Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).


Otvorenost i blagost Božjega srca

U katoličanstvu se često susreće pobožnost Srcu Isusovu. Kako je dobro primijetio Walter Kasper, pobožnost Srcu Isusovu je stoljećima predstavljala vjeru u Božju ljubav i njegovo milosrđe. Iako je tijekom povijesti sve više do izražaja došao prikaz fizičkoga Srca Isusova, zbog čega su mogli nastati različiti teološki problemi, ipak je srce oduvijek predstavljalo središte osobe, piše kardinal Kasper. Samim time, središte samoga Boga je ljubav. Bog jest onaj koji ljubi. Kada ne bi ljubio, ne bi bio Bog, jer se prava ljubav nalazi jedino u Bogu. U Srcu se Isusovu, kako piše Kasper, itekako vidi da Bog stvarno ima srce (cor) za bijednog čovjeka (miseri), čija je bijeda prouzrokovana grijehom. Iz toga proizlazi da Bog u doslovnom smislu ima srce (misericors), a Srce je prikladan simbol utjelovljene Božje ljubavi za čovjeka. U svome kratkome djelu Stablo života Bonaventura na poseban način razmatra poznatu scenu koja je opisana u Ivanovom evanđelju, a radi se o probadanju Kristova boka (usp. Iv 19,33). Bonaventuri je itekako stalo naglasiti da u probodenom Kristovu boku „po vidljivoj rani, vidimo nevidljivu ranu ljubavi.“ (Vitis mystica, pogl. 3) U otvorenosti Kristova boka, čovjeku postaje potpuno jasno da Bog stvarno ima srce. Božja nutrina, ispunjena preobiljem dobrote, odgovara onoj slici Boga koja je objavljena u Isusu Kristu. Tek kada se Bog prikazao ranjivim, mogao je i pokazati svoju nutrinu. U Kristovoj muci se vidi još jedan važan detalj. Iz čovjeka iziđe ono što se u njemu nalazi tek onda kada ga drugi povrijede i ostave. Tada iz čovjeka izlazi i ono što se u njemu dugo nakupljalo. Međutim, što izlazi iz Kristove nutrine? Unatoč nemilosrdnosti ljudskoga roda pokazanoj u razapinjanju Krista, iz njegova Srca se šalje poruka milosrđa. Na ljudsku mržnju Bog je odgovorio ljubavlju. Uvjeren u Božju srdačnost, Bonaventura smatra da razmatranje Kristove muke u čovjeku može dovesti do promjene nutrine. U gledanju otvorenoga Kristova srca čovjeku je moguće rastvoriti vlastito srce: „O, srce čovječje, tvrđe si od tvrdoće svakog kamena, ukoliko te sjećanje na tu žrtvu pomirenja jako ne potrese spasonosnim strahom, ako te ne gane na suosjećanje, ako te ne ispuni kajanjem, i ako te pobožno ne raznježi.“ (Stablo života, br. 29) Učiniti svoje srce po Srcu Kristovu znači na mržnju drugih uzvratiti ljubavlju. Imati srce slično Kristovu podrazumijeva biti spreman na oštricu koplja ljudske zloće odgovoriti preobiljem praštanja i milosrđa.

Krist – novi Adam

U kratkom razmatranju Kristove muke iznesenom u knjižici Stablo života Bonaventura nadalje piše: „Da bi se iz Kristova boka dok je spavao na križu rodila Crkva i ispunilo Pismo koje govori: Gledat će onoga koga su proboli (Iv 19,37), božanskom odredbom je bilo dozvoljeno, da jedan od vojnika kopljem probode onaj njegov sveti bok, tako da se protokom krvi i vode izlije cijena našega otkupljenja.“ (br. 30) Na tragu otačke teologije koja je u Kristu na križu gledala novoga Adama iz čijega je rebra (boka) nastala Crkva, i Bonaventura u probadanju Kristova boka ne vidi samo dramu Kristova križa, koja je ovim činom dodatno pojačana, nego i trenutak nastanka Crkve, koja živi od sakramenata. Iz toga razloga franjevački svetac nastavlja: „Uistinu, moć, što je otajstveno provrela iz onog Srca, daje snagu sakramentima Crkve da podjeljuju milosni život, a onima koji žive u Kristu postaje pehar one vode što struji u život vječni (usp. Iv 4,14).“ (Stablo života, br. 30) Samim time, po sakramentima Crkve se uvijek iznova pokazuje Božja ljubav. Jednako kao što su sakramenti vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, isto tako je rana njegova boka vidljiva rana njegove nevidljive ljubavi, kako piše Bonaventura. Osim toga, sakramenti su trajni dokaz Božje brige za čovjeka, koji unatoč vlastitim lutanjima uvijek u Bogu može pronaći utočište. I konačno, iz Kristova probodenoga boka i danas se rađaju novi kršćani, koji se iz susreta s Bogom trajno bore protiv zatvorenosti i krutosti vlastitih srdaca.