Parole

fra Željko Barbarić


Sjećam se jedne žustre rasprave sa svojim tadašnjim poglavarom. Ne sjećam se uopće teme niti (protu)argumenata s kojima smo zasipali jedan drugoga u razmjeni prijateljske vatre. Znam samo da je razgovor završio poprilično neslavno. Nismo se baš razumjeli, a njegova posljednja rečenica glasila je nekako ovako: Želim ti da budeš sretan u životu. A ja sam na to k’o iz topa uzvratio: A ja želim mir u svijetu.

To njegovo mi se učinilo kao nekakva isprazna fraza za kojom je trebalo posegnuti kad su se svi ostali argumenti pokazali kao neuspješni i neuvjerljivi. Ponavljam, uopće se ne sjećam koliko je ta rasprava koja je prethodila ovom završetku razgovora bila plodonosna ili kvalitetna, ali ostala mi je u glavi ta fraza. Nekako daleka. Neosobna. Općenita. Bez boje i okusa. Ili možda prije neukusna.

U trenutcima dok ovo pišem još uvijek bjesni rat u Ukrajini. I dade se primijetiti da su svi načelno za mir u svijetu. Samo što mnogi ne čine ništa ili čine mnogo toga što je suprotno miru. Izvlače se iznova parole i fraze koje se upotrebljavaju u ovakvim trenutcima. Pazi se na političku korektnost i pažljivo se smišljaju izjave za novinske konferencije kako bi sve strane ostale zadovoljne i kako se nitko ne bi posebno naljutio. Kao da postoji nekakav priručnik tih fraza za kojima se posegne kad izbije kakva svjetska kriza pa se onda maše parolama kao zastavama na stadionu.

I svi se spremno pomame za takvim ritmom govora. I više nego dobro se vidi ono što je očito, ali se zbog nekoga razloga (možda se taj razlog zove diplomacija ili politička korektnost) ostaje pri onim uopćenim formulama koje su načelno za mir, očuvanje svakoga ljudskoga života, koje načelno zagovaraju slobodu govora, izražavanja i samoopredjeljenja, koje načelno žele zaštititi svaku zemlju od agresije i svakog čovjeka od nasilja (bilo od drugog pojedinca, bilo od sustava ili države)… I ostaje se pri tim načelima, dok se u stvarnosti počesto pred očima promatrača, koji ostaju pri svojim načelima i ne poduzimaju bogznašto, događa upravo suprotno.

I nije nijedan segment naših života imun na ovakav govor. Poznato je vjerojatno svakom čovjeku kako je veliko razočaranje koje nastane kad prijatelj iznevjeri prijatelja i ne održi riječ. Kad prijatelj prijatelju okrene leđa i ostane nijem na njegove molbe, potrebe ili vapaje. Životni problemi se mogu nizati do unedogled, potrebe mogu biti sve veće i veće, a odgovor izostaje. U onim ključnim životnim trenutcima, a mislim da je to iskustvo mnogih od nas, izgubili smo pokojeg prijatelja koji nije bio tu, a trebao je biti tu za nas.

Tako je nekako i u predizbornim kampanjama, odnosno postizbornim vremenima. Dok traje propagandno vrijeme, tako se nižu i obećanja, a lakovjeran bi čovjek mogao i pomisliti da su to obećanja s pokrićem, koja izbiju u određeno vrijeme svakih nekoliko godina. Malo se dotjeraju i našminkaju, malo promijene fontove i veličinu slova, ali se bit i dalje da dobro prepoznati. Poznate parole opet postanu aktualne i sočne, puna su ih usta, ali ono što se nažalost počesto dogodi – postizborno vrijeme ostane vrijeme razočaranja, vrijeme političke trgovine, u kojoj nerijetko stradaju predizborna obećanja koja se moraju žrtvovati kako bi se ostalo na vlasti.

Lako se zadržati na frazama i u vjerskom smislu. Ta, naš vjerski jezik ih je prepun. Čak i one najveće istine naše vjere mogu se pretvoriti u frazu bez pokrića, nešto što izgovaramo samo zato što smo čuli da se to negdje izgovaralo prije nas ili smo to morali naučiti na jednom od satova vjeronauka. Vjera nije imuna na obećanja, na idealiziran i romantiziran govor koji ostaje negdje u zraku, na parole koje se uzvikuju u točno određeno vrijeme svake godine ili svakih nekoliko mjeseci. I spremno ih izvlačimo iz ormara ili iz liturgijskih knjiga i opet iznova pričamo iste priče u koje možda ni sami nismo pretjerano uvjereni. Ali ih svejedno izgovaramo, jer to isto čine i ljudi oko nas, a to isto čine i svećenici u crkvama, a to isto čine i biskupi u svojim prigodnim blagdanskim obraćanjima svim ljudima dobre volje.

