Priča iz najmlađe države u Europi

Don Antonio Mikulić

Dragi čitatelji Veritasa, prošlo je tri godine od posljednjeg javljanja. Tada sam boravio u Aziji, točnije u jednoj od najsiromašnijih i najnesigurnijih zemalja svijeta, Afganistanu. Ovaj put poziv vojnog kapelana odveo me u nama bliže krajeve.

Kosovo, populacijom i samostalnošću (2008.) najmlađa zemlja Europe. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, država ima oko 1 700 000 stanovnika. Albanci čine dominantnu većinu od 93 posto, Srbi 1.47 posto (na umu treba imati bojkot popisa na sjeveru Kosova gdje je većinsko srpsko stanovništvo) a ostatak čine Bošnjaci, Gorani, Turci, Crnogorci, Romi, Hrvati… većinski su muslimani a broj katolika je oko 30 tisuća. Najveći grad je glavni grad Priština, zatim Prizren, Gnjilane, Peć…

Razlog moje prisutnosti na Kosovu leži u činjenici kako pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske djeluju u sklopu NATO-operacije KFOR-a. Snage KFOR-a nastale su 1999. i zadaća im je održavanje mira, sigurnosti i slobode za sve građane na Kosovu. Naše snage sudjeluju od 2009. godine s helikopterskom eskadrilom. Novom odlukom hrvatske vlade hrvatski kontingent se pojačao sa pripadnicima pješačke satnije. Nalazim se u sastavu 36. hrvatskog kontingenta. Smješteni smo na zapadu, Camp Villagio, pokraj grada Peć. Bazom upravljaju pripadnici talijanske vojske, a s nama se još nalaze pripadnici austrijske, albanske, moldavske, makedonske, poljske, rumunjske, slovenske, švicarske, turske vojske. Šarolika internacionalna atmosfera na koju sam navikao još u misiji u Afganistanu. Naši pripadnici osiguravaju bazu, manastir Dečane i obavljaju redovne patrole. Ali nismo svi na jednom mjestu. Već prije spomenuti pripadnici helikopterske eskadrile nalaze se na aerodromu Slatina pokraj Prištine, dok je zapovjedništvo kontingenta u bazi Film City u samoj Prištini. Nekoliko ih puta mjesečno obilazim. Slavimo svetu misu, ljudi dolaze na ispovijed i razgovor, molimo pobožnosti. Moja prisutnost u misiji traje šest mjeseci i poklopila se rotacija koje obuhvaćaju Božić i Uskrs. Biti u misiji je izazov za svakoga svećenika.

Poslanje vojnog kapelana je tiha prisutnost… duhovna, fizička, ali i prijateljska… ponekad je za nekoga u krizi i kušnji, dovoljna topla riječ, zagrljaj, osmijeh ili kava.

S duhovne strane, vjerska slika nije idealna. Jedna trećina redovitih je praktičnih vjernika, dok su drugi nažalost potpuno nezainteresirani za bilo kakve vjerske aktivnosti. Redovito na nedjeljnim slavljima imam dvadesetak vjernika. Naravno, treba uzeti i činjenicu kako naši pripadnici rade i nedjeljom pa mnogi nisu u mogućnosti doći na svetu misu kada požele. Liturgijski prostor je odličan, s kapelama u svakoj bazi. Ovdje borave mnogi strani kapelani. Imao sam prilike upoznati katoličke kapelane iz Mađarske, Poljske, Italije, evangeličke pastore iz Slovenije, Austrije i Njemačke. Ono što je najzanimljivije za svakoga Hrvata katolika, višestoljetna je prisutnost Hrvata u Janjevu i Letnici. Bio sam jedanput u Letnici s našim vojnicima, nosili smo pomoć preostalim vjernicima, dvadesetak mahom starijih osoba. Susreli smo se sa župnikom i obišli prekrasnu crkvu Majke Božje Letničke, koja je najveće kosovsko marijansko svetište.

Zbog blizine češće posjećujemo našu braću i sestre Hrvate u Janjevu. Susresti se s njima, slaviti misu na hrvatskom jeziku i biti u društvu legendarnog don Mate Palića, nešto je nezaboravno. Ipak, nekada bogati i gusto naseljeni krajevi danas nestaju. Pred našim očima nestaje naša najstarija dijaspora. Potječu od rudara i trgovaca koji su naselili ove krajeve prije 700 godina. Prvi spomen župe Janjevo zabilježen je 1303. godine. Župa je posvećena svetome Nikoli. Naš narod, koji je preživio otomansku islamizaciju, komunizam i velikosrpski režim, danas nestaje u tišini europske slobode i demokracije. Nemoguće je ne ganuti se i ne zaplakati nad ljudima koji su 700 godina odvojeni od matične Hrvatske, a zovu su i dalje Nikola, Mate, Kristijan. Nisu zaboravili pričati hrvatski jezik, kao mnogi naši koji idu na Zapad, pa “zaborave” u godini dana neke naše riječi. Nemoguće je ne ganuti se na toliki broj svećenika, časnih sestara i biskupa koje je taj narod dao Crkvi. Zanimljivo je kako u Janjevu zvoni drugo najstarije zvono u Hrvata, ono iz 1368. godine. Prije rata broj Hrvata na Kosovu bio je oko 9000. Danas u Janjevu, prema riječima don Mate, živi 154 Hrvata katolika, od kojih je 50 djece. Uz nas napokon osjećaju kako više nisu sami i nezaštićeni.

Na ulicama i obilascima, domaći Kosovari prema nama su izrazito prijateljski raspoloženi. Doživljavamo susretljivost i nasmijana lica. Mnogi albanski svećenici studirali su u Hrvatskoj za vrijeme bivše države, prijateljstva su i danas dosta izražena.

Don Antonio Mikulić rodom je iz Odžaka, Bosanska Posavina. Zaređen za svećenika Vojnog ordinarijata 2015. godine. Služio je u vojarnama Petrinji, Našicama i trenutno u Zagrebu. Bio je 2018./2019. u vojnoj misiji u Afganistanu.