Živost vjere

 

Razgovor s gosp. Borisom Peterlinom, tajnikom
Ekumenskoga koordinacijskog odbora u Hrvatskoj

Gosp. Boris Peterlin član je Baptističke crkve u Zagrebu. Sa suprugom Marinom ima petoro djece: kćer Janu i četiri sina: Frana, Viktora, Damjana i Andreja, koji još ide u vrtić. Do sada se istaknuo u mnogim ekumenskim događanjima i projektima za promicanje mira i nenasilja, a trenutno radi u Hrvatskom Caritasu.

Ekumenizam – nastojanje oko jedinstva svih kršćana – postaje u naše dane sve aktualnije. Možemo istaknuti nedavni posjet pape Benedikta XVI. carigradskom patrijarhu Bartolomeju i organizaciju dočeka Nove godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zajedno s braćom iz ekumenske zajednice Taizé na kojem sudjeluju tisuće mladih. No, stavivši ove velike događaje na stranu, trebamo se zapitati koliko je ekumenizam zaživio u našim svakodnevnim obiteljskim životima. Jedan od lijepih i istaknutih primjera u tom nastojanju jest obitelj g. Borisa Peterlina.

Gospodine Peterlin, Vi ste od rođenja član baptističke kršćanske zajednice. Kako ste živjeli vjeru u svojem djetinjstvu?
U život vjere urastao sam, na neki način, spontano. Išao sam u nedjeljnu školu, kako se u moje doba kod nas nazivao vjeronauk u crkvi, i kasnije s mladima odlazio na kampove i sudjelovao u različitim aktivnostima u grupama; osnivali smo bendove, pjevali, posjećivali druge crkve, surađivao sam na radijskim emisijama za mlade, koje su se emitirale iz inozemstva jer se tu nije smjelo zbog komunizma. Sve to do vremena kada sam postajao sve više svjestan da članci vjere, ili dogme koji su meni bili normalni, nisu sve i da ja moram odlučiti što vjera za mene - kao mene - znači.

Što se s takvim razmišljanjem promijenilo u vašem životu?
U tom jednom razdoblju sa 17-18 godina došao sam do obraćenja. Došao sam do toga što Bog za mene znači. Odlučio sam zapravo prihvatiti dar vjere i ono što mi Bog nudi preko Isusa, za mene osobno, kao moga Spasitelja. Ne mogu se sjetiti nekog vremena kad  nisam bio vezan uz Crkvu, ali u tom jednom razdoblju morao sam preispitati što ona za mene u životu znači. Tako sam se odlučio za Boga i dopustio mu da me vuče prema sebi.

Što vas je posebno privlačilo Katoličkoj crkvi?
Vidio sam da postoje ljudi koji vjeruju u istoga Boga kao i ja, s kojima se osjećam vrlo blizak, a opet - svrstani su u neku drugu skupinu. Morao sam se definirati: tko sam ja u odnosu na njih i tko sam ja u odnosu na svoju vjeru. Čitao sam dosta i često slušao propovijedi katoličkih teologa. Mi smo u to vrijeme imali bogoslužje u devet sati. Onda bih ja otišao kod kapele Ranjenoga Isusa na Trgu bana Jelačića i slušao pokojnoga prof. Turčinovića. Znao sam onda još u 12 sati otići u crkvu u  Frankopanskoj ulicu slušati prof. Ivančića na misi za studente. Dva različita pristupa. Tu je još bio i studentski vjeronauk u Frankopanskoj tijekom tjedna. Bilo je to vrijeme istraživanja istosti, zajedništva i različitosti. To je za mene bilo jako važno.

Tada ste hodali sa svojom suprugom Marinom. Koliko je na vas utjecalo to što je ona katolkinja?
U svoju suprugu Marinu sam se odmah zaljubio kad sam je prvi put vidio kod upisa na fakultet. To je bila baš ljubav na prvi pogled. Ona je tijekom studija isto prošla svoja razmišljanja u toj zajednici u Frankopanskoj, gdje je doživjela svoj susret s Bogom, otkrila živu vjeru. Pojavilo se pitanje moraju li te crkvene razdijeljenosti biti mjerodavne za naš zajednički život. A ako ne, onda na koji način možemo pronaći ono što nas spaja i dovesti stvari u sklad.  I tu su se neke stvari prelamale.

Kako ste uspjeli nadići te crkvene razlike?
Za mene je u tom odnosu bila ključna jedna prijelomna točka - ljubav prema Bogu dolazi ispred ortodoksije, ispred vjeroispovijesti koju sam ja ili netko drugi spreman potpisati. Ako je ljubav prema Bogu bitnija, onda će se on pobrinuti za sve drugo. To me samo učvršćivalo u tome da su različitosti crkava datosti koje jednostavno moramo prihvatiti kakve jesu, ali ne dopustiti im da dominiraju onime što nam je životno važno.

Koliko ste danas aktivni u svojoj baptističkoj zajednici?
Trenutno sam više aktivan na razini Saveza baptističkih crkava u Hrvatskoj, nego u svojoj lokalnoj zajednici u Zagrebu. U Savezu sam niz godina savjetnik za ekumenizam i dijalog i tu se troši većina moga konkretnijeg angažmana.