Tko su uopće svi ljudi dobre volje… Ili je i to samo još jedna od fraza i parola koje valja upotrijebiti kad se započinje nekakav govor?

Nalazimo se u postuskrsnom vremenu. Možda je malo nezgodna usporedba koju bih volio s vama podijeliti, ali ipak ću to učiniti. Ako promatramo kao Korizmu i sav Isusov zemaljski život i djelovanje kao predizborno vrijeme, nije teško vidjeti da se naziru nekakva obećanja i nekakvi nagovještaji drugoga ili drugačijeg vremena. Isus je pozivao ljude da ga slijede. Okupljao je oko sebe ljude iz različitih društvenih slojeva. I oni su ga slijedili. Vjerovali su mu.

I to – vjerovati – može zvučati kao parola. Fraza. Jedna uopćena i neosobna izjava koja me se ne mora uopće ticati. Ali, kako čitamo u Evanđeljima, postojali su ljudi koji su zaista povjerovali u Isusove riječi.

I onda se dogodio Veliki četvrtak i izdaja. Veliki petak i smrt. Velika subota i razočaranje i duboka bol pomiješana s neizrecivom tugom. Ono što je zvučalo dobro i primamljivo, poželjno i atraktivno, odjednom je ostalo ni na nebu ni na zemlji. Ali samo do Uskrsa. Postuskrsno vrijeme možda možemo promatrati kao postizborno vrijeme u kojem one parole, izjave, fraze ili riječi koje su izrečene prije Velikog tjedna ipak dobivaju neku težinu. I zvuče drukčije. Uvjerljivije. Osobnije. Ukusnije.

Vjera se mora naučiti sažvakati. Tako da postane osobna i probabljiva. Tako da ne ostane općenita i neosobna, daleka i knjiška. To je hod Uskrsa, hod prema Emausu onih učenika kojima je gorjelo u srcu dok su slušali ono što je pričao sam Isus. Nisu ga u tom trenutku prepoznali, ali im je nešto u srcu govorilo da je taj put ipak nešto drugačiji od drugih putovanja na kojima su dotada bili. I njihova vjera je morala proći putovanje. Od onoga što su čuli od drugih, od vlastitog razočaranja, od vlastite sljepoće, od vlastite udaljenosti od Gospodina, do onoga trenutka kad su sami povjerovali, kad su morali stati pred tu važnu odluku je li Gospodin zaista živ ili nije. A oni su ga vidjeli. I prepoznali u lomljenju kruha.

Vjera ne može ostati sustav ili zbirka načela koja se izvuku prema potrebi, posebno kad treba osuditi nekoga zbog otpada od vjere ili zbog kakva skandalozna ponašanja. Vjera nije nikada bila samo skup riječi, zakona i odredbi kojih se valja držati kako bi se dočepali kraljevstva Božjega i pridržali sebi mjesto u Božjoj blizini.


Postuskrsno vrijeme stavlja u kušnju sve one parole s kojima smo mahali i koje smo upotrebljavali tijekom korizme, pa i tijekom Velikog tjedna, a na osobit način u Svetom trodnevlju… Vjera je osobni odgovor. Osobni stav. Osobni susret s Bogom, susret koji ne mogu zamijeniti sve knjige ovoga svijeta niti svi odgovori koje možemo potražiti na internetu. Osobni susret s Bogom nije fraza. Daleka. Neosobna. Uopćena. Bez boje i okusa. Dokaz tomu su žene koje su došle na Sveti Grob prvoga dana u tjednu, rano ujutro. Dokaz tomu su apostoli koji su vidjeli Živoga Krista. Dokaz tomu smo i mi svaki put kad prijeđemo put od načelnih izjava o ljubavi, miru, praštanju, pomaganju bližnjemu u nevolji do konkretnih djela milosrđa. Dokaz tomu smo svaki put i ti i ja kad Bog više ne bude neosobni čuvar galaksije, nego postane moj osobni Bog kojeg sam upoznao i kojem sam povjerovao.