Žena s alabastrenom posudom i Baby Lasagna

Mladen Milić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).


Tradicionalno se u godini B na Cvjetnicu čita Muka po Marku, koja počinje događajem u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca (Mk 14, 3 – 9). Neka je žena došla Isusu i pomazala mu glavu skupocjenom pomašću iz alabastrene posudice. Okupljeni sustolnici odmah su se našli spremni za pametovanje i prigovaranje. Marko, sažet kao i inače, navodi kako su gosti, vjerojatno i učenici, postavili pitanje: „Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.” Zatim dodaje još jednu značajnu rečenicu: „I otresahu se na nju.”

Kako su evanđelisti često blagi u opisima i služe se eufemizmima, možemo zamisliti kako je izgledala ta situacija, ako čak i Marko koristi jedan prilično grub glagol. Toj ženi, koju je Isus javno pohvalio i nagovijestio kako će joj se ime spominjati do kraja vremena, prisutni su očitali bukvicu. Rekli su joj što ju ide i usput očito savjetovali kako bi se trebala ponašati jer se, eto, ne pristoji učitelju poput Isusa uopće prilaziti, s njim kontaktirati ili, ne daj Bože, dodirivati ga, trošeći nešto dragocjeno.

Evanđelje nije zabilježilo ime te žene ni što se poslije s njom događalo, ali je skoro u detalje zabilježilo što se nekoliko dana kasnije dogodilo s onima koji su toj ženi branili pristup Isusu i odvraćali je od Njega, možda se na nju i otresali. Neki od njih su se u noći Isusove muke razbježali kao zečevi, neki su ga zatajili i izdali, a svi osim jednoga su okretali glavu. Možda su neki vikali i da ga se razapne. Svi oni smatrali su kako imaju monopol na vjeru, ekskluzivno pravo na pristup Isusu i jedini ispravan svjetonazor.

Radilo se, zapravo, o tome da je ta žena hjela jedan novi, netipični i nešablonizirani pristup Isusu. Htjela je žrtvovati nešto dragocjeno, nešto što joj donosi (čak i materijalnu) sigurnost (alabastrena posudica i pomast mogli su se dobro prodati). Izložila se riziku javne kritike, odbacivanja i sablazni (žena koja u javnosti dodiruje muškarca izazvala je sablazan). Umjesto novog pristupa, doživjela je kritiziranje i verbalnu paljbu, i to ne od Isusovih neprijatelja, nego od Njemu bliskih ljudi, Njegovih suradnika. Ili barem od onih, kojima je bilo važno naći se u Njegovoj blizini. Drugim riječima, od svih, osim od Isusa, što je u konačnici, najvažnije. Isus ne odbacuje nijednog čovjeka.

Ova evanđeoska zgoda došla mi je u misao u vrijeme Eurosonga. U posljednjih nekoliko mjeseci Marko Purišić osvojio je srca ljudi diljem svijeta zbog lako pamtljive pjesme, kreativnog nastupa, te jednostavnosti i autentičnosti, koja je plivala protiv mainstreama. Srca mnogih Hrvata osvojio je i zbog javnog svjedočenja svoje vjere, koja je, svaki dan čitamo, popraćena djelima i nije nimalo šarlatanska ili pozerska. Marko je dao nebrojena svjedočanstva iz kojeg prosijava jedna riječ – dobrota.

Našlo se tu i onih vjernika katolika koji su ga, grubo rečeno, trpali na dno pakla, i omalovažavali ga, ili nas barem poučavali da on nije svetac. Kao po špranci, tražila se slika Boga koji istjeruje bičem, a ne „onoga koji trske napuknute prelomiti neće”. Zapravo je u očima takvih ljudi Marko bio poput one žene u očima gostiju kod Šimuna Gubavca. Uvijek su imali bolji prijedlog kako bi se Baby Lasagna trebao ponašati i što raditi. I da, otresali su se na njega na društvenim mrežama. A on je to šutke podnosio i svojim djelima pokazao što je najvažnije: da je on mladi dečko koji živi ono što vjeruje, koji je na putu, a ne na cilju.

Nema žalosnijega od zadrtog i dosadnog kršćanina, koji je spreman i posvađati se ne bi li napuhao svoj kršćanski ego, a ako treba i povrijediti nekoga uime Evanđelja. I nema ljepšega od onog kršćanina, koji svojom dobrotom, talentom i svjedočanstvom vjere, bez velikih riječi, osvoji srca ljudi i, Bogu na slavu, potakne druge na promjenu.