Kršćansko shvaćanje onostranosti (3. dio)

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u veljači 2019. godine (2/2019).

Nastavljajući naš govor o kršćanskome odnosu prema onostranosti, ali i budućnosti uopće, posebnu pozornost posvećujemo nadi kao tipično kršćanskome stavu glede onoga što prethodi ne samo našem osobnom životu, nego i čovječanstvu, a onda i svemiru u cjelini. Ono što kršćansku duhovnost itekako oblikuje upravo je stav ispunjen nadom. Takav stav nema svoje utemeljenje na nekakvom nedefiniranom optimizmu, nego na Kristu, koji je svakome vjerniku jedina prava nada (usp. 1 Tim 1,1). U tome smislu, iako kršćanin svoju nadu pronalazi u Bogu, time se nikako ne dovodi u pitanje potreba kršćanske zauzetosti za čovjeka. Čak štoviše, zahtjev koji proizlazi iz samoga temelja naše nade – Krista – upravo svoj puni smisao dobiva u zauzimanju za čovjeka. Uostalom, svaki govor o nadi kao kršćanskome stavu u odnosu na beskonačnu (onostranu) i konačnu (ovostranu) budućnost ne bi ispunjavao osnovne uvjete koji se traže u kršćanskoj vjeri, ukoliko bi se sav smisao potraživao u onome onostranome (neprolaznome, bezvremenskome), zanemarujući ovostrano (prolazno, vremensko).

Ovo(ono)strana nada

Katkada se čini da se kršćansko promišljanje svijeta previše bavi samo onim što čovjeku predstoji, neovisno radilo se o bližoj ili daljoj budućnosti. Međutim, kada se kršćanstvo gleda u svojoj cjelovitosti, lako se primjećuje da nije glavna kršćanska poruka okrenuta samo budućnosti, nego i prošlosti kao putu kojim se već prošlo, ali i sadašnjosti kao istinskome susretištu budućega i prošloga. Iz kršćanske poruke jasno se razaznaje važnost ne samo budućega, nego i prošloga, ali i sadašnjega, kao jedinoga mogućega trenutka. Ovako shvaćen odnos kršćanske vjere prema budućem, prošlom i sadašnjem pomaže i u rasvjetljavanju pravoga smisla kršćanske nade. Zapravo, ako je nada jedini dobar kršćanski stav u odnosu na budućnost, temelji li se ona na vjeri u buduće ili onostrano, ili se njezini temelji pronalaze i u sadašnjem ili ovostranom? Je li uopće moguće pravilno živjeti ovostranost, ukoliko se snaga crpi samo na onostranome? Premda se u samim pitanjima naslućuje stanovita dvostrukost shvaćanja kršćanske nade, bilo bi najbolje istodobno uzeti i jedan i drugi temelj kršćanske nade. Naime, ukoliko čovjek svoju nadu temelji samo na onome što je prolazno, promjenjivo i privremeno, može li na takav način nositi i s onim ‘posljednjim stvarima’, tj. može li samo ovostrana nada biti dovoljna kada čovjek susretne istinu smrti ili života nakon smrti? Budući da se ovdje promišlja kršćansko shvaćanje nade, originalnost kršćanske poruke nije ni u kakvom življenju u dva različita svijeta – ovo(ono)stranom – nego u susretu onoga što se vjeruje s onim što se živi, ili vjerom doći do nade koja svoje temelje nema samo u nečemu do čega je čovjek sam došao. Kršćanin pokušava razumjeti istinu da svoj život u nadi temelji na vjeri u Boga, koji nadilazi ono krhko i prolazno. Jedino se nada, utemeljena na onome Božjem ili vječnom, može nazivati kršćanskom, mada se živi u onome ljudskome ili prolaznome. Toj dilemi je jako dobro pristupio Gisbert Greshake, koji piše: „Kršćanska nada se temelji na onome zadnjemu, na onostranome“. Prema tome, ne živi se ni u kakvom rascjepu između dvaju svjetova, nego u pouzdanju da sâm Bog, kao jedini izvor nade, nudi čovjeku snagu za ovostranu nadu koja se hrani onostranim. Međutim, iako je „onostrano snaga ovostranoga“ (Ernst Troeltsch), vjernik dobro zna da načelna ovostranost kršćanske nade krije istinu svoga utemeljenja na neprolaznome – naočigled ljudska nada u kršćanskome smislu pokazuje svoju utemeljenost na samome Bogu, koji je ‘nada koja ne postiđuje’. Stoga, ovostrano življenje od nade otkriva temelje prave nade – čovjek svojim životom objavljuje Boga u koga se pouzdaje.