| | BLAGDAN KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA
Čitanja:
Ez 34. 11-12.15-17
1 Kor 15, 20-26.28
Mt 25, 31-46 Razmatranje Krist Kralj Otajstvo Boga kao kralja koji sa svog nebeskog prijestolja vlada svemirom, poznata je u svim kulturama i sredinama Starog Istoka. U Starom zavjetu vladavima Boga nad svemirom i poviješću prolazi kroz sve stranice Biblije. U Novom zavjetu Isus svoj proglas započima navještajem kraljevstva Božjega, koje u njemu i njegovoj Crkvi postaje prisutno. Blagdan je ustanovio Pio XI. godine 1929.
Božja vladavina nad svemirom sažima tri temeljne odrednice: apsolutnu Božju onostranost, koja se ne može svesti na nijedan oblik ovozemnosti; božanska prisutnost u djelu stvaranja i djelu otkupljenja; svemirom i poviješću ne upravlja slijepa kob niti je to prepušteno čovjeku, već je ostvarenje Božjeg spasenjskog nauma. Istina suvremena kultura okrenuta prema čovjeku, teško prihvaća ovaj blagdan, uvjerena u apsurdnost svijeta i Božju šutnju. Stoga nam ovaj blagdan pomaže da osvježimo svoju vjeru u Božju vladavinu u svijetu, u kraljevstvo Božje koje je Isus Krist svojim naukom i životom ostvario.
Prvo čitanje donosi nam odlomak proroštva proroka Ezekiela, puna nade. Predstavlja Boga kao pastira, dosljedno kralja, jer su vladari "pastiri naroda". Prorok se jada na ljudske pastire, političke i religiozne, koji su egoistični i gledaju samo svoje interese, više najamnici koji brane svoje interese a ne pravo i dobrobit stada. Na tu mračnu pozadinu izdvaja se slika dobrog Pastira koji s ljubavlju i nježnošću ljubi i vodi svoje stado. O tome i pjeva pripjevni psalam: "Gospodin je pastir moj..." (Ps 23). Značajni su glagoli u Ezekielovu odlomku, koji oslikavaju brigu i ljubav za ovcama povjerenim: potražiti, sam pasti, okupiti, pobrinuti se, dovesti natrag zalutale, povit ranjene, okrjepiti nemoćne, bdjeti nad pretilom i jakom, pasti ih pravedno.
Zadnja rečenica uvodi nas u evanđeosko čitanje: "Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca." Zove se obično prispodoba: "Posljednji sud". Možda je bolje nazvati je sud o povijesti i u povjesti Božje Riječi. Dok prvo čitanje ističe Božju onostranost, ovaj nam pomaže otkriti duboki smisao povijesti. Smisao koji Bog daje povijesti je sažeto u riječi ljubav. Gospodin surađuje na tom planu ljubavi, bratstva, radosti šaljući svoga Sina. Ali i od čovjeka traži da se slobodno odluči na suradnju s Božjim planom. Tko ljubi bližnjega prihvaća Božji spasenjski naum, kojega možda i ne pozna ("kada smo te vidjeli gladna, žedna, stranca, gola, u tamnici!"). S ljubavlju postajeno "onozemni" i ulazimo u vječni život. Ako ne odgovorimo ljubavi bit ćemo osuđeni na "vječnu muku".
Pavao (2. čit.) opisuje dramu čovječanstva u 1 Kor. Čovječanstvo je podijeljeno na dvije sfere: ona Adama grešnika, izvora smrti i propasti, i novog Adama Krista, "prvina" života i slave za sve koji s njime stvaraju jedno tijelo. Pavao gleda svečanu povorku, koje je na čelu Krist - "prvina", pa "Kristovi" kršćani, i zatim opisuje veliku i tešku borbu sa silama koje pokušavaju rušiti sjaj stvaranja i čovjekova bića, do konačne pobjeda, kad Sin sve podloži Bogu i "Bog bude sve u svemu".
Ovaj blagdan nas ističe središnjost Krista u liturgiji i duhovnosti, u čitanju povijesti i svojeg postojanja, protiv nezdravih pobožnosti, praznovjerja, nadomjestaka. Prvenstvo mora uvijek imati Otac, Sin i Duh Sveti. I tu vjeru ne smijemo samo riječima ispovijedati već i djelima, djelima ljubavi. U ljubavi bez pridržaja prema malenima i siromasima ostvaruje se životna veza s Kristom. Nijedan čin ljubavi ne pada u prazno, i nema u svijetu ništa kaotično i apsurdno. Sve vodi Bog koji je ljubav.
Današnji blagadan nas vodi u romaničke bazilike, u kojima u apsidi blista lik Krista Svevladara (Pantokrator). Pred njim moramo odmjeriti i nanovo vrednovati našu bijedu i naše pobjede, uvjereni da je on uvijek s nama, i ako dane svoje ispunimo djelima ljubavi čut ćemo iz njegovih usta na posljednjem sudu: "Dođite blagoslovljeni Oca mjega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta". Evanđeoski tekst najuvjerljivije tumačimo u prilog malenih i siromašnih. Ipak odlomak nije tako jednostavan i izaziva više pitanja i moguća su razna tumačenja. Prema Jeremiasu radi se o spasenju pogana. Kraljevstvo Božje oslobađa one koji su siromašni pred Bogom, tj. grešnike, bačene na rub života, očajnike. Spasavaju se oni koji svjedoče vjeru u ljubavi praštanja i milosrđa.
