O Kristovu uskrsnuću

Vjera u uskrsnuće pripada temeljnim istinama kršćanstva, a ono se posvema oslanja na Kristovo uskrsnuće. Zapravo, da Krist nije uskrsnuo, ne bi postojala vjera u Krista, a samim time ne bi bilo ni kršćana (usp. 1 Kor 15,12-20). Da Krist nije uskrsnuo, kršćanstvo ne bi moglo ni nastati, jer se ne bi imalo na što osloniti. Sav kršćanski navještaj, kojemu je krajnji cilj obrazložiti razložnost nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 8-17), počiva na vjeri u uskrsnuće. Iz toga razloga ne začuđuje da Crkva s pravom u središte svoga propovijedanja stavlja činjenicu Kristova uskrsnuća. Kršćanstvo, a samim time i Crkva, govorom o uskrsnuću progovara o životu, nadi i smislu. Budući da se u Crkvi od samih početaka živjelo u nadi i propovijedalo o njoj, a samim time i govorilo o uskrsnuću, u nastavku ćemo zaviriti u jednu uskrsnu propovijed franjevca i teologa sv. Bonaventure (usp. Opera omnia IX, str. 272-275).

Uskrsnuće kao Božje ustajanje

Prije svega, Kristovo uskrsnuće je povezano s njegovom smrću; da Krist nije prošao kroz iskustvo smrti, ne bi mogao uskrsnuti. Prema Bonaventuri, Krist se svojom smrću konačno spustio među ljude. Osim što se utjelovljenjem potpuno oplijenio od samoga sebe postavši čovjeku sličan (usp. Fil 2,7), svojom smrću se još jednom „spušta sa svoje visine“, kako bi sâm prošao dolinom smrti (usp. Ps 23,4). Svojom smrću Krist još jednom prolazi iskustvo potpunoga poniženja, silaženja i spuštanja, kako bi mogao biti uzdignut, tj. kako bi mogao uskrsnuti. Zanimljivo je da sv. Bonaventura u spomenutoj propovijedi svoje tumačenje Kristova uskrsnuća temelji na jednom psalamskom retku: Ustani, o Gospodine! Spasi me, o Bože moj!“ (Ps 3,8) Ustani o Gospodine!“ znači Kristovo ustajanje od mrtvih. Jednako kao što je u smrti bio ponižen, zatrt, pogažen, Krist u uskrsnuću ustaje, podiže se i pobjeđuje. U smrti je poražen, a u uskrsnuću pobjeđuje. Njegovo ustajanje je konačno, jednako kao i njegova smrt, jer je podizanjem od smrti pokazao njenu kapitulaciju. Kristovim uskrsnućem je smrt umrla, a tek je u Kristovom zatiranju mogla pobijediti novost života. Osim toga, riječima „Spasi me, o Bože moj!“ jasno se upućuje na svrhu Kristova uskrsnuća: Krist je svojom smrću savladao moć smrti; on je uskrsnućem čovjeku omogućio pravi život. Međutim, ovim zazivom se vidi da čovjek ne može sam sebi omogućiti vječnost. Bog čovjeka čini besmrtnim, jer on od Boga prima vječnost. Njemu se vječnost daruje. K tome, čovjekovo se spasenje samo dijelom odnosi na svakodnevne životne brige, jer Bog istinski spašava onda kada ne omogućuje samo bezbrižan, lagodan i zdrav zemaljski život, koji je ionako prolazan, nego u darivanju onoga što se protivi svakoj ljudskoj nadi, u davanju vječnoga života. 

Zanimljivo je da ovaj veliki franjevački teolog napominje da uzrok smrti nije Bog, nego da se čovjek slobodom vlastite volje odvaja od Boga kao najveće pravednosti i ispravnosti, što se vidi i u njegovoj smrti. Samim time, odlazak od Boga znači polazak putem nepravde, neistine i laži, a takvim životom se čovjek svjesno otvara kulturi umiranja, nestajanja i smrti. Kristovo uskrsnuće još jednom pokazuje da je Bog Isusa Krista Bog živih, a ne mrtvih (usp. Mk 12, 27), a u njegovom uskrsnuću još jednom postaje jasno da je čovjek stvoren za vječnost, za besmrtnost. K tomu, vjerovati u uskrsnuće znači prihvatiti Božje gospodstvo nad smrću i umiranjem. 

