Muško, a zapravo žensko

Fra Ivan Penava

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u ožujku 2024. godine (3/2024).

Mnogi često smatraju kako smo mi fratri zatvoreni u svoje samostane i ne znamo kako danas ljudi žive. Čini im se kao da zbog našeg tradicionalnog pristupa ljudskim vrijednostima kroz vjeru uopće ne shvaćamo suvremene društvene vrijednosti. Kad bi samo jedno popodne sjeli na kavu s nekim fratrom koji u ispovijedima upoznaje mnoge ljudske sudbine, promijenili bi mišljenje. I sam se iznenadim s kojim teškim situacijama se susreću moja njemačka braća.

Ispijam svoju popodnevnu kavu u samostanskoj sobi za druženje i pomalo vrtim objave na društvenim mrežama kada mi moj popodnevni mir prekine onaj stariji njemački fratar s ponovnim brujanjem aparata za kavu. 

Odmaraš li i ti uz šalicu popodnevne kave?, upitam ga dok je sjedao za stol preko puta mene. 

Pa, i ne baš. Evo imao sam jedan razgovor, a poslije će doći još jedna osoba. I tako do petka po nekoliko osoba svako popodne. Najčešće studenti, ali ima i starijih osoba. Znaš ja ti to činim već 55 godina. Slušam ljude i pokušavam ih razumjeti. 

Uleti mi on odmah sa svojim živopisnim problemima ulijevajući kap mlijeka u svoj espresso. Kad je već počeo toliko živo pričati o svojim aktivnostima pokušam ga zadržati na toj temi o ispovijedima i upitam ga: Kako ti se čine problemi današnjih ljudi prema onima od prije pedeset i pet godina? Jesu li to isti problemi? 

I nisu uvijek isti, nastavi on bez oklijevanja.  Eto, prošle godine dolazile su mi dvije osobe na razgovor, studentice koje su željele promijeniti spol. Znaš, ja sam ti inače studirao i psihoterapiju pa onda ljudi ponekad vole doći kod mene samo razgovarati, iznenadio me on s ovim slučajem.

Što možeš razgovarati s osobama koje imaju takve probleme?, upitam znatiželjno i ispijem još jedan gutljaj svoje crne tekućine. Nastavljam i dalje znatiželjno pitati: To su već gotove odluke s kojima su došle. Što one očekuju od tebe: razumijevanje ili duhovni odgovor? Očekuju li da ih podržiš? 

Zapravo, nisu dolazile zbog sebe već zbog svojih roditelja. Htjele su da pomognem roditeljima da prebrode ovo njihovo razdoblje tranzicije. Uf, to su bili teški razgovori s roditeljima.

I prihvatio si razgovarati s roditeljima? Zašto nisu one same s njima pričale?

Roditelji su iz male seoske sredine i nikako nisu mogli prihvatiti tu njihovu promjenu. Kako sada odjednom da svoju kćer Andreju zovu Andrej? Što će ljudi u selu reći? Susjedi odmah sve saznaju što se u kući događa. Znaš puno je lakše tako nešto odlučiti u gradu gdje te nitko ništa ne pita i ljudi se ne interesiraju za susjede. 

Znači nisu tražile potvrdu od tebe za to što čine? Čini mi se kao da su htjele da netko drugi rješava njihove probleme, da razgovara s ocem i majkom umjesto njih, odgovorim ja malo kritički na njegovu priču. 

Zašto tako misliš? Ja uviđam da su došle u dobroj namjeri pomoći svojim roditeljima. Zar ti to tako ne vidiš?, uzvrati mi moj kolega.

Nastavljam komentirati gledajući zamišljeno u svoju šalicu kave koja se već pomalo ohladila. Znaš i meni je jednom došao jedan rastrojeni mladić na razgovor. Bio je jako uznemiren i zamolio me da razgovaram s njegovim roditeljima. U prvi tren sam pomislio kako ga maltretiraju, ali mi je odgovorio kako ne može s njima živjeti jer mu ne daju ni malo mira. Pa što mu rade, pomislio sam? On mi kaže kako ga svaki dan pitaju kada će naći posao, zašto je samo u kući, kada će se osamostaliti… Kaže mi kako im je lijepo objasnio da ima dobar plan zaposliti se i kako mu samo trebaju dati mir nekoliko mjeseci. Kada sam mu predložio da ode od kuće, odgovorio mi je kako je bio kod brata na stanu mjesec dana, ali ga ni ovaj ne želi besplatno uzdržavati. Samo me moli da dođem smiriti roditelje i da ga ostave na miru. Rekao sam mu kako ne poznajem njegove roditelje i kako on treba sam pronaći svoj put u životu i maknuti se od roditelja. Eto, kao te tvoje dvije studentice – mladi žele da mi rješavamo njihove konflikte s roditeljima i da mi uvjerimo roditelje kako su njihova djeca sa svojim krivim stavovima zapravo u pravu.

Iznio sam tako i ja malo svoje iskustvo, ali sam se vratio našoj temi s novim ipitanjem: No jesi li im dao neki duhovni odgovor na njihove probleme ili ste samo razgovarali o svemu? 