Bio bi to odgovor na pitanje: Što će biti s onima koji Krista nisu susreli? I oni koji ga nisu upoznali, i ništa nisu znali o njegovoj povijesnoj osobi, i koji mu se u vjeri nisu predali, i oni su ga susreli u čovjeku, kojemu su pritekli u pomoć. On je točka Omega u kojoj se stječu sva nastojanja oko unapređenja slobode, pomaganja, razvoja drugih. Za Kraljevstvo rade mnogi koji to ne znaju. Dakle i "pogani" su mu došli ususret na skrovit način, nesvjesno, kad su pomogli patniku. U tom susretu sazrijeva njihovo buduće spasenje. Radi se o opravdanju po djelima ljubavi. Židovska apokalipsa isključuje pogane, neprijatelje židovstva, nevjerne židove iz mesijanskog kraljevstva. Krist ruši te brane religiozne podijeljenosti, i postavlja jedinstveno mjerilo za sve: stav prema potrebnima. Nitko se ne može ispričati. Čovjek surađuje u svome spasenju kroz odgovornost za svoga brata.
Što onda vjera u Krista? Vjera nam daje usmjerenje i snagu, ona nas sili na izgradnju takove svijesti među ljudima, za nesebičnost, zalaganje, praštanje. Crkva je sakramenat i vidjivi znak i djelotvorno sredstvo te usmjerenosti Kristu. Ipak ne nasilno, već skromno i u duhu služenja. Sada u skrovitosti, punina na kraju vremena.
Bog želi spasenje sviju, ali i najavljuje strogi i strašni božanski sud. Nije to samo apokaliptička vrsta koja želi samo istaknuti hitnost odlučnog odgovora. To je stvarnost. Sud je obećan, iščekivani događaj, i ne treba ispitivati kako i kad će biti, nego biti spreman.
Dakle, cijela ljudska povijest je pozvana na sud, svi narodi svijeta. Krist nas poziva da živimo u novosti života. Ta budućnost nije povlašteno stanje, kastinska podijela na spašene i nespašene. Mnogi su ga susreli izričito i svjesno i postali mu svjedoci životom i rječju, pomaganjem i zauzetošću za siromahe i nemoćne. Drugi ga susreću u siromahu, u potlaćenom. Po tome će biti suđeni. Isus Krist je Sudac nad svim narodima, nad svim stvorenjem, Sudac svemira i povijesti, Sudac živih i mrtvih. __________________________ 33. NEDJELJA KROZ GODINU
Čitanja:
Izr 31, 10-13.19-20.30-31
1 Sol 5, 1-6
Mt 25, 14-30 Razmatranje Božji darovi i čovjekov odgovor Bog je svakog čovjeka obdario svojim darovima, svakome prema njegovoj sposobnosti. No čovjek često zlorabi, prezire, neiskorištava dane mu darove i često se tuži na Boga da je nepravedan, okrutan, strog. Današnja nam čitanja pokazuju kako moramo vrednovati svoje darove u vidu konačnog obračuna na svršetku svojih dana.
Prvo čitanje nam donosi značajni završetak knjige Mudrih izreka, alfabetski hvalospjev idealnoj ženi, supruzi i majci. Zanimljivo je da mudrac koji je sabrao u svojoj knjizi niz izreka koje napadaju ženu, i koje kao i u drugim mudrosnim knjigama odrazuje izvjesno mrzoženstvo, uzima kao ideal zauzetosti i razboritosti ženu. Pohvala odrazuje građanski život u kojem žena nema baš u to vrijeme veliki ugled. Mudrac hvali njenu trgovačku spretnost, njenu domaću radinost, njenu ljubav prema siromasima i nevoljnima. Nadasve hvali njenu ljudskost koja je vrednija od "bisera", njezinu religioznu izgrađenost, koja se temelji na "strahu Gospodnjem", i daje vrijednost neprolaznu "plodu njezinih ruku". Muž i djeca hvale pjevaju na "Vratima" grada, ženi i majci, potpunoj, savršenoj i razboritoj.
Prispodoba nas na prvi pogled zbunjuje. Kao da brani etiku tergovačke spretnosti i kapitalizma. Kako zagledati u "čovjeku" Boga, koji se pojavljuje u očima jednostavnog čovjeka kao "strog", koji utjeruje ono što nije radio, traži da se stavi njegov novac kod novčara, a dobro znamo da je to i tada kao i danas uvijek riskatno. Kako predočiti današnjem čovjeku koji se bori za pravdu na svim razinama, poruku koju na donosi današnja prispodoba, koja izgleda hvali one koji znadu dobro prevrtati novac?
Čovjek je iz prispodobe dao slugama nevjerojatno puno novca, jer i jedan talenat je golema svota (34 kg zlata). Svakome prema njegovoj sposobnosti. Gospodar i ovdje kasni i dolazi nenadano, otvori vrata svoje palače i zatraži od slugu obračun. Onaj koji je primio pet talenata donese drugih pet i prima nagradu: "Uđi u radost gospodara svojega!" Jednako i onaj koji je primio dva talenta, donose druga dva. I njemu reče iste riječi. Uđe i treći koji je primio jedan talenat i kaže da je talenat "sakrio u zemlju". Bojao se gospodara strogog i prezahtjevnog. I gospodar naredi da uzmu od njega talenat, i "bezkorisnog slugu izbace van u tamu: ondje će biti plač i škrgut zubi".
Naglasak ne smijemo staviti na "djela", na uspješnost u poslu. To su sve odrazi vremena u kojima je prispodoba izrečena. I njezina je pouka: nagrada, odnosno kazna konačna. Posljednja su vremena. To je poziv na obraćenje u vidu eshatološkog suda. Poruka nadilazi granice priče. Središnja je pouka i poruka: prihvatiti Kraljevstvo. Nagrada je: "Uđi u radost Gospodara svoga" i kazna: "Izbacite van u tamu: ondje će biti plač i škrgut zubi.
