Solidarnost – put prema drugačijem društvu

„Nema solidarnosti bez ljubavi. Štoviše, nema sreće, nema budućnosti čovjeka ni nacije bez ljubavi (…); ljubavi koja je u službi, koja je zaboravila sebe i spremna je velikodušno darivati“. (sv. Ivan Pavao II.)

Pokušajte se sjetiti posljednjeg siromaha kojega ste sreli? Kako je izgledao? Kako je taj susret na vas djelovao? Što vam se čini, kako je susret djelovao na siromaha? Jeste li vi osobno zbog nekog razloga bili na rubu?

Svi se ponekad osjećamo izolirani i to doživljavamo kao nepravdu. Možda smo tome ponekad i sami krivci. Mnogi ljudi su izolirani svojim siromaštvom koje je često povezano s njihovim neznanjem. Uglavnom nisu krivi zbog takvog stanja. Ali svi mi, koji svojim ponašanjem tome doprinosimo, snosimo dio krivice. Nužan uvjet ostvarenja pravde je solidarnost među ljudima. Ona započinje time da uvažimo razlike koje postoje među nama ljudima, da razvijemo duh tolerancije. Nužno je okrenuti se najpotrebnijima, najugroženijima. Isto tako je važno, koliko nam je moguće, mijenjati mentalitet svijeta, tj. djelovati na široj društvenoj razini.

Isus nas poziva da se brinemo za najmanje: „Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće“ (Mt 25, 40b), a sv. Ivan Zlatousti napominje: „Ne dati siromasima da imaju udijela u našim vlastitim dobrima, znači okradati ih i oduzimati im život.“

Kako naše srce ne bi ostalo zatvoreno pred potrebama drugih, iskoristimo blagoslovljeno vrijeme korizme za promjenu. Solidarnost se ne odnosi samo na pomaganje u materijalnom smislu, nego i na pomoć u ostvarenju cjelovitosti osobe. Solidarnost je puno više od jedne vrline, ona je ključ za otkrivanje istine o samome sebi, našim obiteljskim i prijateljskim odnosima, ali i širem društvenom kontekstu.

„Solidarnost je nesumnjivo kršćanska krepost“, poručuje nam papa Ivan Pavao II. u enciklici „Sollicitudo rei socialis“ i upozorava da ona nije „osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih“, nego je „čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni“. Papa u svom opisu solidarnosti prihvaća i promiče stajalište da praksa solidarnosti ili započinje s opcijom za siromašne ili s njom završava. Nema istinske solidarnosti ako se ne obazire na siromašne. Načelo solidarnosti ključno je za društveni poredak u cjelini. Bez načela solidarnosti ekonomija, političke znanosti i sociologija ostaju nepotpuni u svojoj biti.

Važno je solidarnost shvatiti i kao odgovornost, i kao uzajamnost i kao odlučno zauzimanje za opće dobro. Potrebno je evanđeoski duh unijeti u naše svakodnevne odnose kako bismo svoj duh izdignuli iznad površnosti. U svjetlu vjere – piše Ivan Pavao II. – solidarnost teži da samu sebe nadiđe, da poprimi specifično kršćanske razmjere posvemašnje dobrohotnosti, praštanja i pomirenja. Tada bližnji nije samo ljudsko biće sa svojim pravima, biće koje je u svojoj srži jednako svima drugima, već on postaje živa slika Boga Oca, otkupljena krvlju Isusa Krista i podvrgnuta trajnom djelovanju Duha Svetoga. Bližnjega treba ljubiti, pa kada je i neprijatelj, istom onom ljubavlju kojom ga ljubi Gospodin, i za njega treba biti spreman podnijeti i najveću žrtvu.

Upravo u ovom korizmenom vremenu promišljanja, odricanja i žrtvi okrenimo se oko sebe, nečije nas oči traže, nečije se ruke pružaju da nas dotaknu, netko nas treba. Nema ni jednog čovjeka na svijetu koji ne bi mogao nešto izmijeniti u ovome sadašnjem trenutku – nema ni jednoga koji bi umjesto nas mogao živjeti ovaj dan. Riječima, ali više djelima – smiješkom, pomirljivom gestom, stiskom ruke, riječju priznanja, zagrljajem, poljupcem, sjajem očiju živimo osmišljeno ovo blagoslovljeno vrijeme.