Uskrsnuće i priroda

Kada se nešto smatra običnim, zna se reći da se radi o nečemu prirodnome. Sve što nije prirodno, protivi se i ljudskoj naravi, jer je čovjek u pravom smislu naravno ili prirodno biće. Tumačeći odnos prirode i uskrsnuća neki smatraju da uskrsnuće nije moguće, jer je potpuno protuprirodno. Prema nekima, uskrsnuće je neshvatljivo, jer ne odgovara prirodnim zakonima. Međutim, kako se prema odnosu prirode i uskrsnuća odnosi sv. Bonaventura? Prije svega, on smatra da je u Kristovu uskrsnuću prikazana Kristova moć, ali i neizmjernost Božjega djelovanja. Iz toga razloga, u Kristovu uskrsnuću se stvarno događa ono što nije u skladu s prirodom. Ono nadilazi zakone prirode, jer je po njima čovjek osuđen na raspadljivost. Sve što postoji, ono i umire. Prirodno je da ono što nastaje, već samim nastankom počinje i nestajati. Ovdje se, prema Bonaventuri, vidi da Bog čini „više od prirode“. Jednako kao što zanatlija svojim rukama može od raznih materijala učiniti ono što on hoće, Bog ima potpunu vlast nad prirodnim zakonima; Bog vlada nad cijelom prirodom. Prema tome, Božja se moć ne vidi samo u velikim djelima povijesti spasenja, u čijem se središtu zasigurno nalazi uskrsnuće kao jedan od najvažnijih Božjih intervenata, nego i u manjim djelima. Franjevački svetac napominje primjer čuda: svako čudo je dokaz Kristove moći; u svakom čudu Bog djeluje na nadnaravan (natprirodan) način u prirodi, što se itekako vidi u ozdravljenjima. I u velikom Božjem djelu, u uskrsnuću, Bog pokazuje raskoš vlastite moć djelujući protiv prirode, kako bi se pokazao gospodarom svega stvorenoga. Iz toga se razloga, prema Bonaventuri, Kristovom uskrsnućem vraća sklad u cijeli svemir, jer se radi o događaju koji nadilazi granice vremena i prostora. Zapravo, u logiku svega stvorenoga se unosi pobjeda jasnoće Božjega djelovanja nad Zlim, koji je vlastitom lukavošću i prijevarom zagospodario čovjekom.

Ustati zajedno s Kristom

Za franjevačkoga teologa radi se o neizmjerno važnom događaju, na koji kršćanin reagira vlastitom radošću, jer je nada dobila svoju konačnu potvrdu. Iz toga razloga sv. Bonaventura u svojoj propovijedi iz 13. stoljeća naglašava da je čovjek Kristovim uskrsnućem ovjenčan „vijencem nove neraspadljivosti“. Krist je zapravo, „ključ za otvaranje pristupa vječnosti“; on je, kako reče Bonaventura, „glava i uzor našega uskrsnuća kako bi nama osigurao uskrsnuće.“ Budući da nas Krist ovim neizmjernim činom Božje dobrote želi osloboditi nepovjerenja i očaja, koje se rađa već pri samoj pomisli na smrt, njegovo nas uskrsnuće, prema Bonaventuri, uvodi u iskustvo povjerenja i nade. Bog čovjeku može omogućiti odnos povjerenja, jer je njegovo milosrđe „bogato i izobilno“, a ljubav, pokazana u Kristovu uskrsnuću, omogućuje nadu i daruje sigurnost da je Bog kadar čovjeku omogućiti neraspadljivost. Prema Bonaventuri, iskustvo takvoga Boga u čovjeku budi odanost i zahvalnost kao pokazatelj nutarnjega povjerenja rođenoga u Božjoj ljubavi i dobroti. Božje milosrđe, vidljivo u njegovoj ljubavi koja ga je „natjerala“ na uskrsnuće kao neizmjeran čin njegove dobrote, postaje jedinom nadom da se u smrti može susresti život. Unatoč očaju i nesigurnosti koja se javlja u susretu sa smrću kao najvećim čovjekovim neprijateljem, čovjekova jedina nada postaje sâm Krist kao zalog našega spasenja. 

Iskustvo uskrsnuća se događa onda kada „Onaj koji daje život svemu konačno uskrsne u nama; i bude pokazan u nama Onaj koji sve rasvjetljuje, i uzvišen u nama Onaj koji nadilazi sve.“ Prema tome, živjeti uskrsno ne znači samo nadati se jednoga dana postati dionicima Kristova uskrsnuća, nego već u životu pokazivati da istinski živimo. Živjeti u skladu s Uskrslim znači već u životnim tamama prepoznati tračak uskrsne nade. I konačno, oslanjati se na Kristovo uskrsnuće znači i u životnim porazima, promašajima i poniženjima, pogled usmjeriti prema Uzdignutome i uvijek iznova zavapiti: „Ustani, o Gospodine! Spasi me, o Bože moj!“ (Ps 3,8)

Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 4/2024.