Pred Kristom sucem prolazi povorka onih koji su toliko dobra posijali u svijetu, koji su se trudili da svijet bude bolji, i njih čeka radost i mir i vječno blaženstvo. Pred Kristom sucem prolazi i povorka lijenih i ravnodušnih, koji milosti spasenje nisu iskoristili za izgradnju Božjeg kraljevstva i pravednijeg svijeta, i zato dobivaju zasluženu kaznu. Posljednji sud razgoličuje istinite vrijednosti, autentične zasluge, briže sve beskorisne stvarnosti. "Vjera u Krista je rizik iznad svih rizika", ali je i radost i obećanje, ljubav i život.
Pavao Crkvi u Solunu (2. čit.) piše kako dolazak "Dana Gospodnjeg" je nepoznat, dolazi "baš kao kradljivac u noći". Iznenadit će one koji govore "Mir i sigurnost", i prepuštaju se tupom optimizmu. To su "sinovi tame", kao i oni koji najavljuju blizinu Dana Gospodnjeg i podaju se neradu i nemoralu. "Sinovi svjetla" su koji se trude da provode život dostojan čovjeka, u radu, budnosti i spremnosti, da prime zasluženu i obećanu nagradu za svoj rad za izgradnju boljeg svijeta, za svoje posvećenje. Budni i radini
Današnja čitanja su ispit savjesti: kako se služimo Božjim darovima i što moramo činiti. Moramo biti budni i radini iščekujući Gospodina.
Dakle, koji se pokaže vjeran u malim stvarima, primit će nagradu; koji ništa ne bude imao, koji je lijenčario, bit će osuđen.
Vjera i milost je dar. Spasenje je nezasluženi dar. Ali kad nam ga Bog daje, poštivajući našu slobodu, traži od nas odgovor, da se koristimo Božjim darom odgovorno i djelatno.
Matej govori o "djelima", ali je naglašena "nagrada", ona se cijeni. Bog je Gospodar, čovjek je sluga. Novi zavjet odbija farizejski: dajem da mi dadeš (do ut des), jer mi ništa nemamo, sve je Božje, Božji posjed. Dobra koja su nam povjerena nisu naša. Od nas se traži samo da budemo vjerni volji svoga Gospodina koja nam često može biti nerazumljiva.
S Kristom je početak novog eona, posljednjih vremena. Sigurnost naša je jedino Bog, koji nas ljubi i koji je naša jedina sreća. I posljednja vremena su ostvarenje Kraljevstva ljubavi i mira, jednakosti i pravde. I kao kršćani smo pozvani da u tom sudjelujemo. Tko sakriva talenat, "sluga zli i lijeni", onaj je koji u sebi zatvara dar vjere, pred strahom da je ne izgubi. Moramo svjedočiti drugima svoju vjeru. U svom životu surećemo braću u nevolji, potrebne. Ako im pomognemo, znak je da je Božje kraljevstvo u nama i među nama. Vjera živa i djelatna, ostvaruje Božje kraljevstvo već u vremenu. __________________________ POSVETA LATERANSKE BAZILIKE
(9. studenoga) Čitanja:
1 Kr 8, 22-23. 27-30
1 Pt 2, 4-9
Iv 4, 19-24 Razmatranje Prisutnost Božja u prostoru Hram u Starom zavjetu, Dvorana posljednje večere, "domaća crkva", bazilike, katedrale, crkve u Novom zavjetu jesu mjesta prisutnosti Boga u prostoru. Po ovom simbolu se ostvaruje dijalog između konačnog i beskonačnog, čovjeka i Boga. Zato se u Starom zavjetu pustinjsko svetište naziva "Šator sastanka, tj. kuća susreta dviju osoba, dviju volja, dviju sloboda, one božanske i one ljudske.
To je razvijeno u Salomonovoj molitvi. Središte molitve: Bog ostaje onozemni, i ne može se zarobiti magijski u nekom prostoru: "Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti a kamo li ovaj Dom što sam ga sagradio." (1 Kr 8, 27) A ipak njegova neizmjernost dopušta da se približi čovjeku, biću omeđenom u prostoru, i uđe s njime u dijalog u Kovčegu Hrama, mjesto susreta. To nam pomaže da nadiđemo svaki magijski ili materijalistički pojam hrama i otkrijemo njegovu ulogu i vrijednost. Protiv napasti pobožnosti izvanjske moramo se sjetiti Salomovih riječi: "nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti"; protiv spiritualističkih težnji, koje negiraju svaku prostornu prisutnost Božju, moramo imati na pameti da Bog plodi, blagoslivlja i posvećuje svaku ljudsku i kozmičku stvarnost. Salomon moli: "Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koje reče: 'Tu će biti moje Ime.'" (8, 29)
Novi zavjet ide dalje. Uz materijalni hram, postoji uzvišena božanska prisutnost: tijelo Kristovo i tijelo kršćana. "Tijelo" u biblijskom svijetu ima mnogo složenije značenje nego u našim zapadnim jezicima. Tijelo je počelo otkrivanja i komunikacije čovjeka s drugima i u svijetu. Petar u poslanice u kojoj govori o krštenju i vazmenom otajstvu ističe: Krist je "kamen živi" i kršćani se moraju "kao živo kamenje" ugraditi u "duhovni Dom", u kojem se okuplja "sveto svećenstvo", da prinosi "žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu". Unutar našeg bića moramo stvoriti sveti prostor u kojemu moramo uzdizati sveto bogoslužje Bogu. Naše crkve, od bogatih remek djela do misijskih skromnih kapelica živi su znakovi božanske prisutnosti, kada se oko Euharistije okuplja Crkva u ljubavi i pravdi.
