Pobuna duha (Olivier Clement)
Erik Matejak
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u svibnju 2024. godine (5/2024).
Kontinentalno kršćanstvo, europsko kršćanstvo, ostalo je i danas, kao neki recidiv, obilježeno aristokracijom i feudalizmom. To je vidljivo tako što će u gradovima tako ostati popularne sentimentalne pobožnosti, bit će izražena jaka individualnost te će se u potpunosti zanemariti Isusove riječi: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”. Dakle, moderni socijalizam produkt je onog dijela Evanđelja koji je Crkva zaboravila. Tako će francuski političar, mislitelj i ekonomist tvrditi kako ne može postojati socijalna transformacija bez one moralne; pravednost u društvu je i pravednost u duši. Nažalost, socijalizam, vanjsko kršćanstvo kako će ga definirati Peguey, uvijek je ispred sebe nailazio na uplašenu pobožnost pred životom, lišenu svake mogućnosti za transformacijom i dinamikom. Tako da će europski socijalizam, ono što je naknadno upoznao i prenio ostatku svijeta, prenijeti marksizam, a ne kršćanstvo. Danas, Zapadni svijet, a pogotovo mladi u njemu koji su zaraženi revolucijama, socijalizam i marksizam nemaju više što ponuditi. Sovjetski primjer Gulaga i posebnih psihijatrijskih odjela je oduzelo snagu i vjeru, u takav marksizam. Nadalje, jugoslavenski primjer je brzo izgubio snagu, Kuba je postala sve više i više sovjetska, Kina se borila između staljinizma i pragmatizma itd. Ovdje je na djelu samouništenje ljudskosti koje je već bilo naviješteno od Berdjejeva. Deleuze je zapisao kako je potrebno uništiti ja, kako bi Božja smrt dobila na značenju. Treba reći kako je seksualna revolucija i njihov slogan: vodimo ljubav, a ne ratove, duboko povezana s nasiljem. Naime, seksualno nasilje je duboko povezano s političkim nasiljem. To se očituje u današnjim, modernim, krvnicima koji ostvaruju svoj užitak u mogućnosti da drugome mogu nanijeti bol, patnju i smrt. Početkom 20. stoljeća ruski socijalisti bili su spremni dati život za život te su čak odbijali bacati bombe na aristokratske kočije kada bi u njima bila djeca. Koji je cilj ovog slavlja uništenja danas, za kojeg ne nedostaju primjeri, i koji se ponosno nazivaju revolucije? Cilj nije izvan mene, izvan ja, u duhovnoj osobi ili u događaju u kojem se iskušava zajedništvo, već u meni, u ja, koje bi željelo uništenje svake organizacije, ne samo socijalne ili moralne, već i osjetilne i psihološke, kako bi se zagospodarilo savješću, i tako učinilo da vjerujemo kako smo u raju, sve s ciljem kako bi se pojačao doživljaj dionizijske igre.
