Tijelovo – Svetkovina presvetog tijela i krvi Kristove

UZMITE, OVO JE TIJELO MOJE. OVO JE KRV MOJA, KRV SAVEZA, KOJA SE ZA MNOGE PROLJEVA.

Trpimir Benković

Čitanja

  • Post 14, 18-20
  • Ps 110
  • 1 Kor 11, 23-26
  • Lk 9, 11b-17

Tijelovo je još jedno otajstvo, misterij, temeljna istina naše vjere, koja postaje problem ako ga želimo samo umom dokučiti, razumjeti. Već smo rekli da se otajstva mogu doumiti poniznošću, skromnošću i otvorenošću prihvaćanja Božjih darova. Na takav se način može poništiti ljudska ograničenost prihvaćanja stvari i pojava samo „razumijevanjem“ i uključiti srce i dušu, bez kojih nećemo ništa razumjeti.

“Ovo činite meni na spomen”. Spomen u Bibliji objašnjava prisutnost događaja spasenja. Tri odrednice vremena – prošlost, sadašnjost i budućnost – sažete su u jadno, u spomen. Euharistija je spomen smrti i uskrsnuća, prisutnost Krista u svakodnevnom euharistijskom slavlju i hrana i duhovna pomoć putniku na putu prema vječnosti. Današnje slavlje je dan zahvalnosti na Isusovom daru, na daru milosti, po kojoj smo Božji saveznici. Euharistija je središte crkvenog života, spomen na čin žrtve i predanja za druge. To je spomen smrti i uskrsnuća, prisutnost Krista u svakodnevnom euharistijskom slavlju i hrana i duhovna pomoć, ohrabrenje čovjeku današnjice, kada su brak, obitelj, život nerođenog djeteta i starca, kao i mnoge druge temeljne vrijednosti, u ozbiljnoj opasnosti.

„Od Boga svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov! I svevišnji Bog, što ti u ruke predade neprijatelje, hvaljen bio!“ Susret Abrahama, koji se vraća iz borbe protiv neprijatelja i velikog svećenika Melkisedeka, koji mu donosi kruh i vino kao zahvalu, mnogi drže pretečom euharistije. Kruh i vino bili su temelj prehrane i opstanka ljudi onog vremena. Zato je i nagrada odgovarajuća, vezana uz temelje opstanka i života.

Kada živi duša vrlo je vjerojatno da će živjeti i tijelo. Euharistija, Sveta pričest poglavito je hrana duše, koja će kod normalnih ljudi oplemeniti, oživjeti i hraniti tijelo. Kristova Pasha, Posljednja večera i naša je Pasha, naš je put do spasenja. Sudjelovati u gozbi Gospodnjoj znači blagovati kruh i vino, primiti od Gospodina temelje života. Bitno je darovano prihvatiti, razumjeti i podijeliti s drugima.

Krist umnaža hranu autoritetom svoje božanske biti. On je živi kruh, obilje života. Jedini može uzeti, blagosloviti, razlomiti i dati mnoštvu. Isusovi učenici imaju nedoumicu kako pred toliko mnoštvo staviti tako malo hrane. Ne razumije to ni izabrani narod koji se nasitio mane u pustinji, niti mnoštvo koje je nahranio Isus, jer ne prepoznaju duhovnu dimenziju hrane koja se daje. Ne razumije to ni suvremeni svijet. Samo smo djelomično riješili naše potrebe kada smo se najeli. Kruha ima dovoljno, samo se mora pošteno i ravnomjerno podijeliti, ali i dušu treba nasititi. Naše sebične, materijalističke i neobjektivne potrebe mogu stvoriti situaciju u kojoj nam se sve što imamo čini nedostatnim, kao i apostolima ono malo kruha i riba. Zato treba pogledati kroz duhovne naočale, pa bi se i nama moglo dogoditi da od onog malo što imamo još i pretekne. Sito tijelo stvorit će trenutni osjećaj ugode i zadovoljstva, ali tek nas „sita i zadovoljna“ duša može trajno ispuniti mirom i spokojem.

Pričest je poglavito radost za pozvane na gozbu Gospodnju. Ta radost povezuje, oplemenjuje, daje snagu da strpljivo i ponosno živimo, da prenosimo Božju ljubav i mir svojim najbližima, subraći u Crkvi i Narodu.

Što treba učiniti narod čiji poglavari svjetovni i duhovni ne prihvaćaju takvu baštinu, za nju ne žele čuti ili nikada nisu ni čuli? Mislim da bi ih trebalo „blago i s poštivanjem“ podsjetiti na upozorenje Mojsija svome narodu „Memento!- Sjeti se!“ Zbog oholosti i bahatosti, zbog nedostatka duše upozorenje najvjerojatnije neće uspjeti. Zato nama koji poštujemo i živimo to upozorenje ne preostaje ništa drugo nego sjećati se unatrag, pobrinuti se da naši mladi znaju što se događalo i da postanu naše sjećanje unaprijed, a one koji se ne žele sjećati treba mijenjati, a „Memento“ uporno spominjati!