Prvi nered
Ljudi vole naslovnice i poznata lica. Ili da oni sami budu ta poznata lica. Crveni tepih također neće odbiti, a vip karte i prvi redovi im dođu kao djeci bomboni – stvar za koju će napraviti štošta. U ljudskoj je naravi, valjda, da više trči za onim tko je dvaput bio na televiziji, nego što iskazuje interes za neuglednog anonimusa. Ali često ta prisutnost u medijima i društvenim kuloarima, osim što čovjeku daje moć i privilegije, postane i točka odvajanja privilegiranih od onih koji to nisu. Takvo odvajanje gotovo uvijek podrazumijeva elitizam i ekskluzivnost, a to dvoje su pojmovi koji s kršćanstvom ne bi smjeli imati nikakve veze, jer onaj tko je elitist, taj misli kako je vrjedniji od čovjeka pokraj sebe. Isto to je mislio i Lucifer prije nego je pao.
Oni koji su u raju, za razliku od nas ljudi simpatizera ekskluzivnih mjesta i druženja, sigurno ne likuju zbog toga što su, eto, oni sami unutra, a ostatak nedostojnih vani. Vjerujem da ih tišti ista sekirancija kao i onog dobrog pastira što je otišao tražiti jednu izgubljenu ovcu iako ih je devedest i devet već bilo u toru.
U svakom je čovjeku isti Krist, i nema onoga koji bi bio isključen iz te početne postavke. Ako postoji nešto na ovome svijetu u čemu bi se trebala zrcaliti ta slika neisključivosti, jednakosti i univerzalnosti (a riječ katolik znači upravo to – sveopći, univerzalan) – to je Katolička crkva.
Ekskluzivnost, međutim, ne funkcionira samo u onom smislu da osoba sama sebe odvaja i uzdiže iznad drugih, već i drugi mogu pridonijeti tome. Mnogo puta sam svjedočio klupama u crkvi na kojima je stajao natpis “rezervirano”, a da se nije radilo o mjestu za roditelje koji su donijeli dijete na krštenje ili da je to bilo možda mjesto za čitače da se ne probijaju s dna crkve do oltara kad dođe njihov red. Oni zbog kojih je stavljen taj natpis, nonšalantno su se pojavili dvije minute prije početka mise (a nekad se zbog njih i odgađao početak) i sprovedeni su kroz veliku gužvu do mjesta koje ih je čekalo. O pozdravima da ne pričamo, pogotovo kad je neka svečanija misa ili se radi televizijski prijenos…kreneš recimo na misu, gužva je u gradu, juriš kao manijak da bi stigao na vrijeme, ali nažalost zakasniš dvadeset minuta…očekuješ da si propustio sva čitanja i evanđelje i da ćeš eventualno poloviti koji konac iz propovijedi, ali nema zime – pozdravi uvaženih uzvanika još traju. U kojem je ono evanđelju Isus tako prije govora na gori pozdravljao zamjenika tajnika gradonačelnika Kafarnauma?
Ako ugledni gost takve iskaze časti i očekuje, možda je baš crkva pravo mjesto gdje mu se može natuknuti da nije sve u pozdravima i u prvom redu. Stvari su, ustvari, više u redu kad su bar u drugom redu. Jedan političar koji odbije rezervirano mu mjesto i sjedne negdje u sredinu među narod, bio bi mnogo snažnija propovijed o univerzalnosti i jednostavnosti nego četiri svećenikove.
A crkva je, zapravo, najpozvanije mjesto za takvo nešto…za odsutnost privilegija…za pogled iza površine…za odnos s bližnjim kao jednakim sebi… To vrijedi za sve – kako za onog farizeja što se u prvom redu busao u prsa pravednička, tako i za carinika što se raskajan nije makao dalje od ulaznih vrata.
