Ja sam rodom s otoka Hvara i bio sam križonoša 1996. godine. Nisam, doduše, bio u onoj poznatoj noćnoj procesiji Za križen jer moje selo nije jedno od šest mjesta koja sudjeluju u toj procesiji. Ova je bila jednako pobožna i pokornička procesija. Fizički je zahtjevnija budući da se hoda u dva dana; na Veliki četvrtak navečer i na Veliki petak ujutro, po težem terenu, a sama završnica obuhvaća penjanje po strmini i događa se kad sunce poprilično peče.

Zapravo nije to važno. Važno je da pobožno i s ljubavlju sudjelujemo u onome što su nam preci ostavili u baštinu, a što i mi planiramo predati svojim potomcima.

Ta 1996. godina, kada sam dočekao nošenje križ, nakon trinaest godina čekanja, započela je smrću našeg prvog sina. S Kristovim križem se ujedinio naš križ. Krist je naše boli na sebe uzeo. Nekoliko mjeseci kasnije Bog nam je darovao i povjerio život našeg sina koji se rodio početkom 1997. godine. Uzdajući se posebno u zagovor One koja je stajala pod sinovljevim križem i sudjelovala u njegovoj muci, zahvalni na rođenju djeteta, svojem smo sinu dali ime – Marijin.

Marijin, začet je u godini kada je njegov otac nosio križ, a ove će godine biti križonoša u Zastražišću na Hvaru.

Zapisali smo njegovo ime 2003. godine te ga uključili u niz onih koji stoljećima sudjeluju u toj pobožnosti. Nakon dvadeset jedne godine došao je red na njega. Došao je trenutak da u svoje ruke uzme križ i povede procesiju kroz mjesto na Veliki četvrtak, a na Veliki petak do susjednih Poljica, potom se spustiti na more gdje će u uvali Stinivi uroniti križ u more, a onda se vratiti natrag u selo i župnu crkvu.

Nakon dvadeset jedne godine čekanja i molitve došao je trenutak u kojem će se dogoditi ono što smo čekali, za što smo se spremali i molitvom jačali. Kušnja zabrinutosti i napast želje za kontrolom izjedala je moje očinsko srce i misli sve do trenutka kad je postalo jasno da treba Bogu prepustiti da se proslavi i po nošenju križa. Ne možemo znati kakvo će vrijeme biti tih dana niti možemo imati kontrolu nad vremenom. Ne možemo pretpostaviti što se sve može izjaloviti u planiranju svih popratnih aktivnosti oko nošenja križa. Ali znamo da možemo sve staviti u Kristove ruke, a u svoje ruke uzeti križ i krenuti stazama kojima Zastražišćani idu već stoljećima.

Pretakajući misli u molitvu napisao sam pjesmu na zastražiškoj čakavici.

Križonoša

jo tebe nosin ovo malo
a ti mene nosiš cili život
nosiš me
u svojon ruci i svojemu sarcu
dobri moj Isukarste
i ne moloješ
pokozo si nan
da more drugačije
bez morbina i malicije
i da se ne vodi računa
somo oba sebi
jo san tebe čeka niko vrime
a ti mene čekaš cili život
moreš i bez mene
a hoćeš sa menon
dobri moj Isukarste
da te jo pronesen kroz mista
pokozo si nan
na čovik tribuje čovika
i da se gre naprid
somo kad smo
križonoše jedni drugiman

Častimo te Križu sveti
Na kom umrije Isus naš.
O Isuse moj propeti,
Kano zvijezda ti nam sjaš.