Proglašenje blaženim kardinala Stepinca
Bila je sunčana subota, 3. listopada 1998. Na početku misnoga slavlja Ivan Pavao II. veli: “Danas sam došao k vama u ovo drago vam svetište naše nebeske Majke – Majke Božje Bistričke. Pred njezinim crnim likom toliko ste puta vi i vaši stari po Njoj upućivali molitve Bogu. Ovdje sam kako bi zajedno s vama Bogu prinio žrtvu hvale i proglasio blaženim Slugu Božjega Alojzija Stepinca.”
Na taj dan prije 52 godine bl. Stepinac je na montiranom političkom procesu, “prežalosnom procesu”, u svom govoru ispovjedio svoju vjeru u božanstvo Isusa Krista, u otajstvo Kristove Crkve, u božansko i djevičansko rođenje Djevice Marije, u dostojanstvo čovjeka, i očitovao spremnost da svaki čas umre za Krista, za Crkvu, za dostojanstvo čovjeka.
Zagrebački nadbiskup mons. Josip Bozanić iznio je kratki životni put Sluge Božjega Alojzija Stepinca i upravio molbu:
“Sveti Oče! Na veselje svete Crkve Božje udostojite se svojom apostolskom vlašću proglasiti blaženim našega slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca.”
Ivan Pavao II., okružen sa 7 kardinala, 70 nadbiskupa i biskupa, s tisuću svećenika i mnoštvom Božjeg naroda (preko 500 000) svečano proglašuje:
“Mi, udovoljavajući želji Našeg brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
Stotine pjevača zajedno sa stotinama tisuća Božjeg naroda radosno i gromko zapjevalo je “Amen!” A srebrni zvuci fanfara intonirali su pripjev drevne božićne pjesme “To sad nebo navješćuje i glas s neba potvrđuje!”
U svojoj homiliji Sveti Otac kaže:”‘Oče, proslavi Ime svoje!’ (Iv 12, 24.28) Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas, da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne smije popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.”
Bio je to dan koji će se pamtiti, značajan događaj za hrvatski narod i cijeli katolički svijet. Odvijao se dostojanstveno, veličanstveno i nezaboravno.
Ivan Pavao II. sljedećeg dana u Solinu rekao je mladeži, vjeroučiteljima i predstavnicima crkvenih pokreta:
“Blaženi Alojzije Stepinac ostavio je poseban primjer kršćanskog svjedočanstva. On je službu navještanja Evanđelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, svoju je pouku vjere zapečatio smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja.”
U središtu opće i redovite audijencije srijedom, 7. listopada Ivan Pavao II. govori o Drugom pastirskom pohodu u Hrvatsku. Posebno ističe kako je već želio pohoditi Mariju Bistricu, a “Providnost je omogućila da se to ostvari u prigodi proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca”, koji je svake godine pješice tamo vodio hodočašća, već od prve godine svojega biskupstva. Nastavlja.
“U luku od više od trinaest stoljeća, Hrvati koji su prihvatili Riječ i primili Krštenje, sačuvali su svoju vjernost Kristu i Crkvi, potvrđujući je na pragu trećeg tisućljeća. Svjedok je tome osoba zagrebačkog nadbiskupa blaženog mučenika Alojzija Stepinca.”
Razdragana srca vjernika na ljubav i pažnju Sv. Oca Ivana Pavla II. za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod, koji se ponosi što je Petrov narod, odgovorila su jednim toplim i srdačnim: “Hvala, Sveti Oče!” Na pragu trećeg tisućljeća dao nam je uzor i simbol vjernosti Kristu, Crkvi, Petrovom nasljedniku i Kristovom namjesniku, bl. Alojzija Stepinca, mučenika, u kojem su nekako uklopljeni mučenici nebrojeni trinaest stoljeća a posebno svi mučenici 20. stoljeća, da ostanemo “dostojni imena otaca naših”.
“Hvala Ti, Sveti Oče!”
fra Celestin Tomić