Tajnik ste Ekumenskoga koordinatorskog odbora u Hrvatskoj. Što je glavna ideja vodilja tog odbora?
Ideja je zapravo bila da se stvori jedno radno tijelo predstavnika kršćanskih crkava u Hrvatskoj, Katoličke crkve i drugih crkava u Hrvatskoj koje su članice Konferencije europskih crkava i Svjetskog vijeća crkava. To su onda Srpska pravoslavna crkva, Reformirana kršćanska crkva, Evangelička luteranska crkva, Evanđeoska pentekostna crkva i Savez baptističkih crkava. Ideja je bila da se tu rješavaju neke praktične stvari što se tiče međusobne suradnje crkava, i da se kataliziraju ekumenski procesi. U dobroj mjeri je ono koordiniralo događaje u tjednu molitve za jedinstvo kršćana u siječnju.

Osim tog tjedna molitve za jedinstvo kršćana u siječnju, u kojima bi se još stvarima Odbor mogao aktivnije uključiti?
Recimo organizacija susreta poput teizeovskog susreta. Taj odbor se mogao više angažirati u organizaciji tog susreta jer bismo se nošenjem zajedničke odgovornosti uvježbali u zajedničkom djelovanju. Taizé u sebi nosi jedan izazov,  znak nade da je moguće živjeti anticipirajući neko buduće stanje Crkve, kao da je već sada ovdje. Također mislim da postoji mogućnost i velik potencijal u vjerničkim udrugama mladih koje bi određena potpora takvog tijela ohrabrila da još više izlaze iz svojih denominacijskih načina djelovanja i nalaze zajedničke putove. Jer zapravo praktični problemi kojima se crkve bave u bilo kojem području pastorala, društvenog angažmana i evangelizacije svima su iste. Treća grupa stvari koje bi se mogle intenzivnije raditi jest pokušati uhvatiti korak s ekumenskim dostignućima na europskoj i svjetskoj razini. Neke stvari o kojima još ne razmišljamo ili ih ne znamo riješiti, drugdje su već riješene, a rješenja su postala dijelom opće prakse.

Kako u svojoj obitelji uspjevate oživjeti ta ekumenska nastojanja?
Živimo uvažavajući i katoličku i protestantsku tradiciju – ono najbolje što jedna i druga nose - u jednoj otvorenosti za sve kršćanske tradicije. Svjesni smo da svagdje ima nečega što mene može izgraditi, otvoriti novi pogled prema Bogu. Važno mi je da djeca mogu prepoznati autentičnu crkvenost i u Baptističkoj i u Katoličkoj crkvi. Da mogu bez straha čitati knjige ne gledajući je li autor protestant, katolik ili pravoslavac. Oni doduše idu na vjeronauk u katoličkoj župi sv. Antuna, tu su i kršteni. To je dio onoga oko čega smo se dogovorili s obzirom na uvjetovanosti i zadanosti crkvenih tradicija. Meni i mojoj ženi je važno da iskra vjere preskoči od Boga do moje djece i od moje djece prema njemu, i da oni uđu u prijateljstvo s Bogom. To je ono što je najbitnije.

Imate li zajedničku dnevnu molitvu?
Obično navečer, kad se okupimo, molimo zajedno. Pročitamo nešto iz Svetog pisma. Rijetko se okupljamo oko ručka jer su ove godine sva djeca u istom školskom turnusu, a i najmlađi Andrej je u vrtiću.

Posjećuju li vaša djeca vjeronauk i molitvu u baptističkoj crkvi?
Onoliko koliko to možemo organizirati. Oni više sudjeluju u posebnim događajima poput dječjih kampova, susreta mladih i u događajima koji se organiziraju unutar Saveza baptističkih crkava.

Kako nedjeljom vaša obitelj živi vjeru?
Nedjeljom smo uglavnom u župi sv. Antuna zbog vjeronaučnog hoda. Češće se zapravo moramo odvajati jer su  dečki sportaši i idu na razna sportska natjecanja, a ja ih vozim i pratim. Tada idu ranije ujutro na misu, a žena nekad zna otići na Kaptol 13 na misu jer je angažirana u zajednici "Molitva i Riječ", a od nedavno i kao ravnateljica podružnice Zagreb. Kći Jana dolazi na večernju misu. Sve skupa nije baš idealno.

Koliko uspijevate uz takav raspored stići i na baptističko bogoslužje?
Pa ne baš redovito. Vrlo teško je zapravo to izvesti uz takav raspored. Mogu reći da je u posljednje vrijeme moj osobni angažman u lokalnoj baptističkoj zajednici ispod onoga što bih ja volio i što bi bilo bolje. Ali nadam se da će u ovoj novoj godini biti bolje.

Pitaju li vas djeca o razlikama i odnosima između dviju kršćanskih crkava?
Ne razgovaramo baš previše o tome. Te se stvari više implicitno rješavaju ili kad se ta tema pojavi na vjeronauku. Moram priznati da nisam previše sklon naširoko razgovarati o razlikama. Zato što mi se čini da takvi razgovori i nisu previše plodni. Sile nas da o životnim stvarima govorimo preko nekakvih generalizacija iza kojih rijetko stoji realan i cjelovit čovjek. Meni se čini da bi bilo mnogo važnije govoriti o životnosti vjere u ovoj ili onoj tradiciji i onda bismo se uvjerili da su stvari koje nas spajaju puno važnije i životnije nego one koje nas razdvajaju ili mislimo da nas razdvajaju.

Piše: IVAN PENAVA