Isus u razgovoru sa Samarijankom usavršuje ovaj duhovni pojam hrama: "Istinski klanjaoci klanjati će se Ocu u Duhu i Istini." U ivanovskom jeziku Istina je Evanđelje, Krist, a Duh je duša Crkve i njezinih sakramenata spasenja. Sjedinjeni s Kristom i njegovom rječju, ulazimo u neizmjerno i vječno, počimamo već sada nebesku liturgiju. Ulazeći u zajedništvo s Duhom Svetim koji djeluje u krštenju i u euharistiji, omogućujemo Bogu da ostane, boravi, nastani se u nama, da budemo s njime sjedinjeni u mističnom zagrljaju ljubavi. I to se ostvaruje u našim crkvama. Bez tog susreta, iako još nedovršena i djelomična, naše liturgije imale bi samo izvanjsku obrednu, ceremonijalnu, praznu značajku, bila bi "sinagoga", dvorana okupljana, bez Duha i Istine. Zato molimo: "Bože, ti izabireš ljude, živo kamenje, da sebi podigneš vječno previvalište. Umnoži u Crkvi Duha milosti da se tvoji vjernici stalno ugrađuju u nebeski Jeruzalem." Ako crkva, obred, sveti predmeti postanu cilj samima sebi, pretvaramo ih u idole, ili strukture tamne i čak sablažnjive. Kršćanstvo je religija Duha i Istine. Ali Bog se objavljuje i u prostoru, koje okuplja istinske klanjaoce Ocu u Duhu i Istini, u ljubavi i pravdi prema siromasima, bezkućnicima, progonjenima, izbjeglicama. Kuća Božja je naša kuća, u kojoj se osjećamo da smo sinovi Božji i braća međusobno, u kojoj možemo svaki dan susresti se sa svojim Bogom u euharistiji, povjeriti mu svoje brige i boli koje nas često bacaju u očaj i tjeskobu, naći snage i jakosti u životnim olujama i uzgibanom moru povijesti i vremena. __________________________ SVI SVETI (1. studenoga) Čitanja:
Otk 7, 2-4.9-14
1 Iv 3, 1-3
Mt 5, 1-12a Razmatranje Sveci su nasljedovatelji Krista Svetost je savršeni oblik Kristovog učenika. "Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima, jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga." (Iv 15, 4-5) Sveci radosno i odvažno ostvaruje Očev plan spasenja svijeta.
Prvo čitanje je uzeto iz knjige Otkrivenja, koja iznosi teologiju povijesti spasenja u Crkvi u rastu i težnji prema konačnom dovršenju, kad će biti pobjeđeno svako zlo i nepravda. Više tumači sadašnjost nego budućnost, budući se ovdje na zemlji rađa i razvija Kraljevstvo i otajstvo njezinih udova siromašnih, čistih i svetih. Gledano površinski čini se da je povijest i svijet samo hrpa zla, nesigurnosti, bijede. Međutim za vjernika, iako je svijet pun boli, progonstva i kontestacija, on je pun nade, jer Krist uskrsli i živi ih podržava. Naša čitanja nas vode na cilj, kada će izabrani sveti narod postati novi Izrael. 144 000 vjernika izriče nepregledno mnoštvo, prema istočnoj mistici brojeva: 12 je savršeni Izrael i tisuću je beskrajan. Vidjelac gleda u svom zanosu "veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti", mučenika prve Crkve, koji dolaze iz "velike nevolje", "prali su svoje haljine i obijelili ih u krvi Jaganjčevoj".
Obučeni u "bijele haljine", znak nebeskog svijeta, s palmama pobjedničkim u rukama, kao u slavlju blagdana Sjenica. Dolaze u procesiji pred prijestolje Boga i Jaganjca. Nema među njima više razlika rase, jezika, kulture, povezuje ih isto dostojanstvo. Prošavši kroz "veliku nevolju" za ostvarenje kraljevstva, "dopunili su u svom tijelu što nedostaje mukama Kristiovim, za tijelo njegovo, za Crkvu" (Kol 1, 24). I sada su s Kristom u slavi samoga Boga.
Prva poslanica Ivanova (2. čit.) uvodi nas u zemaljsko postojanje, vjernici hode još kao u "zagonetki". Hod je naporan, "svijet" - zlo i nevjera ih okružuju s prezirom i neshaćanjem. Svijet ne pozna Boga, i ne može poznati ni njihova dostojanstva da su "djeca Božja". Podržava i hrani ove hodočasnike nade, istina vjere: "da se zovu i jesu djeca Božja". Svetost puna i konačna bit će kad ovo zajedništvo dođe do vrhunca: "bit ćemo njemu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest".
Prema konačnom cilju vode Blaženstva, Velika povelja kršćanstva. Ona su najpoptunija i najzahtjevnija definicija svetosti. "Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko." Siromaštvo u biblijskom značenju znači raspoloživost ljudskog bića Božjem naumu koje provodi u povijesti i čovječanstvu. To mora biti stalna naša zadaća, što znači odreći se napasti samodostatnosti i idolopoklonstva bogatstva. To je blaženstvo prvo i nekako sva ostala sažima: siromasi su žedni i gladni pravednosti, milosrdni, čista srca, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti, pogrđeni zbog Krista. Blaženstva nisu popis propisa, koje bi netko jednom mogao savjesno ispuniti i sebi osigurati spasenje; niti popis dužnosti koje trebamo Bogu predočiti kao one koje moramo caru dati: jednom ispunjeni čekamo isplatu. To bi bilo religiozno držanje farizeje u poznatoj prispodobi farizeja i carinika u hramu. Blaženstva su izraz posvemašnjeg religioznog stava, predanja bez pridržaja i kolebanja. Svetac prema tome nije jedan koji je dostigao jednu postaju, nego koji neprestano u ljubavi nadilazi što je do tada učino, jer mora biti "savršen kao što je savršen Otac njegov na nebesima" (Mt 5, 48).
