Veliki bistrički romar

U subotu, 7. srpnja 1934, rano u jutro, krenula je iz Zagreba pod vodstvom nadbiskupa koadjutora golema procesija Zagrepčana u Mariju Bistricu. Nikad u povijesti toga hodočašća nije bilo toliko svijeta. Nema dvojbe, da je uvelike privukla mase činjenica, da će s hodočašćem pješke poći i nadbiskup koadjutor. U Mariju Bistricu su hodočasnici najljepše dočekani i pozdravljeni.

Na prvoj postaji u Čučerju rekao je i ovo:

“Ja idem k Majci Božjoj Bistričkoj da joj zahvalim za bezbroj milosti, koje mi je iskazala u mom životu. Znate svi, da sam prošao mnogo svijeta i u svakoj sam prilici nailazio na njezinu pomoć. To je prvo zašto idem tamo da joj zahvalim, a drugo da je za molim za pomoć u daljnjem mojem radu…

Ja mislim, što je prvi put ne mora biti zadnji. Od sada će zagrebački nadbiskup voditi redovito zagrebačko hodočašće idući s vjernicima pješice u procesiji. Ja mislim da je to dobro. Ja ću započeti, a nadam se, da će moji nasljednici sijediti tradiciju.” (HS 154/1934/3)

U nedjelju, 8. srpnja, nadbiskup koadjutor je predvodio procesiju i svetu misu i održao propovijed. Vrlo je lijepo razložio značenje hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj i način kako se ono imade izvršiti.

“Draga braćo!

Sve što god činimo, bilo da jedemo, bilo da pijemo, bilo da obavljamo posao, sve neka bude na slavu Božju. Tu misao naglašava sv. Pavao u svojim poslanicama. Ta misao i mene obuzima prigodom našega današnjeg hodočašća. Vi znadete, da se u svaki ljudski čin mogu uvući pogreške, pa tako je i u najsvetijim stvarima. Neka nam Blažena Djevica, koju smo došli da počastimo u ovome svetištu isprosi milost, da shvatimo tri stvari: prvo narav hodočašća, drugo korist hodočašća i treće svojstva hodočašća.

Narav hodočašća. Hodočašće nije ništa drugo nego li jedna vrst pobožnosti. Nije to nikakva nova pobožnost, jer znademo, da je u vrijeme Spasiteljevo već bilo hodočašća, pa i sam Božanski Spasitelj hodočastio je sa svojom Majkom i sv. Josipom u Jerusolim. Hodočašće je vrst pobožnosti i to veoma stare. Kod hodočašća valja se čuvati dviju skrajnosti: jedni preziru hodočašće i toga se moramo čuvati, jer prezirati hodočašće znači prezirati Crkvu, od Boga postavljenog učitelja morala i poretka. Prezirati hodočašće znači prezirati onu lijepu kršćansku jednostavnost, znači pokazivati veliku oholost kojoj se odlučno protivi kršćanska jednostavnost. Druga pak skrajnost, koje se moramo čuvati jest praznovjerje, koje izvire iz nedovoljnog poznavanja katoličke vjere. Neka bude daleko od nas i sama pomisao kao da bi Blažena Djevica bila vezama samo za ovaj materijalni hram ovdje ili ovaj oltar ili ovu sliku i ko da ona drugdje nebi mogla pomoći isto tako kao i ovdje. Svagdje ona može da pomogne. Ali kad je Gospodin Bog odabrao baš ovo mjesto, da je ovdje poštujemo, onda se možemo tome samo radovati i rado polaziti ovano na hodočašće. Valja se čuvati ovih dviju skrajnosti, kako se ne bi u ovu lijepu i svetu stvar uvukle nastranosti, koje bi protivnicima katoličke Crkve dale povoda da hodočašće i ovakve manifestacije naše svete vjere izvrgnu ruglu.

Korist hodočašća. Druga stvar, braćo, koju bi želio ovdje istaknuti je korist, koju imademo od hodočašća. Iako Blažena Djevica Marija nije među nama osobno prisutna, ali je prisutna po milostima, koje nam dijeli u ovome svetome hramu. Hodočašće je naša velika korist. Hodočašće naime traži od nas žrtava, traži pregaranja, traži znoja, traži materijalnih izdataka, a žrtva je ono što vabi na nas milost Božju, jer se Gospodin Bog i Blažena Djevica u velikodušnosti neda preteći. Osim toga hodočašće je javna ispovijest vjere. Javna pak ispovijest vjere jača i nas same, naš katolički ponos i samosvijest, a dobro djeluje i na druge, jer vi znadete onu poslovicu: riječi giblju, a primjeri privlače. Hodočašća imadu dakle veliku odgojnu vrijednost za svakoga pojedinca i za čitav narod.

