........Promatrajući svijet i tražeći odgovore na bitna egzistencijalna pitanja čovjek današnjice može lako upasti u krizu vjere. Obasipan raznim ponudama i zahvaćen vrtlogom tehnološkog napretka s pravom se može zapitati vjerovati ili ne vjerovati, odnosno, bolje rečeno, s obzirom na raznovrsnost ponude, u što ili u koga vjerovati?

Vjera ili nedostatak znanja
........U želji da pokuša dati svoj odgovor u brojnim tumačenjima problema vjere, Joseph Ratzinger kao teolog polazi od značenja riječi vjera te postavlja temeljno pitanje: ‘Što znači vjerovati?’, što znači kada čovjek kaže: ‘Vjerujem!’? Odnosno “što kršćanska ispovijest: ‘Vjerujem’ znači danas uzimajući u obzir pretpostavke naše sadašnje egzistencije i našega sadašnjeg stava prema stvarnosti”?
Pojam vjera današnji čovjek shvaća u dva različita konteksta. Prvim se značenjem, po Ratzingerovu mišljenju, koriste ljudi u svakodnevnom govoru kada govore o nečemu gdje nije dosegnut status znanja, odnosno kada se “riječju vjerovati koriste u značenju riječi ‘misliti’, a njome izriču nepotpunu formu spoznaje”. Takvo značenje mnogi ljudi preslikaju na religiozno područje te nastaje problem, budući da misle da su “sadržaji kršćanske vjere nepotpun predstupanj znanja”.

Kada katolik kaže: “Vjerujem”
........Kada katolik kaže ‘vjerujem’, te riječi u svojoj biti imaju drugo značenje – “označavaju sigurnost posebne vrste, sigurnost koja je u određenom pogledu veća od sigurnosti znanosti, ali ona u sebi nosi i moment ‘sjene i slike’, trenutak ‘još ne’”.
Osim toga, “vjera znači opredjeljenje za to da se u najdubljoj nutrini ljudske egzistencije nalazi nešto opipljivo, što ne može imati svoj temelj u vidljivom i opipljivom svijetu, i što ne može odatle crpsti svoju snagu, jer se ta najintimnija jezgra u čovjeku nalazi u doticaju s nevidljivom zbiljom i ta se zbilja pokazuje kao nužnost za ljudsku egzistenciju”. No takav je stav moguć jedino u obraćenju jer samo doživotnim obraćenjem možemo shvatiti što znači kada se kaže “Vjerujem”.

Susret s Bogom
........Više nego opcija za nekakav duhovni temelj svijeta, vjera je susret s osobom. To je susret najprije s Isusom Kristom, po kojemu je Bog postao blizak svim ljudima, ali u isto vrijeme i susret s Trojedinim Bogom. Tako je vjera otkrivanje jednoga ‘Ti’ koji me nosi i koji mi u svoj neispunjenosti i konačnoj neispunjivosti ljudskog susreta poklanja obećanje neuništive ljubavi. Ona je nešto što uključuje dugotrajno i mukotrpno putovanje, koje uključuje čitavog čovjeka u svim njegovim dimenzijama te kao živi organizam raste i sazrijeva, dok od čovjeka traži uvijek novo zalaganje i borbu protiv težnji koje ga žele odnijeti u protivnom smjeru – u nevjeru.
Nitko ne može drugome Boga postaviti i njegovo carstvo položiti na stol, napominje Ratzinger, to ne može ni vjernik u odnosu na samoga sebe, no ipak u vjeri je bitno to što se u njoj ne susrećemo s nečim izmišljenim, nego s onim što je veće od svega što čovjek može zamisliti, te nam po njoj taj Najveći i Daleki postaje Blizak, Emanuel, ‘s nama Bog’.