Dok slavimo Svete misao naša mora biti okrenuta prema Kristu. U svecima koje častimo moramo uvijek tražiti Krista koji se u njemu na poseban način učovjekovječio. Moramo biti nasljedovatelji Krista kao što su sveci bili. __________________________ SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH ili DUŠNI DAN (2. studenoga) Čitanja:
Job 19, 1.23-27
Rim 5, 5-11
Iv 6, 37-40 Razmatranje Pashalno bogoslužje
Slavlje Dušnog dana počima u srednjem vijeku u monaškoj sredini i brzo se proširilo na cijelu katoličku Crkvu. Današnje slavlje je vazmeno slavlje i zato ulazi i u nedjeljno bogoslužje. Krist prolazeći kroz našu specifičnu stvarnost, smrt, pobjeđuje smrt i unosi u našu stvarnost božanski život. Stoga današnja liturgija je bitno usredotočena u nadi, koja se rađa iz vjere pashalne. Smrt ostaje uvijek tamni prijelaz, agonija, otajstvo. Ali smrt i uskrsnuće našega brata Krista postaje temelj i zalog nade. Uronjeni u njegov život istrgnuti smo iz ralja ništavila, nezasitna bezdana. Današnja čitanja iznose nam otajstvo vječnog života koje je Gospodin posijao u naše biće. Daleko od nas mora biti svaki pesimizam, nihilizam, materijalizam.
Prvo čitanje nam donosi odlomak iz remek djela patnje i boli, iz knjige o Jobu. Pitanje nije toliko problem boli koliko problem istinite vjere u dobrog Boga protiv filozofskih i teoloških surogata "prijatelja" Jobovih. U nevinom stradalniku vjera je teško iskušana kroz stravične patnje, ali i nalazi najuzvišenije i mistično rješenje. U sredini svojih patnja i traženja Boga, izbija svjetlo nade. Vulgata, latinski Oci i liturgija ovo tamno mjesto shvaća kao objavu vjere u uskrsnuće: "Znadem dobro: moj Izbavitelj živi i u posljednji dan ću uskrsnuti, tada će ova moja koža biti opet oko mene, iz svojeg vlastitog mesa gledat ću Boga." (Sv. Jeronim)
"Izbavitelj (go'el) je Bog sam, koji je izbavio Izraela iz egipatskog ropstva; izbavitelj je onaj koji u plemenu mora izbaviti svoga rođaka iz ropstva i bijede (Job 16, 18-22). Izbavitelj-branitelj božanski sigurno će sada zahvatiti da opslobodi čovjeka ponižena. On se pojavljuje kao "posljednji", nakon toliko ljudskih branitelja, koji su zapravo otpužitelji (prijatelji), i Joba će opravdati pred svima na rubu groba. Job, koji je kost i koža, leži već u grobnom prahu, čut će riječ Božju koja opravdava i oslobađa.
Ova nada biva osvjetljena i određenija novozavjetnom objavom. U središtu je Kristova smrt u kojoj se očituje ljubav Božja za nas. (2. čit.) "Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Sada opravdani (r 9), posvema pomireni s Bogom (r 10-11), po smrti Sina svoga (r. 9-10), vjernici puni nade čekaju dioništvo na Kristovu uskrsnuću. Pavao nikad ne dijeli smrt i uskrsnuće Kristovo od našeg. Vjernik već sada u nadi živi Kristovo uskrsnuće. "Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Isusa od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama." (Rim 8, 11)
Ta vjera je jasno izrečena u odlomku Isusove besjede u Kafarnaumu. Tko vjeruje u Sina Božjega, ima već "život vječni", božaski život i u punini će se ostvariti u uskrsnuću u posljednji dan (Iv 6, 40). Spasenje sadašnje i konačno je posljedica povezanosti vjernika s Kristom po vjeri. To zajedništvo je posebno doživljavano u euharistiji: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan." (6, 54). Zajedništvo s Kristom u vjeri i u euharistiji otkida nas od smrti i ništavila i propasti. Po vjeri u Krista bivamo na neki način već "pobožanstveni i neizmjerni" (bl. Elizabeta od Trojstva). Vrijednost čovjeka nadilazi sva dobra zemaljska koja posjeduje koja u smrti propadaju.
Potrebno je smrt kršćanina očistiti od svake magije, praznovjerja, iskrivljavanja. Treba sačuvati dostojanstvo, bol, iskrenost, stvarnost, blizinu smrti, te ljudske stvarnosti i treba ih otkrivati i djetetu. Ali kršćanin mora ispovijedati i živjeti svoju vjeru i nadu u uskrsnuće i život vječni. __________________________ 30. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Izl 22, 20-26
1 Sol 1, 5c-10
Mt 22, 34-40 Razmatranje Najveća zapovijed Ljubav je nešto tako prirodno, po sebi vrijedno i jasno. Čemu zapovijed? Ljubav je i nešto dragocjeno i teško, i čovjek se lako zanese utjecaju mračne mržnje, postaje neljudsko biće, nečovjek. Zato je potrebna zapovijed. U Starom zavjetu često je naglašena (Ps 119), u Novom zavjetu samo u današnjem evanđelju triput se spominje. Današnja čitanja nam pomažu kako svijet mržnje i laži pretvoriti u svijet ljubavi, u Božje kraljevstvo.
