Ruperti i nepoznati pravednici

Najveća vojna invazija dogodila se na obalama Normandije u Francuskoj kad su savezničke snage krenule u napad ogromnih razmjera protiv Hitlerove nacističke Njemačke. Šesti lipanj 1944. ušao je u povijest kao dan najveće pomorske vojne invazije u povijesti. Kao što vrijedi za sve operacije velikih razmjera, tako je vrijedilo i za ovu koja je ušla u povijest kao The D Day – Dan D. Za izvesti ovakvo nešto bila je potrebna duga i mukotrpna priprema kako bi se izbjegla neugodna iznenađenja i veliki gubitci.

Operacija Dan D ipak se suočila s mnogim iznenađenjima. Jedan vojni stručnjak tako reče da sve vojne akcije idu po planu dok se ne iziđe na teren. Toga dana vremenske prilike u Francuskoj nisu išle na ruku saveznicima. Padobranci nisu došli na mjesta gdje je to bilo predviđeno. Na plažama Normandije naišli su na puno jaču obranu i paljbu nego što su se nadali. Topnička paljba, također, nije išla prema planu. Mnogi zračni udari promašili su svoje ciljeve. Vojnici su nosili previše opreme. Puno ih nikada nije došlo do francuskih plaža i predviđenih mjesta za iskrcavanje. Utopili su se ili su ih neprijateljski meci pogodili čim su započeli iskrcavanje. Atlantski zid, nacistički obrambeni bedem, nije imao namjeru tek tako i olako propustiti neprijateljske snage prema unutrašnjosti Francuske i konačno prema Njemačkoj.

Ipak, u toj mi je operaciji posebno zaokupio pažnju jedan detalj zbog kojega uopće pišem o jednoj ovakvoj vojnoj operaciji, a i daleko sam od toga da bih se predstavljao kao kakav vojni stručnjak ili analitičar. Saveznici su, kako već rekoh, uložili puno vremena i kreativnosti u planiranje jedne ovakve operacije koja je trebala biti prijelomna točka na europskom zapadnom ratištu. Radilo se o negdje oko 160 000 vojnika koji su se trebali iskrcati na uskom području atlantske francuske obale. U operaciju je bilo uključeno i mnogo diverzantskih akcija preko kojih su saveznici imali namjeru zavarati protivnika.

Detalj posebno vrijedan pažnje su lažni padobranci koje su saveznici ispustili iz zrakoplova iza neprijateljskih linija. Plan je bio odvratiti barem dio nacističkih snaga i pomaknuti ih s njihovih prvobitnih položaja. Tako bi se na terenu dobilo na vremenu, ali i umanjilo neprijateljske grupirane snage. Lakše se boriti protiv manje protivnika, nego protiv više, zar ne?

Ti su lažni padobranci nazvani ruperti. Saveznici su na padobrane zakvačili lutke koje su nalikovale na prave padobrance. Bili su napravljeni uglavnom od jute, materijala koji mi je ostao u sjećanju po vrećama u kojima je dolazila sirova kava iz Brazila. Ruperti su bili napunjeni slamom. Iako su bili manji veličinom, izdaleka se to nije moglo lako primijetiti. Taktika je uspjela. Mnoge su njemačke jedinice otišle prema mjestima gdje su padali ruperti. Kad su shvatili da je riječ o prevari i obmani, bilo je već kasno. Izgubili su dragocjeno vrijeme dok su saveznici napredovali na drugim mjestima.

Dok sam gledao dokumentarac koji je govorio između ostaloga i o rupertima, neizbježno sam živio u sadašnjem trenutku i promatrao situaciju u kojoj se trenutno nalazim(o). Izrael je opet i po tko zna koji put u ratu. Pitao sam se i o suvremenim rupertima i o mnogobrojnim diverzantskim planovima te o informacijama koje se puštaju u eter i o tome koliko je sve to točno i istinito, a koliko ne. I nije samo riječ o ratu u Svetoj Zemlji, o ratu u Ukrajini, o ratu u Južnom Sudanu, nego je riječ o svakodnevici kroz koju pokušavam naučiti plivati. I kao i toliko puta dosad, koliko god mislio da sam nešto naučio i da nešto znam, stvarnost mi prilazi i uvjerava me u suprotno. Možda sam opet uhvatio mamac i otišao na stranu gdje nisam trebao? Možda sam opet izgubio dragocjeno vrijeme trčeći za svojim ,,rupertima” jer sam bio uvjeren da idem na pravo mjesto potražiti prave (i istinite) informacije. Možda sam opet prekasno shvatio da sam na pogrešnom mjestu tražio prave argumente i da sam u pogrešno vrijeme otišao na mjesto gdje sam pronašao samo fatamorgane. Možda sam opet uletio u zamku i borio se u nepotrebnim bitkama, bilo sam sa sobom, bilo s drugima…

