Novost života
Teško je pronaći primjereni izraz koji bi nam mogao opisati radost Uskrsa. Puno je uskličnika u liturgijskim tekstovima koji nisu ni buka ni vika, nego usklici radosti. Crkva u vazmenom bdijenju svečano pjeva: Nek usklikne! Baš kao što ne postoji u nama poznatom svemiru nikakva analogija događaju koji slavimo, takva treba biti količina našega ushita zbog povijesnog događaja koji slavimo. Taj je događaj toliko radikalan i nov da nije mogao biti samo utjeha tužnih učenika koji su htjeli nastaviti djelo svoga Učitelja. Ne radi se samo o povratku u život, nego o posve novom životu koji proizlazi iz Božje stvarateljske moći i njegova gospodstva nad svime što postoji.
Upravo zato za nas kršćane nakon Uskrsa svijet izgleda potpuno drukčije nego li prije njega. On nije samo suzna dolina, mjesto gdje nas je usud bacio, poligon borbe za opstanak, nego postaje priprava za Nebo. Sve ono što čovjek i svijet ne mogu sami sebi dati, otvara se u snazi i otajstvu uskrsnuća Isusa Krista. Raspeti je Uskrsli! Svojom žrtvom prekinuo je lanac nasilja, sile i protusile, uništio je gospodstvo smrti nad čovjekom.
Vjerovanje u činjenicu i snagu Uskrsa jest naša temeljna odrednica. Bez vjere da je Isus uskrsnuo ne možemo se zvati kršćanima. Vjera u uskrsnuće potrebna je kako i na deklarativnoj, tako i na praktičnoj razini. Kršćanin javno priznaje Krista Uskrsloga, ne povodi se za modernim konceptima koji svoje slutnje o zagrobnom životu posuđuju iz vremena kad je ljudski rod bio u traganju za pravom istinom i pokušavao si ciklusima prirode odgovoriti na mučno pitanje smrtnosti. Praktično prihvaćanje Uskrsa jest svijest da se u svakom dobrom djelu, žrtvovanoj ljubavi, nalazi sjeme otajstva uskrsnuća. Svako ostvareno zajedništvo postaje nagovještajem onog vječnog zajedništva koje postaje naša perspektiva upravo nakon uskrsnuća Isusa Krista.
Uskrslog Krista susrećemo u njegovoj zajednici, a prepoznajemo u svojoj braći i sestrama. Potreban je susret s uskrsnulim Kristom u svetoj pričesti. Klica vječnoga života, po kojoj smo suukopani i suuskrsli s Kristom, posađena u naše srce po svetom krštenju, razbuktava se svaki put kad blagujemo Tijelo Kristovo. Uskrsli tada stoji u nama, on je onaj koji osnažuje naše srce duhom svoje ljubavi. Hrana Tijela i Krvi čini otajstvo uskrsnuća djelatnim u nama. Stoga zapovijed Crkve o minimumu pričešćivanja upravo o Uskrsu, pokazuje onaj majčinski vapaj za dobrom svoje djece. Bez te hrane ne mogu živjeti, a i sve ono što deklarativno priznajem postaje samo blijeda slika. A Krist uskrsli jest onaj koji djeluje! Novo stvaranje, kako su stari zvali Uskrs, počinje u preoblikovanju koje se događa po blagovanju. Zar to nije nešto najljepše što si možemo poželjeti čestitajući si Uskrs?!
Novi čovjek mora poprimiti nove osjećaje da bi vidio nove stvarnosti koje djeluju u njemu i oko njega. On je čovjek vjere koji prihvaća i iščekuje otajstvo u nadi i strpljivosti. U tom djelatnom iščekivanju, čovjek novog proljeća svijeta, vazmeni čovjek, pjeva – vjerujući – svoju radost biti živ; biti Božje dijete, biti slobodan, jer je izišao iz samoće i uživa zajedništvo s Ocem i braćom i sestrama. On pjeva svoj vjerujem u ljubavi, koje mu otvara pred njim blaženu nadu punog ostvarenja kraljevstva, u kojemu će naći mjesto svi oduševljeni tražitelji pravde i mira. Pjeva kao hodočasnik na putu prema domovini. Euharistijska zajednica vazmenog jutra je dakle okupljanje da bismo ponovno krenuli zajedno, kao vazmeni narod, te da bismo zajedno dali svjedočanstvo događaja koji je označio novi smjer čitavoga čovječanstva i svijeta. Živeći u kontaktu s nama, kršćanima, solidarni u dijeljenju kruha patnje i nade, ljudi našega vremena morali bi moći osjetiti da je Krist uskrsnuo, i da je prisutan.
