kristova groba nalazi se grobni natpis  s imenom Eva (חַוָּה‎, hawwāh) što se izravno odnosi na onu koja daje život: ime Eva jednostavno znači život. Možda time autor želi poručiti da se do pravoga života može doći tek onda kada čovjek iskusi razornu moć smrti. Čovjeku se može dati pravi život tek kada je potpuno prepušten Bogu, a iskustvo vlastite nemoći u trenutku umiranja služi kao prostor najsnažnijeg Božjega djelovanja. Dakle, smrt je nešto što istovremeno povezuje sve ljude, a Krist je onaj koji je umro za svakoga čovjeka. Unatoč svemu, cijeli prizor je usredotočen na ženu koja kleči pred Kristovim grobom. Prema svemu sudeći, žena na grobu je Marija iz Magdale. Nalazi se u strahu jer je njezino cijelo tijelo skupljeno poput klupka. Ona sama osjeća silu i snagu smrti, jer je pogledala u tamu Kristova groba. Možda je njezin strah postao još intenzivnijim, kada je ugledala prazan grob. Vjerojatno ne samo zbog toga što ne vidi Isusovo tijelo, nego zato što smrt u njenoj glavi stvara mnoga pitanja na koja se teško može odgovoriti. Time umjetnik zapravo opisuje i naš bijeg od smrti kao i naš strah od umiranja, koji su očito zajednički svim ljudima. Možda na taj način umjetnik želi predočiti i naš strah pred nepoznatim, jer smrt upravo u nama probuđuje takvo stanje. Ono što je jedino sigurno u cijelom prikazu moglo bi se zaključiti na sljedeći način: svi su ljudi smrtni i ništa nije sigurno kao smrt, čije sivilo i tmina zaprepašćuju.

Nada praznoga groba

Cijelim prizorom se razlama borba između sivila koje simbolizira smrt i nade koja se prikazuje suncem kojim izlazi i žarkom crvenom bojom. Osim toga, na svim se kamenim grobovima nalaze i pukotine, koje služe kao znak nade da je slomljena moć smrti i da smrt ipak nema zadnju riječ. Nisu napuknute samo ploče grobova, nego i zidovi kojima je groblje okruženo. Kao da slikar želi reći da je jedino ljubav ne samo jaka kao smrt, nego i jača od smrti (usp. Pj 8,6). Budući da ubrzo sviće zora, očito je da će crvena boja pobijediti sivu boju; očekuje se da će žarko svjetlo života nadjačati turobno sivilo smrti. Istu poruku nade nosi i haljina Marije iz Magdale, koja svojom bojom predstavlja činjenicu da je pravi život obećan običnim smrtnicima. Čini se kao da Marija, koja predstavlja sve ljude, postaje primjer da zemljana boja njenoga tijela upućuje na raspadljivost onoga tjelesnoga. Isto tako crvena boja njezine haljine potvrđuje istinu da je Bog ujedno i ljubav (1 Iv 4,8) i jedini pobjednik smrti: čovjek ne pobjeđuje smrt sam po sebi, nego po tome što Krist u njemu satire smrt kao čovjekova neprijatelja. Koliko god čovjek ne mogao pobjeći od svoje zemljanosti i prolaznosti, isto tako je zaodjenut haljinom besmrtnosti, čime se pokazuje da će na kraju ipak pobijediti život. Ili kako bi Pavao rekao: „I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.“ (1 Kor 15,49)

Na cijelome groblju se nalaze ruže koje služe kao vidljivi znaci nade. Zanimljivo da se motiv ruža često nalazi na različitim slikama ovoga autora. Pomoću ruža koje izlaze među teškim kamenim spomenicima prikazana je vjera koju kršćani ispovijedaju: smrt nema posljednu riječ, jer joj je Kristovom smrću oduzeta snaga, ona je potpuno obeskrijepljena. Njoj je ukraden žalac, oduzeta joj je pobjeda (usp. 1 Kor 15, 55). Čovjek se poput Marije iz Magdale može bojati smrti i postavljati samome sebi razna pitanja o svojoj budućnosti, ali uvijek iznova treba biti svjestan da je sivilo smrti uništeno Božjom moći nad smrću. Snagom Kristova uskrsnuća pucaju grobne ploče i smrt više nije čovjekova konačna sudbina. Kroz pukotine na kamenim grobovima prošlo je Kristovo svjetlo, a po ružama se pokazala nepokolebljivost nade, jer usprkos smrti vjerujemo u Krista koji je naša nada (1 Tim 1,1).