Malen sam čovjek. Nemam veliku moć. Ne mogu utjecati na svjetska zbivanja, a more kroz koje plovim(o) je veliko. Nepregledno. Opasno. Olujno. Nepredvidivo. Pokušavam čitati znakove vremena. Pokušavam provjeravati prognoze. Osluškivati. Predviđati. Pripremiti se. I koliko god vremena ulagao u to i koliko god mislio da sam spreman, život uvijek donese nešto novo. Nešto čemu se nisam nadao. Nešto što nije bilo u planu.

Puno je distrakcija. Puno je toga što mi odvlači pažnju od onoga što je prioritet i što je bitno. Dovoljno je probuditi se i shvatiti što je ono prvo što učinim u danu. Što je ono prvo čemu pridajem pažnju? Na što najprije pomislim? Što je ono prvo što napravim? Onda mogu procijeniti i definirati što je to što mi je najvažnije i što je ono u čemu se i komu se najviše dajem. I tek onda možda mogu uvidjeti koliko pažnje pridajem raznoraznim ,,rupertima” koji me odvlače od pravih i najvažnijih bitaka.

Židovska mistika poznaje priču o nepoznatim pravednicima (hebrejski: tzadikim nistarim). Njih sam se kratko dotakao i u prošloj kolumni. Njih bi trebalo uvijek biti u svijetu ne manje od trideset i šest. Oni na jedan način opravdavaju pred Bogom postojanje čovječanstva. Nepoznati su zato što to nije javna služba. Ali oni negdje žive. Postoje. Ne daju da čovječanstvo potpuno propadne, ili padne u Božjim očima. U židovskim pričama takvi ljudi se često nalaze u šumama, daleko od drugih ljudi. Posvećuju svoje vrijeme proučavanju Božjeg zakona i služenju Bogu. Možda i daleko od svega onoga što bi im moglo nepotrebno odvraćati pažnju od Onoga kojem su odlučili posvetiti svoj život. Možda u ovom smislu možemo malo bolje razumjeti one koji se odlučuju za život u klauzurnim (zatvorenim) samostanima ili one koji se odlučuju živjeti pustinjačkim životom podalje od civilizacije.

Za mene je ta priča pokušaj objašnjavanja zašto smo još uvijek ovdje i kako naš svijet nije već propao, kako već nismo ili mi uništili sami sebe ili kako nas još uvijek sam Bog nije u potpunosti kaznio zbog svega onoga što činimo jedni drugima. Nepoznati pravednici su jedna priča koja pokušava dokazati da čovjek u svoj svojoj ranjenoj naravi ima potencijala biti dobar. Dobar ne samo u onom smislu kako mi kažemo da je netko dobar čovjek. Nego dobar u svojoj suštini, u temelju, u usmjerenosti, u djelovanju, u riječi, u svom bivstvovanju. To je ono dobro usađeno u čovjeka za što je i Bog oduševljeno ustvrdio na kraju stvaranja: I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro (Post 1,31). Na kraju stvaranja, nakon što iz Njegovih ruku nastaje čovjek, kruna stvaranja, govori – veoma dobro. Za sve ostalo je zapisano da je – dobro.

U veljači razmišljamo na osobit način o posvećenom životu. Mjesec veljača je posebno značajan i bolan za moju Hercegovačku franjevačku provinciju jer su u tom mjesecu 1945. godine ubijena mnoga naša braća. U ovom mjesecu slavimo na poseban način i našeg velikog blaženika Alojzija Stepinca. Primjeri iz prošlosti nisu samo sjetne poučne priče, nego i opomena i poticaj za danas. I ohrabrenje. Ali i rekapitulacija. Što činim dobro, a što bih mogao još bolje? Što se može popraviti? Možemo se zagledati u prošlost i potražiti kojeg pravednika, ali možemo i nastojati živjeti svoju vjeru i činiti dobro ovdje i danas. U hebrejskom jeziku riječi pravednik i milostinja imaju isti korijen. Možda je to dobra poruka i poticaj za živjeti posvećeni život. Biti osjetljiv za drugoga već znači biti na putu pravednosti. Onda će svakako na svijetu biti kudikamo više od trideset i šest pravednika… Onda će svakako biti malo više svjetla i nade u svijetu u kojem se čini da ponekad glavnu riječ vodi zlo, ekstremisti i radikali, fundamentalisti i ljudi opijeni moću, zaslijepljeni vlastitim interesima.