Izrael je na Sinaju sklopio savez s Bogom, otkrio je da je pozvan da s Bogom u dijalogu i suradnji uspostavi zajedništvo ljubavi. Inicijativa je Božja koji traži čovjeka na putovima povijesti, ali čovjek mora dati svoj odgovor. Odgovor Izraela Bogu je sažet u Dekalogu i u Knjizi saveza (Izl 20, 22-23, 19) iz koje je uzeto današnje prvo čitanje. To je konstitucionalna povelja izraelske teokracije, sastavljena iz dijelova nastalih u različna vremena, ali sve je povezano uz sinajski Savez, mjesto rađanja izraelskog naroda. Odrazuje već stanje sjedilačko izraelskog naroda i primjenjuje zapovijedi dekaloga na novo nastale religiozne i društvene prilike života.
Današnje čitanje sažima niz zapovijedi etičko-socijalnih, koje se odnose na tri klase povlaštenih osoba zemlje obećanja: pridošlica, udovica i sirota, siromaha. To su građani koji nemaju branitelja (klana, oca ili muža, odvjetnika). Bog ih uzima pod svoju posebnu zaštitu, i zajednica im mora iskazati skrb i ljubav. Kako pjeva pripjevni psalam (Ps 18): Bog je njihova "hridina", "utvrda", "tvrđava", "izbavitelj", i jao onima koji njih pritišću, zlostavljaju, iskorištavaju, zatvaraju. Bog je njihov branitelj. Nije to samo propis čovjekoljublja Boga našega. To je zahtjev religiozni i uvjet našeg susreta s Bogom u molitvi.
Još jače je to naglašeno u evanđelju. Matej nam u evanđelju donosi na početku Isusova javnog djelovanja pet raspri Isusa sa židovskim religioznim predstavnicima. Jednako na kraju, prije svoje muke, pet žestokih rasprava sa farizejima i predstavnicima službenog židovskog klera. I današnja raspra je jedna od tih pet.
Židovski učitelji iz Zakona su izvukli 613 zapovijedi i zabrana (365 zabrana, koliko je dana u godini; 248 naredaba, koliko ima kostiju u čovjeku), ulazeći u takove sitnice da stvaraju od Zakona težak i nepodnosiv jaram. Farizej zakonoznanac postavi Isusu pitanje da ga iskuša: "Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?" Isus ne želi ući u nerazrješive zapletaje židovskih rabina, niti želi reći koje su dvije zapovijedi temeljne, već postaviti temeljni vid, ozračje u koje se svaki čin, svaki ljudski i religijski odgovor, mora uklopiti. Ne iznosi ljestvicu vrednota nego jezgru, bit svakog religioznog iskustva i moralnosti, temelj svega ljudskog postojanja.
To Isus izriče uzimajući dva starozavjetna navoda: "Ljubi Gospodina Boga svojega" (Pnz 6, 5) i "ljubi bližnjega kao samoga sebe" (Lv 19, 18). Dvije zapovijedi su povezane u smiono jedinstvo: "druga je ovoj jednaka", jednako važna kao i prva, iako nije ista, nužna je kao i prva. Za Isusa protežnost vertikalna (Bog) i horizontalna (bližnji) je nerazdvojiva, uzajamno se prožimlju i oživljuju i stvaraju bit potpunog i izvornog kršćanina. Čovjek nalazi jedinstvo i dopunu sebe, dok ljubi bližnjega kao "sebe samoga".
Ljubav nije naprosto pojednostavljenje zapovijedi i propisa, nego, kako zorno kazuje grčki glagol "visjeti", nosilac krovišta, Zakona i Proroka. Ljubav nije neki niz dužnosti i obveza, nego izričaj unutarnjeg sveukupnog izvora, bit postojanja.
Pridošlice, udovice, sirote, siromasi su povlaštenici Božji. Nepravde, lihva, okrutnost protiv njih postaje krik koji prodire nebesa i traži Božju pravdu. Ali nažalost i u kršćanskim režimima ima "izrod komu su zubi mačevi i očnjaci noževi, da proždiru nesretnike na zemlji i siromahe među ljudima" (Izr 30, 14). Bog nije neosjetljiv i ravnodušan na nepravde. Jednako i Crkva ne smije biti ravnodušna i neosjetljiva na bijedu, iskorištavanje, na nepravde svake vrsti, i mora podići svoj glas na nepravde i braniti prava i dostojanstvo svakog čovjeka.
Pavao (2. čit.) hvali zajednicu u Solunu, koja je postala uzor "svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji". Postala je nasljedovateljica Pavla zato što je prihvatila Riječ s radošću, što je veliki mesijanski dar; što prihaća hrabro progonstva i patnje; što se s ljubavlju dala na širenje evanđelja; što je zanosna u vjeri i u iščekivanju Kristova slavnog dolaska; što je jednom riječi revna u predanoj ljubavi za druge. Mnogo se raspravlja što je bit religije. Današnja čitanja otkrivaju nam temeljnu veličinu i bit religije: Ljubav Boga i bližnjega. Ljubav sažima objavu Božjeg nauma s ljudima. Vjera uvire u ljubav, što znači u Božji život, jer Bog je ljubav. Ne može se suprostaviti: horizontala i vertikala, akcija i kontemplacija, molitva i rad. Sve povezuje u jedno: ljubav.
