Sumnja i nada

Za vrijeme mog stažiranja u psihijatrijskoj bolnici dogodilo se jednog dana da smo bili samo nas dvoje ‘na dežuri’. Na mom odjelu bio sam jedini terapeut, a na drugom odjelu bila je jedna divna gospođa kapelanica. Radio sam tada, naime, u jednoj bolnici koju su utemeljili protestanti, pa su tako skoro svi djelatnici s mog odjela bili iz neke protestantske crkve. Tako smo gospođa kapelanica i ja pretresali dnevne događaje dok smo ručali u našem bolničkom restoranu.

Taj dan se na odjelu pojavio jedan pacijent koji je privukao moju pažnju na osobit način zato što je i kad je trebalo i kad nije trebalo, i kad je bilo primjereno, a i onda kad nije, citirao neprestano nekakve biblijske citate. Osim što smo bili na psihijatrijskom odjelu naše male bolnice, naše osoblje se svakako osvrtalo i brinulo za vjerske potrebe i osjećaje svojih pacijenata te ih nije bacalo u stranu kao nešto nepotrebno, nevažno ili terapeutski neupotrebljivo.

Podijelio sam s ovom krasnom gospođom za ručkom taj detalj, a ona mi je dala jedan životni savjet kojeg se pokušavam pridržavati i sada kad živim na drugom kontinentu i kad nisam više s njom niti s (tadašnjim) pacijentima više u kontaktu. Rekla je nešto ovako: „Pripazi se ljudi koji čim progovore počnu citirati Bibliju.“ To njezino upozorenje mi je još jače i simboličnije odzvonilo u ušima tim više što smo oboje bili na jedan ili na drugi način jako povezani i zaljubljeni u Bibliju. Oboje smo bili zaređeni službenici na ovaj ili na onaj način u svojim crkvenim ili kršćanskim zajednicama. Možda bi čovjek očekivao da će to biti naš posao i naša dužnost. Dok otvorimo usta da nešto progovorimo o čemu piše Biblija ili gdje se nalazi poveznica za taj naš razgovor u Bibliji.

Na početku veljače 2023. godine dogodio se još jedan u nizu napada na kršćane u Svetoj Zemlji. Svjestan sam da puno toga ne dođe do ušiju i očiju onih koji bi željeli znati i čuti nešto više o događajima u Svetoj Zemlji. Kao i svugdje drugdje, postoji filter vijesti koje se (ne) prenose. Iako sam znao što se točno dogodilo u mom susjedstvu kad se dogodio jedan drugi incident, o tome je bilo nemoguće pronaći nekakvu vijest u lokalnim medijima. Kao da se to nije ni dogodilo.

No, ovaj događaj iz crkve Osude koja se nalazi u sklopu našega franjevačkog samostana Bičevanja dobio je više mjesta u medijima. Jedan američki Židov (kažu) srušio je kip Osuđenog Krista koji se nalazio u toj crkvi. Jedan od ljudi koji rade u našem samostanu uspio ga je uhvatiti i držati zauzdanog dok dolaska policije. I sve je to snimljeno. Ono što mi je posebno ‘zaparalo’ uši jest da je taj čovjek citirao Bibliju dok je onako zauzdan ležao na zemlji i nešto objašnjavao zašto je on to uradio. Citirajući Bibliju. U jednom trenutku je zamolio ovoga što je legao po njemu i tako ga spriječio u bijegu da mu barem dopusti ponovno staviti ‘kipu’. Kipa je kapica koju pobožni Židovi nose u svijesti da je Bog neprestano pristan. A ne smije se ili ne bi trebalo biti gole ili otkrivene glave u Božjoj blizini.

Povrh svega, da stvar bude još kompliciranija ili svakodnevnija ovdje kod nas, kako se već uzme, taj gospodin koji je uspio zaustaviti nasilnika u vandaliziranju jedne katoličke crkve bio je jedan – musliman. Svakodnevni suživot u Jeruzalemu i Svetoj Zemlji, reklo bi se…

Ono na što ciljam ovaj put jest ono radikaliziranje i fundamentalizam koji se pojavljuju u svakoj religiji. Ako zanemarimo da je ovaj Židov bio Židov i ako zanemarimo da se radilo o jednoj katoličkoj bogomolji, nije teško zamisliti i druge pripadnike vjerskih organizacija, crkava ili ustanova posvećenog života koji se u svoj svojoj revnosti koriste poticajima iz svojih svetih knjiga kako bi drugima poručili da je ono što čine krivo. Nije teško zamisliti i one druge ili treće u akciji protiv onih prvih ili četvrtih dok se nadahnjuju na svetim tekstovima. Povijest je puna takvih primjera.

