Kršćansko shvaćanje onostranosti (1.)
Fra Milan Gelo
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u siječnju 2019. godine (1/2019).
Čovjek se često pita o svojoj budućnosti. Zanima ga kako će izgledati njegova sutrašnjica, bliža i dalja budućnost, kako će se odvijati njegov život. Sasvim je logično da čovjek promišlja o onomu što slijedi zato što je po naravi okrenut budućem. Iako se ljudi često bave prošlošću, katkada zaboravljajući sadašnjost, ipak češće promišljaju o onomu što tek dolazi – o budućnosti. Možda su takva razmišljanja učestalija na nekom početku, bilo godine, novoga životnoga razdoblja, nekih promjena i sl. Prema tome, sasvim je ljudski postavljati pitanja o onome nadolazećem, tražeći nekakve odgovore koji bar donekle primiruju našu trenutnu znatiželju.
O posljednjim stvarima
Međutim, ono što oduvijek čovjeka najviše zanima glede budućnosti ne tiče se samo ovostranosti ili budućnosti u smislu konačnoga života, nego čemu se može nadati nakon smrti. Otkada je čovjeka, postoje razna učenja o zagrobnom životu. Tijekom povijesti čovječanstva stvorila su se različita učenja o onostranosti. Stoga nalazimo određene skupine, koje zagrobni život tumače ovisno o vlastitim predodžbama. U istočnjačkim religijama često se javlja motiv borbe kozmosa i kaosa, koji završava pobjedom reda. Svima je dobro poznata praksa pokapanja egipatskih faraona, kojim se jasno aludiralo na vjerovanje u zagrobni život. Koja se god religijska tradicija analizira, primjećuje se određeno učenje o onostranosti ili stanovito vjerovanje u zagrobni život. Zapravo, svakoj religiji pripada i učenje o životu nakon života, tj. svako religijsko tumačenje stvarnosti u sebi podrazumijeva jasno određen stav o životu nakon smrti. Među različitim tumačenjima vječnosti i zagrobnoga života, u novovjekovnim misaonim strujanjima često se rušila bilo kakva predodžba o onostranosti, zapravo sva se moguća pozornost nužno usmjeravala na konačnost, ne život nakon života, nego života za života. Iako se dovođenje u pitanje učenja o zagrobnom životu često pripisuje filozofijama novijega vijeka, čitanjem i nekih starijih autora, svakako grčkih i rimskih, dolazi se do zaključka da su uvijek postojali oni koji vjeruju i oni koji nikakvu pozornost ne posvećuju govoru o bilo kakvom obliku života nakon smrti. U skladu s time, određena podijeljenost među ljudima glede (ne)vjerovanja u život nakon smrti nije nikakva novost u povijesti čovječanstva. Budući da bi razlaganje raznoraznih filozofskih, religijskih i političkih tumačenja uzelo podosta vremena, želja nam je susresti se s kršćanskim govorom o smrti, vječnosti, sudu i sl. Od svoga početka kršćanstvo je sveobuhvatno govorilo o tim temama pod jednim zajedničkim imenom – eshatologija ili učenje o posljednjim stvarima. Čime se zapravo bavi eshatologija? Ona obrađuje teme vezane uz smrt, umiranje, ali i govori o zagrobnom životu. Ili, kršćanska eshatologija proučava sve ono što nas, prema kršćanskoj vjeri, očekuje od trenutka smrti. Kršćanin zna da se sve što se događa, samim time i ono što će se događati nakon njegove smrti, odnosi ne samo na njega osobno, pri čemu se može govoriti o individualnoj eshatologiji, nego i na sveopću ili univerzalnu ili kozmičku razinu. Zapravo, kršćanska eshatologija i svekoliku, a onda i osobnu povijest, samim time i budućnost, uvijek promatra u širem kontekstu stvorenja uopće. Upravo zato ona nije neko predviđanje budućnosti ili proricanje budućih događaja, na osnovi čega su nastale i mnoge sekte u samome kršćanstvu koje su sav naglasak svoga učenja stavili na nekakvu eshatologiju budućnosti, nego na tumačenje budućih događaja iz povijesti spasenja, tj. ako je Bog vodio cijelu povijest spasenja, bez sumnje će se brinuti i za ne samo konačnu budućnost ili život prije smrti pojedinca, nego i na onu budućnost bez kraja, tj. nakon smrti. Iz toga proizlazi da se kršćanstvo od svojih početaka bavilo onime što se događa nakon smrti, zato što se temelj vjerodostojnosti kršćanske vjere nalazi u događaju koji nadilazi ljudski razum i ima izravnu povezanost sa smrću, tj. u životu nakon smrti – u Kristovu uskrsnuću, njegovoj pobjedi nad smrću.