Ne smije se govoriti o ljubavi kao o ideji, vrednoti načelno, nego životno i stvarno, jer dodirujemo ono bitno u čovjeku, naš ispravni odnos s Bogom. Pobrinuti se za bližnjega kao za samoga sebe, spremnost i život položiti, značajka je kršćanske ljubavi. On mora bidi moj drugi ja. I još novost: u patniku služim Krista ranjena, gladnog, žednog, pogaženog, umorna...
Ljubav nikad nije dovršena, gotova. Zato molimo da nam Gospodin udijeli duh prave, požrtvovne, nadnaravne ljubavi prema bližnjemu. Molimo: "Bože, učini me oružjem svoje ljubavi!"
Moramo dobro razlikovati: eros-ljubav - gleda na vrednote: osmjeh, glas, oblik; na fizičke, moralne, umne spodobnosti. Dakle čovjeka općenito. Dok agape-ljubav - gleda na konkretnog čovjeka, kojeg surećemo na svom putu, na osobu. Nije to jeftina zanosna sveopća ljubav, već konkretna, ljubav prema čovjeku koji je tu, uz mene.
Kako to shvatiti i ostvariti. Ljubav je religiozni zahtjev, temelj je bogoslovnim i ćudorednim zahtjevima. Bogoštovlje ima vrijednost, ako ga vrši onaj koji se zalaže u ljubavi prema bližnjemu. Bogu se dolazi preko ljubavi bližnjega. __________________________ 29. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 45. 1.4-6
1 Sol 1, 1-5b
Mt 22, 15-21 Razmatranje Vjera i politika Bog je gospodar povijesti. Prožima sve. On vodi i zemaljske kraljeve. Ipak Božje i zemaljsko kraljevstvo se ne isključuju. Božje nije od ovoga svijeta, i zato se može protegnuti na sva kraljevstva svijeta. To nam osvjetljuju današnja čitanja.
Odgovor Isusov u današnjem evanđelju: "Podajte carevo caru, a Bogu Božje", jedino je mjesto "političko" gdje se Isus izričito izjašnjava o odnosu vjere i politike. U povijesti često je Crkva popuštala napasti teokratskoj, prisvajala "carevo" s prividnim pozitivnim rezultatima, ali još težim negativnim učincima, te je ime "kršćanin" izgubilo svoju snagu i stvaralaštvo u pokretima, partijama, prolaznim ustanovama. S druge strane napast spiritualistička, povlačenje u se, u prostor sakralni i pustinjski, silom ili dragovoljno, stvorilo je nepremostiv jaz između Crkve i društva u kojem je Crkva pozvana da djeluje, da naviješta evanđelje, da digne svoj proročki glas protiv nepravde i grijeha struktura, za mir i progres čovječanstva. Stoga Isusova izjava postaje nam veoma važna i za nas danas.
Golemo babilonsko carstvo razara spretni i odvažni Kir, perzijski kralj. Svojim slavnim ediktom godine 538. pr. K. počinje novu politiku, više liberalnu: stvoriti jedinstvo carstva ne centralizacijom nego dajući svakom narodu i etnosu svoju autonomiju. I Židovi, prognanici u Babilon, mogu se vratiti na svoja ognjišta. Prvo čitanje donosi nam pjesmu ustoličenja Kira, koga je Bog prozvao imenom i učinio "pomazanikom" - mesijom svojim. Bog se služi i poganskim kraljevima kao sredstvom da pokaže svoju moć i nadmoć, da izbavi svoj narod pročišćen dugim sužanjstvom. Židovi se moraju odazvati glasu proroka (Drugi Izaija) i započeti svoj novi i veličanstven izlazak iz ropstva na slobodu. Bog se otkriva kao onaj koji upravlja događajima povijesti i vremena.
Evanđeoski odlomak je umetnut u uvod u muku, u oštri sukob između Židova i Isusa: glavari svećenički i farizeji izazivaju Isusa da ga osude, Isus najavljuje u odgovorima sudbinu židovstva i Jeruzalema. U današnjem odlomku farizeji s herodovcima postave Isusu vruće pitanje o plaćanju poreza caru, pitanje koje je posebno u Palestini već izazvalo pobune, koje su u krvi ugušene. Posebno zelosti se odupiru plaćanju poreza. K tome i slika cara na novcu za vjernog Židova znak je idolopoklonstva, izričit prekršaj prve zapovijedi (Izl 20, 4).
Himbeno pitanje farizeja očekuje odgovor od Isusa ili kritiku carske vlasti ili kritiku podlaganja Bogu. Isus iznenadi svoje protivnike: traži od njih novac, on ga ne nosi sa sobom, dok njegovi protivnici, farizeji, imaju ga u svojim torbama. Isus ih pita: "Čija je ovo slika i natpis?", Odgovore: "Carev." Reče im: "Podajte carevo caru, a Božje Bogu!" Isus ne osporava izvjesnu autonomiju političkoj vlasti. "Slika" na novcu govori kome pripada. Ali i svaki čovjek je slika Božja (Post 1, 27), u svojoj dubini pripada Bogu. Državna vlast ima svoje određene granice koje ne smije prijeći: pravo čovjeka na slobodu, na dostojanstvo čovjeka, neotuđiva prava koja mu ne može oduzeti nijedna građanska vlast. Crkva ima pravo i dužnost da podigne svoj glas, kada vlast ponižava, pritište, razara u čovjeku njegova prava i njegovo dostojanstvo. Mora denuncirati svaki režim ili osobu ili strukturu, koja prijeći čovjeku da bude ono što jest, to jest "slika Božja" u slobodi i pravdi.