Pritom, naravno, nije teško zamijetiti da svi koji se pozivaju na svete tekstove imaju nešto zajedničko. Koliko god im se razlikovali ti njihovi sveti tekstovi o određenim temama, svaka strana je uvjerena da je baš ona u pravu, a da je ona druga u krivu. I u svojim naravnim ili nadnaravnim poticajima nerijetko ona jedna strana želi spasiti onu drugu. Pomoći joj nekako da se spasi i usput da prijeđe na ovu ‘našu’ stranu koja je ipak u pravu. 

Zanimljivo je primijetio i zapisao poznati izraelski pisac Amos Oz kad je ovako izložio svoju misao: „Što si više u pravu, to si smješniji.“ Tako je i onaj prizor iz crkve Osude Kristove više djelovao tragikomično nego strašno. Ali, nažalost, takav slučaj nije usamljen. I nijedan tabor, nijedna udruga, nijedna zajednica nije imuna na takve pokušaje, na takve ideje i na takve napade na onu drugu stranu.

A izraelski pjesnik Yehuda Amiahaj piše ovako u svojoj pjesmi „Mjesto na kojem imam pravo: “S mjesta na kojem imamo pravo / Nikad neće niknuti / Proljetno cvijeće. / Mjesto na kojem imamo pravo / Izgaženo je i tvrdo / Kao dvorište. / Ali sumnje i ljubavi / Ruju svijet / Poput krtice, pluga. / I šapat će se čuti na mjestu / Gdje je uništena / Kuća jednom stajala.“

Nije loše biti u pravu. Nego, ako ste ikada živjeli s nekim tko je stalno u pravu ili ste se susretali s takvim osobama u svakodnevnom životu, mogli ste naučiti da je jako teško uspostaviti nekakvu normalnu komunikaciju s njima. Njihova je uvijek zadnja. Oni sve znaju. Sve što možeš napraviti je potvrditi da su oni u pravu ili se odmaknuti na vrijeme da ne moraš potvrđivati da su oni u pravu.

Sumnja, s druge strane, je poželjan sugovornik. Neznanje isto tako otvara prostor, pukotinu u visokim zidovima ‘znam sve’ kroz koje se može ravnopravno razgovarati. Dijalog više ne ostaje, zapravo, monolog u kojem učitelj(i) s katedre naviještaju spasenje onim drugima koji još uvijek žive u tami, neznanju, zabludama i krivovjerjima. Ne biti u pravu znači i priznati pogreške, priznati manjkavosti u možda enormnim količinama sabranoga znanja. Ne biti u pravu znači sjesti s drugom osobom i početi slušati. Dokle god sam ja onaj koji je u pravu, nema baš ni slušanja. Nema ni osluškivanja. Samo čujem vlastiti eho, odjek vlastitih misli bilo u prostoriji u kojoj se nitko drugi i ne usuđuju progovoriti, bilo u onim odjecima vlastitih misli koje dolaze od ljudi kojima je zanimanje klimati glavom i potvrđivati ono što drugi govore…

„S mjesta na kojem imamo pravo nikada neće niknuti proljetno cvijeće…“ Tako piše Yehuda Amihaj. Tamo gdje mi stalno imamo pravo nema promjene godišnjih doba. Tvrdo je to i neplodno tlo. To tlo prihvaća samo one koji su spremi postati istomišljenici, a možda s izuzetkom i onoga dijela koji se tiče s ‘mišljenicima’. Dovoljan je možda samo onaj prvi dio. Isto. Postati dio konglomerata, bezlična i bezidejna radilica koja će se napajati na žestokim i potpaljivačkim govorima svog velikog vođe.

Uvijek postoji opasnost završiti u radikalnom ili fundamentalističkom krilu bilo koje organizacije i bilo koje zajednice. A kad to jednom postanemo, nije teško potražiti i potrebna poglavlja i citate u bilo kojoj svetoj knjizi koji će poduprijeti naše mišljenje i naše stavove. I onda neće biti teško krenuti ‘u boj’ protiv one druge skupine koja ne dijeli naša mišljenja i naše stavove pod krinkom zaštite sebe i svoga, a ustvari pod ideologijom istrebljivanja, zastrašivanja ili protjerivanja onih drugih.

Srećom, ali zaista srećom i blagoslovom, kako reče Yehuda Amihaj, „sumnje i ljubavi ruju svijet poput krtice, pluga.“ Zahvaljujući sumnji, postoji još uvijek nada…