Tijelovo-svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove

NE PO KRVI JANJACA I JARACA, NEGO PO SVOJOJ KRVI UĐE JEDNOM ZAUVIJEK U SVETINJU I NAĐE VJEČNO OTKUPLJENJE.
SVE ŠTO JE GOSPODIN REKAO, IZVRŠIT ĆEMO I POSLUŠATI!

Trpimir Benković


Čitanja

  • Izl 24, 3-8
  • Ps 116 (115)
  • Heb 9, 11-15
  • Mk 14, 12-16. 22.26

Tijelovo je još jedno otajstvo, misterij, temeljna istina naše vjere, koja postaje problem ako ga želimo samo umom dokučiti, razumjeti. Već smo rekli da se otajstva mogu doumiti poniznošću, skromnošću i otvorenošću prihvaćanja Božjih darova. Na takav se način može poništiti ljudska ograničenost prihvaćanja stvari i pojava samo „razumijevanjem“ i uključiti srce i dušu, bez kojih nećemo ništa razumjeti. „Ovo činite meni na spomen.” Spomen u Bibliji objašnjava prisutnost događaja spasenja. Tri odrednice vremena – prošlost, sadašnjost i budućnost – sažete su u jadno, u “spomen”. Euharistija je spomen smrti i uskrsnuća, prisutnost Krista u svakodnevnom euharistijskom slavlju i hrana i duhovna pomoć putniku na putu prema vječnosti. Današnje slavlje je dan zahvalnosti na Isusovom daru, na daru milosti, po kojoj smo Božji saveznici. Euharistija je središte crkvenog života, spomen na čin žrtve i predanja za druge. To je spomen smrti i uskrsnuća, prisutnost Krista u svakodnevnom euharistijskom slavlju i hrana i duhovna pomoć, ohrabrenje čovjeku današnjice, kada su brak, obitelj, život nerođenog djeteta i staraca, kao i mnoge druge temeljne vrijednosti, u ozbiljnoj opasnosti.

Sinajski savez sklopljen je žrtvenim obredom paljenica i pričesnica, kojim Bog sklapa savez sa svojim narodom. Savez je težnja i želja za zajedništvom, bliskost i suradnju. Bog nudi dar slobode i Svoju prisutnost, a čovjek za uzvrat prihvaća pravila ponašanja. Prinose se žrtve, kojima se savez potvrđuje, a narod svečano obećava: “Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušati.”

Ovaj savez je izvor i predloška svih slavlja i saveza u Izraelu tijekom povijesti. To je temelj na kojem Novi Zavjet razvija teologiju Kristove žrtve. Sada se ne prolijeva krv janjaca i jaraca, nego je zalog Novog saveza krv Božja. Zato takav savez ne predstavlja neko prolazno i privremeno rješenje, već je to trajno i vječno otkupljenje, savez kojim se ostvaruje “obećanje vječne baštine”.

To zajedništvo u Novom zavjetu ostvaruje se u punini i savršenstvu u Euharistiji. Euharistija, Sveta pričest poglavito je hrana duše, koja će kod normalnih ljudi oplemeniti, oživjeti i hraniti tijelo. Sveta pričest je sakrament stvarne prisutnosti Boga u našem životu. Krist umnaža hranu autoritetom svoje božanske biti. On je živi kruh, obilje života. Jedini može uzeti, blagosloviti, razlomiti i dati mnoštvu. Samo smo djelomično riješili naše potrebe kada smo se najeli. Kruha ima dovoljno, samo se mora pošteno i ravnomjerno podijeliti, ali i dušu treba nasititi. Naše sebične, materijalističke i neobjektivne potrebe mogu stvoriti situaciju u kojoj nam se sve što imamo čini nedostatnim. Zato treba pogledati kroz duhovne naočale, pa bi se moglo dogoditi da od onog malo što imamo još i pretekne. Sito tijelo stvorit će trenutni osjećaj ugode i zadovoljstva, ali tek nas „sita i zadovoljna“ duša može trajno ispuniti mirom i spokojem.

Pričest je poglavito radost za pozvane na gozbu Gospodnju. Ta radost povezuje, oplemenjuje, daje snagu da strpljivo i ponosno živimo, da prenosimo Božju ljubav i mir svojim najbližima, subraći u Crkvi i Narodu.

Što treba učiniti narod čiji poglavari ne prihvaćaju takvu baštinu, za nju ne žele čuti ili nikada nisu ni čuli? Mislim da bi ih trebalo „blago i s poštivanjem“ upoznati s opomenom Mojsija svome narodu – „Sjeti se!“ Zbog oholosti i bahatosti, zbog nedostatka duše upozorenje najvjerojatnije neće uspjeti. Zato nama koji poštujemo i živimo to upozorenje ne preostaje ništa drugo nego sjećati se unatrag, pobrinuti se da naši mladi znaju što se događalo i da doista postanu naša budućnost, a one koji se ne žele sjećati treba mijenjati jer ne mogu i ne smiju voditi narod.