Sveti Franjo
Sveti Franjo rodio se u Asizu, u Umbriji, u Italiji godine 1182., u jednoj, dobrostojećoj obitelji. Mladost je proveo kao i ostali njegovi vršnjaci. Zanosio se viteškim idejama. Sudjelovao je i u jednom oružanom sukobu protiv Peruđe i bio zarobljen. U zatvoru je obolio, no, nije sve zlo «za zlo»: zatvor i bolest bili su za njega spasonosni: počeo je ozbiljnije razmišljati o Bogu, o smislu života i o međuljudskim odnosima.
Fizički oporavak po povratku iz zarobljeništva dugo je trajao. Vidjelo se da to nije predratni Franjo. Nije više pokazivao interesa za veselice sa vršnjacima. Bio je to drugi čovjek. Kad je prizdravio često je zalazio u crkve, ostajao dugo u molitvi pred Svetohraništem. To njegovo traženje Božje volje trajalo je nekoliko godina.
Dok je jednom molio pred Raspetim u crkvici sv. Damjana, čuo je s Križa glas koji mu je rekao:»Franjo, idi obnovi moju Crkvu!» Franjo je to doslovno razumio pa je počeo skupljati građevni materijal za obnovu te crkvice. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom. Papa Inocent III. 1209. Godine odobrava osnivanje novog – franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red male braće).
Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj Europi. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome 1221. godine.
Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako veseli i sestrici smrti. Umire uz crkvicu Porcijunkulu na asiškom polju, 3. listopada 1226.
