Kršćansko shvaćanje onostranosti (4. dio)

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u veljači 2019. godine (2/2019).

Ograničenost ovostrane nade ili granice optimizma

Duhovnoj situaciji našega vremena svakako se može pripisati i govor, ukoliko ne i nasušna potreba, za nadom, koja je u suvremenom mentalitetu poznatija kao optimizam. Raščlanjujući optimizam kao stav kojim se očekuje nešto najbolje ili barem bolje od postojećega, dolazi se do prvotnoga razlikovanja od kršćanske nade. Često se optimizam povezuje samo s određenim situacijama ili se veže uz neke događaje ili osobe. Katkada se čini da čovjek ima potrebu u sebi stvoriti takvo raspoloženje kojim bi se, usprkos situaciji u kojoj se nalazi, pod svaku cijenu očekivao najbolji ishod ili najkvalitetnije rješenje. Naime, upravo se u tomu vidi razlika između nade i optimizma – optimist očekuje ono najbolje samo zato što mu je takva opcija prihvatljivija te zbog svoga unutarnjega raspoloženja, koje je nerijetko samo kratkoga vijeka, dok je nada nepokolebljivi stav, trajno raspoloženje i čvrsta odluka da Bog sve, što se događa, izvodi na dobro, ne misleći pritom samo na određene situacije, nego na život u cjelini. Čovjek koji se kršćanski nada ne očekuje od Boga samo nešto ‘najbolje’, koje može biti plod njegove želje pred određenim problemom, nego čvrsto vjeruje da Bog zna što je najbolje ne samo za njegovu osobnu, nego i svekoliku budućnost. Dok optimist svoju snagu često crpi u želji da se njegova egzistencija dovrši u ovostranome smislu, kršćanska nada čovjeka usmjeruje prema Bogu, koji nadilazi ono ljudsko. Zapravo, kršćanska nada pred najvažnijim životnim pitanjima ne posustaje, zato što se povjerava Bogu, koji ne dopušta beznađe, očaj i bezizlaznost. Dok se optimizam počesto iscrpljuje u ovozemnim ciljevima, a samim time u njima i iščezava, nada uvijek ide korak naprijed, nadilazeći i one granice s kojima se čovjek u svojoj ograničenosti ionako susreće. Sva ograničenost čisto optimističkoga života najbolje se vidi u potrebi da se ono uvijek iznova vježba i dorađuje, dok kršćanska nada svoj glavni potporanj ima u samome Bogu, koji najbolje zna što je čovjeku potrebno, samim time i ‘najbolje’.

Kršćansko zauzimanje za ovostrano

Iz kršćanske vjere, na kojoj se temelji i kršćanska nada, proizlazi da je nemoguće živjeti kršćanski ukoliko se ne živi u svijetu ili nikako ne može biti kršćanski ne prihvaćati svijet, ne mijenjati ga i ne sudjelovati u njemu. Kršćanin ne promatra svijet, nego se u njemu zauzima za one vrijednosti koje su u skladu s njegovim vjerskim uvjerenjima. On nije tek neki nijemi promatrač svjetskih zbivanja, nego vrlo aktivni sudionik svake dobre promjene. Za njega nada ne znači iščekivanje drugačijega svijeta, koji tek treba doći, pritom se oslanjajući na budućnost, nego mijenjanje vremena i prostora koje mi je darovano. Upravo stoga što je čovjek nade, on svoj život živi ‘punim plućima’, jer darovano vrijeme i prostor koristi kao pred-vrijeme i pred-prostor onoga pravoga ili vječnoga življenja. Pozvan je dosegnuti vrhunce vlastite ljudskosti (humanum) kako bi se u takvome načinu života objavilo ono Božje. Vođen kršćanskom nadom mijenja ovaj svijet zauzetim sudjelovanjem, ozbiljnim angažmanom i savjesnim djelovanjem, znajući da ništa, pa tako ni samu nadu ne posjeduje, nego ona njega nosi, usmjeruje i vodi. Već takav pogled na svijet mijenja svijet. Znajući da i u našem povijesnom trenutku žive oni koji imaju nadu (usp. Ef 2,12, 1 Sol 4,13) – drugim riječima i naše vrijeme ima svoje kršćane – lakše je prihvatiti sâm svijet koji uopće ne mora izgledati obećavajuće. I konačno, „cilj kršćanske nade je Božje kraljevstvo, tj. ujedinjenje svijeta i čovjeka s Bogom, činom božanske moći i ljubavi“ (Joseph Ratzinger), a ne samo potpuno usavršavanje darovanoga svijeta ili stvaranje idealnih uvjeta. Prema tome, kršćanska vjera živi od nade koju iščekuje dok istovremeno čeka živeći u nadi. ‘Posljednje stvari’ ili eshatologija ne započinje u nekom budućem trenutku koji dolazi iznenada, nego upravo onda kada čovjek vjerom prihvati Boga, kojemu se nada i kojemu ide ususret. Pravi kršćanski stav nije samo slijepa okrenutost onomu nadolazećem nego usidrenost svekolike egzistencije u Boga, koji je jedini kadar voditi povijest i osigurati prihvatljivu budućnost. Takvo razumijevanje odnosa prema budućnosti – onomu zadnjemu, neprolaznome ili vječnome – itekako pomaže čovjeku da, u skladu sa svojim mogućnostima, čini kao da je već došlo ono posljednje. U okvirima osobne konačnosti živjeti beskonačnost, u granicama ovostranosti otvarati prostor za onostranost i u tipično ljudskome omogućiti ono netipično – Božje, koje se tako snažno pokazalo u Isusu Kristu, u čijem se utjelovljenju susrelo konačno i beskonačno, ovostrano i onostrano te ljudsko i Božje.