Na crkvenoj periferiji

Problemi s „problemom”

Problemi s „problemom”, tako bi se moglo nazvati višetjedno analiziranje Deklaracije ,,Fiducia supplicans – Molitveno povjerenje” o pastoralnom značenju blagoslova (Dikasterij za nauk vjere) koja je izazvala niz dodatnih pojašnjavanja da se tim dokumentom ne izjednačuju homoseksualna partnerstva sa sakramentom ženidbe između muškarca i žene. Pažljivim čitanjem Deklaracije vidi se jasno razlučivanje između liturgijskih i pastoralnih blagoslova, osjetljivost za razlikovanje osobe i njezinih čina, čvrst stav o ženidbenom nauku. Međutim, teško se oteti dojmu da ovaj dokument neće biti iskorišten u svrhu traženja legitimiteta vlastitog statusa istospolnih partnera iako u tekstu izričito stoji da im Crkva blagoslovom ne može ozakoniti suživot. (Budimo realni, vrlo je mali broj onih koji će prodrijeti do mikroskopske preciznosti teološkog razlikovanja blagoslova, kao da postoji skuplji i jeftiniji blagoslov!) Crkva pretpostavlja da homoseksualni partneri, tražeći blagoslov, „mole da sve istinski dobro i ljudski valjano što je prisutno u njihovom životu i odnosima bude obogaćeno, ozdravljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga”. Upravo ova pretpostavka bi mogla biti određena zamka! Papa Franjo, koji je ovo odobrio, pokazuje da time, u dobroj vjeri, čini još jedan odlučni korak prema onima na periferiji. A Crkva s periferije (osobito biskupi Afrike) odbija prihvatiti ovakav dokument smatrajući ga ugrožavajućim za nauk. Deklaracija piše da „Božja milost djeluje u životima onih koji ne tvrde da su pravedni, već se ponizno prepoznaju kao grešnici, kao i svi drugi”. Međutim, sporno je to što glasni istospolni partneri dokidaju mogućnost da su u grešnom stanju te se svesrdno zalažu za izjednačavanje njihovog stanja s prirodnim i Božjim planom za čovjeka – brakom kao savezom muškarca i žene. Naime, homoseksualna sklonost nije samo jedan od seksualnih izbora, koliko god se javnost s LGBT propagandom to trudi prikazati kao jednu od opcija. Sažeto iz KKC-a: „Homoseksualnost je nenaravna, nezdrava, neuredna sklonost, a ne zadano determinirano stanje.” Sad ostaje osnovno pitanje za sve: kakav je to blagoslov kojega Crkva daje takvim osobama? Pastoralni, vrlo kratki, bez odobrenog obreda i liturgijskih knjiga. Dikasterij dodatno objašnjava: „Riječ je o blagoslovima koji traju nekoliko trenutaka, bez odobrenog obreda i bez liturgijske knjige. Ako dvije osobe zajedno mole za blagoslov, one za sebe jednostavno mole Gospodina za mir, zdravlje i druga dobra. Ujedno se traži da u punoj vjernosti žive Kristovo evanđelje i da Duh Sveti to dvoje ljudi oslobodi od svega što ne odgovara njegovoj božanskoj volji i od svega što zahtijeva pročišćenje. Ovaj neobredni oblik blagoslova, jednostavnošću i kratkoćom svojeg oblika nema namjeru opravdati ništa što nije moralno prihvatljivo. To očito nije brak, ali jednako tako nije ni „odobrenje” ili potvrda bilo čega. To je isključivo odgovor župnika prema dvjema osobama koje mole Božju pomoć. Dakle, u ovom slučaju župnik ne postavlja uvjete i ne raspituje se o intimnom životu tih ljudi.“ Imamo li pravo pitati nije li uloga svećenika vodstvo duša prema spasenju? Također, pretpostavlja se namjera s kojom istospolni dolaze po blagoslov. Deklarativno se traži njihova vjernost Evanđelju, župnik to ne smije pitati, a po svemu sudeći, iz ovog dokumenta proizlazi da ne smije niti ukazati na ono što ne odgovara Božjoj volji i što zahtjeva pročišćenje. Što je nejasno i sporno?

Vrijeme objave Deklaracije (između dva sinodska zasjedanja)?

Objava uoči Božića?

Teološka antropologija – zar se čovjeka definira isključivo prema njegovoj seksualnoj opciji ma kakva ona bila?

Suprotnost u sebi – „Ako dvije osobe zajedno mole za blagoslov, one za sebe jednostavno mole Gospodina za mir, zdravlje i druga dobra.” Zašto inzistiranje na dvjema osobama zajedno, a onda nastavak za sebe mole… Također, kakva je to molitva koja precizira: Bože, ovaj dio blagoslovi, a ovaj drugi (seksualni) ne diraj, to je moj izbor?!

Možemo li se složiti s honkonškim kardinalom Zenom „koji je istaknuo da je i sam Benedikt XVI. više puta upozoravao na ‘opasnost od doktrinarnog klizišta?’“ Peter Seewald u razgovoru za New Daily Compass podsjeća na riječi kardinala Pizzaballe: „Treba s jedne strane ‘slušati stado’, ali s druge strane ‘također voditi, nuditi vodstvo i reći u kojem smjeru trebaju ići… ne smijemo se učiniti ovisnima o očekivanjima drugih’.”