Kršćansko shvaćanje onostranosti (2.)
Fra Milan Gelo
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u siječnju 2019. godine (1/2019).
Nada – kršćanski stav za budućnost
Kršćanin svu svoju vjeru temelji na Kristovu uskrsnuću, na činjenici da smrt nema posljednju riječ i da je on uistinu pobijedio smrt. Upravo u tako oblikovanoj vjeri, koja ozbiljno računa s Božjim djelovanjem ne samo u Isusovoj smrti, nego i u životu svakoga čovjeka, rađa se i oblikuje klasičan kršćanski stav o budućnosti – nada. Koliko je važno ovako promatrati budućnost, najbolje govori podatak da sve više ljudi obolijeva od kojekakvih psihičkih bolesti utemeljenih na depresivnom odnosu prema stvarnosti, ili koliko naših suvremenika svoju svakodnevicu provodi u raznim strahovima, koji ozbiljno ugrožavaju ne samo psihičko, nego i tjelesno zdravlje. U svijetu, koji „ne ide tek tako jednostavno, koji nam je katkada stran, jer unutar sebe imamo čežnju za širinom i slobodom“ (Gisbert Greshake), stav nade se nudi kao najbolje usmjerenje u svakodnevnom odnosu prema stvarnosti. Nada se pokazuje kao klasično kršćanski stav utemeljen na samome Kristu, jer ne zazire od susreta s drugačijim tumačenjima onostranosti ili pak njenim nijekanjem. Naime, u mnoštvu raznih tumačenja smrti i života nakon smrti, kršćanina ne obuzima strah, jer dobro zna da ljudske predodžbe ni života ni smrti nikada ne mogu obuhvatnije odgovoriti na temeljna ljudska pitanja, jer je jedan koji je pokazao što je pravi život, upravo pobjedom same smrti kao negacije života – Isus Krist. Živeći u modernom svijetu, koji se diči vlastitom bezbožnošću i nijekanjem svega svetoga, njegova vjera u vječni život neće biti pokolebana posvemašnjom okrenutošću samo zemaljskim stvarima mnogih suvremenika, nego potaknuta čestim plitkim gledanjem i smrti i života, tj. nemogućnošću potpunoga ovladavanja i životom i smrću (unatoč modernoj medicini, ljudi i danas umiru jednako kao i prije) suvremeni se čovjek radije okreće negiranju vječnosti, onostranosti, a samim time i Boga, koji nikako ne može biti drugačiji od nas jer je djelovao samo u povijesti, u sadašnjosti ga se ne prepoznaje, a budućnost je ionako upitna, nejasna i otvorena. Svijetu koji se gubi u mnogim nejasnim tumačenjima Boga, svijeta, čovjeka i smrti, Kristov se učenik suprotstavlja nadom u Krista.
Temelji prave nade – Kristovo uskrsnuće
Ono što na vjernika itekako djeluje oslobađajuće upravo je istina Kristova uskrsnuća, koja nije plod ljudskih traganja za smislom, nego čin Božjega djelovanja. Naime, kršćanin se nada ne samo zato što nešto do kraja ne zna ili spoznaje, nego zato što primjećuje ograničenost same spoznaje i uvjetovanost ljudskoga znanja. Potpuno oslanjanje na ljudsko znanje i sposobnosti ljudskoga razuma ruše nadu u njezinim temeljima. Čovjek koji se utječe samo svojim razumskim sposobnostima nije kadar razumjeti ne samo Boga koji je ujedno i Bog budućnosti, nego ne može prihvatiti Krista koji je uskrsnuo. Posljedično tome, nada bez onoga na komu se nada temelji, nema nikakve težine ni smisla. Temelj kršćanske nade se temelji na jednom povijesnom događaju kozmičkih, ali i sasvim osobnih razmjera, jer kršćanin zna da ne vjeruje i da se ne nada nečemu što bi bilo izvan Boga, nego upravo samome Bogu. Njegova se nada „gradi na tomu da onda, ako je sve stvoreno na svome kraju, onda se sve završava u samome Bogu“ (Gisbert Greshake). Prema tome, kršćanska eshatologija ili govor o raju, paklu, čistilištu, sudu ili ponovnom Isusovom dolasku nije proricanje budućih događaja, nego povjerenje u Boga koji vodi nadolazeću budućnost u njenom konačnom i beskonačnom smislu.
Uvjet za kršćanski govor o posljednjim stvarima, koje ne moraju biti uljepšane tek parcijalnim govorom o važnim stavkama naše vjere (kao što se dogodilo o govoru o paklu, koji se gotovo nigdje ne spominje, a ako se spominje, onda se često domeću tumačenja, koja najčešće relativiziraju tu stvarnost o kojoj sâm Krist govori), nije toliko želja za znanjem ili spoznajom onostranosti, ili još gore zaokruženi eshatološki govor s nemogućnošću određenih prericanja sadržaja, nego utemeljena nada u kojoj prepoznajemo samoga „Boga, koji je Krista od mrtvih uskrsnuo, i koji će sve dovesti do dobroga kraja“ (Gisbert Greshake). Posljednjim stvarima se pristupa nadom koja je sam Krist, onostranost postaje jasnija kada se Božje djelovanje prepoznaje u ovostranosti.