Svojstva pravog hodočašća. Treća stvar, koju bi želio danas naglasiti, jest svojstva, koja mora da ima pravi hodočasnik. Ta su pozitivna i negativna. Negativna t.j. hodočasnik mora da se čuva svega onoga, što b moglo da okalja dostojanstvo i svetost hodočašća. Hodočašća nisu nikakve prilike možda za kakove stranačke ispade, izazivanje ili svjetsku zabavu. Hodočašće imade jedini vilj, da proslavi Boga i da nam pribavi pomoć duhovnu prije svega, a u koliko je to dobro za našu dušu i vremenitu pomoć. Treba dakle imati u vidu samo i jedino Boga. Pripovijeda Sveto pismo, da je Gospodin Isus Krist uskrisio mrtvaca Lazara, koji je već četiri dana trunuo u grobu. Tom prigodom veli lijepo Sveto pismo mnogi Židovi došli su da vide ne samo Isusa, nego i Lazara. Nije dakle njihov motiv bio sasvim čist. Toga se i mi moramo čuvati. Stoga i ja koliko god poštujem vaše iskreno radovanje, da sam danas došao s ovim hodočašćem, ne usuđujem se ni pomisliti, da sebi pripišem kakovu zaslugu ili slavu, već sva slava neka bude Bogu, kojemu jedinome pripada po riječima sv. Pavla apostola. Vazda dakle imajmo oči uprte k jedinome cilju: proslavi Boga.

Drugo su pozitivna svojstva hodočasnika. Hodočasnik mora da upotrijebi hodočašće za srdačnu, skrušenu, usrdnu molitvu i pregaranje. Budu li se hodočasnici držali toga, nema sumnje, da će obilati blagoslov Božji saći na njih.

Molitva hodočasnika za naš narod. Bog zna koliko je hiljada došlo posljednjih decenija u ovaj sveti hram, Bog zna koliko je stotina hiljada došlo kroz ova dva tri stoljeća u ovaj sveti hram, Bog zna koliki se već blagoslov Božji po zagovoru Bogorodice izlio na sve njih. Ako je Gospodin Bog svakome narodu dao lijepih svetišta Marijinih, nije zaboravio ni Hrvatski narod. Francuzima je dao Lurd, Talijanima Loreto. Švicarcima Einsiedeln, Nijemcima Alt Ötting i tako redom, ali je i Hrvatskom nardu dao mnogo svetišta Marijinih, od kojih je dovoljno da spomenem samo dva: ono na Trsatu i ovo gdje smo se danas sakupili. Zahvalimo dakle od srca na ovome daru, uzdignimo srca molitvom, pa sam uvjeren, da će se po zagovoru Blažene Djevice izliti obilje blagoslova na svakoga pojedninca od nas, na Hrvatski narod i čitavu domovinu.” (HS 160/1934/2)

Ovo će misli produbljivati i slijedećih godina u propovijedima vezane uz Bistrička hodočašća.

Sutradan, nekih 5 000 romara pješaka dočekalo je mnoštvo Zagrepčana u Vlaškoj ulici. Kod crkve Sv. Marka formirana je povorka u kojoj osim romara bili su zagrebačka vjerska građanska društva sa svojim zastavama, glazbe, zastupstvo grada Zagreba, a djeca u bjelini nosila su simbole cvijeće. Na čelu pojedinih društava stupao je zagrebački kler i redovnici. Procesiju je vodio nadbiskup koadjutor preuzv. g. dr. Alojzije Stepinac uz asistenciju.

Uz zvonjavu zvona sa svih gradskih crkava do u 8 i pol sati navečer slegla se na Trgu Stjepana Radića golema procesija hodočasnika. Sav trg je ispunjen hodočasnicima i građanstvom. Na južnom portalu crkve bio je postavljen oltar iznad kojega je bilo upaljeno nekoliko lukova žarulja. Fasada zgrade bila je okićena zelenim vijencima i palmama, a i na kandelabrima na trgu bile su krune od vijenaca. Malo po strani bila je podignuta propovijedaonica.

Mons. Josip Lončarić, župnik Sv. Petra, izrekao je prelijepu prigodnu propovijed, u kojoj je prikazao smisao značenje i zadaću ovoga jubilarnoga hodočašća grada Zagreba.

Poslije propovijedi golema masa vjernika iz punoga grla zapjevala je gromko te su odjekivali “zidovi historijskih i starodrevnih zidova Gornjega Grada” svečani “Tebe Boga hvalimo!”. Istovremeno su upaljena bengalska svjetla koja su karminskoj boji obasjala zidove crkve i toranj. Na prozorima susjednih ulica bile su upaljene svijeće.

Nakon toga svečani blagoslov sa Presvetim podijelio je nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. Ova velebna manifestacija vjere završila je zajedničkim pjevanjem omiljele marijanske pjesme “Rajska Djevo Kraljice Hrvata”. Sve je to davalo jedan duboki religiozni događaj.

Nakon toga vjernici su se razišli kućama s pjesmom na ustima koja se orila ulicama grada do iza 9 sati. (KL 85/1934/ 359)