Gle, studirao sam ja i psihoterapiju, pa oni žele sa mnom takvu vrstu razgovora. I u psihoterapiji se dotičem duhovnih pitanja. Toliko je porasla potražnja za psihoterapijom da se u gradu mora čekati i po pola godine za razgovor kod psihoterapeuta. A ovdje kod mene mogu za tjedan dana dobiti termin i doći.

Nije ti lako razdvojiti takav razgovor od ispovijedi. Ja se ne bih tako lako snašao u savjetovanju drugih jer sam navikao čuti grijeh koji su počinili i odriješiti ih. Pokušavam se uživjeti u njegovu dvostruku ulogu doktora i svećenika i upitam dalje: Jesu li se vratile na razgovor i nakon operacije? 

Zanimljivo je da su ponovno došle i sad su htjele razgovarati o sebi. Pojavila im se nesigurnost u to što su očekivale. Počelo ih je mučiti to što su te operacije ireverzibline – nepovratne. Nisu više bile sigurne jesu li baš to željele. Makar su bile upućene u posljedice takve operacije i razgovarale su prije operacije s doktorom i psihoterapeutom. Potpisale su da to sve razumiju, ali ipak ih je nešto kopkalo. 

Vidiš ti to, pomalo iznenađen na ovaj njegov odgovor pođem do aparata za kavu i pripremim si još jedan espresso osjećajući da će se odužiti ovaj razgovor. Kako se ljudi samo iznenade kada dođu pred pitanja na koja moraju dati samo jedan odgovor za cijeli život. Ako sam dobro razumio, one bi sada opet promjenu spola kao da mijenjaju majicu ili šešir na glavi. Odjednom ih muči to što je tjelesna operacija nepromjenjiva.

Da, da, nastavi moj njemački fratar. Počela su im se pojavljivati i religiozna pitanja, jer sad se ne osjećaju dovoljno muški. Pomogao sam im da sada u sebi nađu tu muškost i to pojačaju u sebi.

Ali, ako se one osjećaju da su muško, onda ne trebaju tražiti tu svoju muškost, zar ne? Trebaju jednostavno i spontano živjeti to što osjećaju. Ako su oduvijek osjećale da su muško onda bi sada trebale biti mirne i zadovoljne, prokomentiram vraćajući se za stol s novom šalicom kave i upitam svojega sugovornika bi li on još jednu.

Ne, hvala, odvrati on. Čeka me novi razgovor s ljudima. Ali, vidiš, ipak one osjećaju neprihvaćenost od kolega studenata i pomalo zadirkivanje od njih. Možda više znatiželju.

Kako sada to kad si rekao da su u gradu ljudi otvoreniji za takve nove ideje i nikoga nije briga kako se drugi osjeća?

Ma da, to je tako, ali kolege studenti žele vidjeti kako se sad te djevojke ponašaju kao muškarci. Prate ih na wc da vide kako obavljaju nuždu. One to vide i neugodno im je. Znaš, one su se ošišale, ali u licu se vidi da su žene. Zato su napustile grad i otišle negdje drugdje studirati.

Mislim da niti tamo neće pronaći svoj mir, uzvratim na njegov zaključak.

Ma, hoće. Tamo ih nitko ne poznaje i odmah će ih prihvatiti kao muškarce.

Da, ali rekao si kako ih njihov krug prijatelja nije prihvatio ili su bili previše znatiželjni. Doći će i među novim prijateljima pitanje poput: kada ćemo slaviti nešto s vašom obitelji, gdje su vam roditelji, prijašnji prijatelji. Zašto se s njima ne čujete? Ako im se neki prijatelj približi na osobnoj razini, doći će do pitanja o tome zašto su otišle iz prijašnjeg grada. Jednom mi je jedan svećenik rekao: ,,Znaš Ivane, napuštanje samostana ili provincije neće riješiti nekoj osobi problem koji ima jer nije problem u okolini samostana ili provincije. Osoba kad ode negdje drugdje živjeti i dalje nosi samu sebe sa sobom, i dalje nosi sa sobom svoje osobne probleme. Dakle, treba riješiti svoje osobne probleme sa sobom, a ne bježati od sebe.” Njih dvije su bježale od roditelja, pa svojih kolega studenata jer su im svi oni postavljali kritička pitanja. Sad su samo nastavile bježati od samih sebe. 

Ne znam, dragi prijatelju, ja sam im pokušao pomoći razgovorom koliko su one dopustile da ih čujem. Valjda je to dovoljno.

Rekao bih da je ipak od razgovora važnija sama ispovijed. Kad čovjek shvati svoju pogrešku, prihvati kritiku na svoje ponašanje i pokuša ga uz Božju pomoć popraviti. Sve ostalo je skrivanje od Boga poput Adama i Eve u rajskom vrtu, zaključim ja svoj razgovor s bratom koji se već dizao sa svoje stolice i pošao na novi razgovor/ispovijed sa svojim vjernicima.