....To je zapravo blagdan prikazanja Gospodnjeg u jeruzalemskom hramu. Prema starozavjetnom propisu kultnog očišćenja, žena koja je rodila sina četrdeset se dana nakon toga smatrala nečistom, a koja je rodila kćerku osamdeset dana. Da se očisti, morala je svećeniku kao žrtvu dati jednu ovcu i jednoga golubića, i ako je bila siromašna, dva golubića. Osim toga, prvorođenac je pripadao Gospodinu te je zato morao biti njemu prikazan i otkupljen. Prema tim propisima Marija je (s Josipom) donijela Isusa u hram da ga prikažu Gospodinu i dadnu za žrtvu „par grlica ili dva golubića“ (Lk 2, 24). Time je Marija ispunila propis za svoje očišćenje i ujedno otkupljenje svoga prvorođenca. Blagdan se naziva i „Svijećnica“, jer se u procesiji prije mise tog dana nose upaljene svijeće, koje – prema riječima starca Šimuna – označuju Isusa kao „svjetlo naroda“.

Svijećnica u prošlosti

....Prvi liturgijski spomen Isusova prikazanja u hramu imamo već u 4. stoljeću, kako tvrdi „Peregrinatio Etheriae“ („Eterijino hodočašće“), spis iz toga vremena. Isusovo prikazanje slavilo se 14. veljače, četrdeset dana nakon Bogojavljenja, zapravo Božića, koji se slavio toga dana (6. siječnja). Iz Jeruzalema proširilo se to slavljenje po čitavom istoku, no uskoro, pod carem Justinijanom I. (527.-565.), na dan 2. veljače, jer je i Božić premješten na 25. prosinca. Početkom 5. stoljeća spominju se i svijeće. U Rim su taj blagdan uveli bizantinski monasi pod nazivom „Očišćenje sv. Marije“, iako usredotočeno na Isusovo prikazanje u hramu. Prvi zapisi o blagoslivljanju svijeća pojavljuju se na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće, a bio je običaj da se nose kući i pale prigodom većih nevolja (nevremena i sl.) i na samrti neke osobe. Pohvalno je da i današnji vjernici donesu blagoslovljenu svijeću i da je zapale u svom domu u raznim prigodama: kad svećenik dolazi blagosloviti kuću ili stan, kada se slavi neka obljetnica – krštenje (ili rođendan), vjenčanje, kada je netko na samrti i kada umre…
Liturgijsko slavljenje „Prikazanja Gospodnjeg u hramu“, Svijećnice, u svojim bitnim crtama ostalo je isto od navedenih davnih vremena.

Znakovit blagdan

....Isus Krist se na Božić pojavljuje, na Bogojavljenje objavljuje, a na Svijećnicu pruža svijetu. Starac Šimun kaže da je on „Svjetlo na prosvjetljenje naroda…“. Njegova ga Majka Marija dobiva od Oca da bi mu ga prikazala i onda dala nama. Sv. Bernard je ovako moli: „Prinesi svoga Sina, o Djevice svijeta, prikaži Gospodinu blagoslovljeni plod utrobe svoje. Prinesi za naše opće pomirenje svetu žrtvu, koja je mila Bogu!“
Punina osobnog Isusova prikazanja nebeskom Ocu i prinosa za naše spasenje bit će na Veliki petak po žrtvi na križu. No u tome je i Marija, njegova Majka, na svoj način sudjelovala: „I tebi će samoj mač probosti dušu“, proriče joj starac Šimun. Majka se ne može odijeliti od sina, Marija od Isusa.
Između Božića, kada je Marija Isusa porodila, i Uskrsa ili već Velikog petka, kada je bila uz njega na križu i tamo, kaže sv. Bernard, „sutrpjela“ i „suumrla“, Svijećnica je most koji ih znakovito spaja. Papa Pavao VI. u svojoj enciklici o štovanju bl. Dj. Marije („Marialis cultus“, 2 veljače 1974.) ističe: „Sjedinjenje Majke s njezinim Sinom u djelu otkupljenja dosiže svoj vrhunac na Kalvariji, gdje Krist ‘sama sebe besprijekorno prinese Bogu’ (Hebr 9, 14) i gdje je Marija stajala uz križ, sa svojim Sinom osjećala žestoke boli i materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila, te ju je i sama prinosila vječnom Ocu“: „I tebi će samoj mač probosti dušu“ (Lk 2, 35). Znakovit doista blagdan, koji i nas poziva da se radujemo Božiću, no isto tako da živimo vazmena otajstva u Isusovoj žrtvi na križu i njegovu slavnom uskrsnuću.

S gorućom svijećom u ruci

....Goruća svijeća u ruci, na procesiji, označuje Krista. On je svjetlo svijeta (Lk 2, 32). Naše svjetlo. Jedini nam on osvjetljava naš put prema vječnosti, prema Bogu. Život nije ništa drugo nego „procesija“, „hodočašće“, prema toj vječnosti i Bogu. Nužno je, dakle, da to svjetlo, Isus Krist, bude stalno upaljeno u našim dušama, u našem zemaljskom životu – za sretan i blagoslovljen prijelaz u onaj vječni, cilj i smisao našega postojanja.