Početak Prve poslanice svetoga Pavla, najstariji novozavjetni spis, pisan iz Korinta god 51., govori kako zajednica mora odgovoriti ljudskom i božanskom pozivu. Tri teološke kreposti: djelotvorna vjera, zauzeta ljubav, postojana nada koje cvatu u zajednici svjedoče o njihovoj ljudskoj zauzetosti. Božanska prisutnost se očituje u izabranju što posvjedočuju "u snazi, u Duhu Svetomu", u čudesima i različitim karizmama. Zajednica u Solunu tako napreduje i uzor postaje svakoj kršćanskoj zajednici koja odgovara zahtjevima vjere, ljubavi i nade kojima se ugrađuje i izgrađuje ekonomski, politički i socijalni život današnjeg društva. Crkva se ne može stisnuti u sakristiju, u obredoslovlje, ali niti se postaviti kao politička sila u postojećim državama. Ona mora iznalaziti putove, kako će u svijet unositi ono što "car" ne može: općeljudske ciljeve bez obzira na sisteme, podjele, rase... Čovjek je osoba iznad svega i koji se mora poštivati u svojim pravima.
Čovjek je odgovoran sebi i društvu. Mora surađivati u razvoju i napretku čovječanstva. Kršćanin mora biti svjestan da postoje područja koje "car" ne dohvaća: pitanje savjesti, unutarnjeg uvjerenja, poštivanje i povjerenje među ljudima, ljubav, vjera, nada, požrtvovnost do smrti. Sve je to u unutrini čovjeka, u svetinji savjesti i srca, gdje se susreće čovjek s Bogom. Ali u svijetu u kojem živi mora s drugima izgrađivati društvo da bude pravedno, ljudskije, bratskije.
Prvenstvo ima Kraljevtsvo Božje. Sve ostala pada u drugi plan, sve se prosuđuje u odnosu na Kraljevstvo Božje, koje jedino ispunja čovjekovo biće i ostvaruje njegove čežnje.
Kršćanin mora nepokolebivo naviještati Božju ljubav koja je jednaka za sve ljude, koja nije skučena na ovozemno obzorje. Ali mora dati vjerodostojno svjedočanstvo, da se ostvari pravednost, da se poštiva ljudsko dostojanstvo, da se očituje Božja ljubav, da se izgradi čovjek, koji je Božja slika. Kršćanska zajednica mora svjedočiti poput zajednice u Solunu (2. čit.): djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav prema svima, postojanu nadu koja će se očitovati u strpljivom podnošenju kužnja, u povjerenje u Boga na zemaljskom putovanju i u iščekivanju izvanredne budućnosti. __________________________ 28. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 25, 6-10a
Fil 4, 12-14.19-20
Mt 22, 1-14 Razmatranje Gozba znak zajedništva Današnja Služba riječi pod znakom gozbe i svadbe govori o spasenju koje je spremljeno za sve narode. Gozba je znak zajedništva, dijaloga, intimnosti, kako to pjeva pripjevni psalam (Ps 23). Spasenje je susret, zajedništvo i prisnost s Gospodinom.
Prvo čitanje je "pjesma gozbe" iz takozvane "Izaijine apokalipse" (Iz 24-27). Na gori Sionu Bog priprema obilnu, kraljevsku gozbu. Pozvani su svi ljudi bez razlike. Prije pristupa mora biti raskinut zastor koji im zastiraše oči i pokrivač koji ih pokrivaše. Ljudska bijeda bit će uništena. Bit će uništena smrt zasvagda, proklestvo iskonsko čovječanstva. I bit će klicanje i radost u Gospodinu.
Isus preuzima simbol gozbe u svojem djelovanju i propovijedanju. Gozba postaje znamenje spaseja u Kani, znak oproštenja u kući Šimuna gubavca (grešnica u gradu), spasenja u kući Zakeja, prijateljstva u kući Lazara, mesijanskog obilja u umnažanju kruha, trajne prisutnosti Isusove na gozbi posljednje večeri, objave učenicima u Emausu i na obali Genezaretskog jezera. Gozba služi Isusu da naglasi poniznost u prispodobi o uzvanicima (Lk 14, 10), budnost i spremnost u prispodobi o deset djevica (Mt 25), pitanje o postu (Mk 2, 19), poziv svim narodima na kraljevsku gozbu (Mt 18, 11s) i u današnjoj prispodobi.
Imamo dvije prispodobe povezane: uzvanici na gozbu i o "svadbenom ruhu".
Prva prisodoba govori o pozivima na svadbu, i jedni odbijaju, drugi prihvaćaju. Prvi pozvani odbijaju poziv i navode razloge u kojima izrazuju dosadnost, neprijateljstvo i prezir. Imaju prešnijeg posla. Nekoji čak i sluge uhvate, zlostave i ubiju. Možamo tu otčitati stav Isusovih slušatelja. Poziv i navještaj Kraljevstva Božjega je za njih nešto sporedno. Sve im je drugo važnije. A ipak je to poziv hitni, važan i odlučan, radi se vječnom spasenje ili vječnoj propasti.
I nastaje zaokret. Božji naum spasenja ne dokida se, poziv se ne gasi, pače postaje još zahtjevniji. Ali sada su pozvani oni s ulice i raskršća, siromasi, rubni, odbačeni, koje Židov ne bi primio za svoj stol obredno očišćen i prostrt. Pozvan je svijet siromaha, patnika, izgnanika po ulicama svijeta (Luka to još življe iznosi: "prosjake, sakate, slijepe i hrome"). Na mjesto nadutosti samodopadnih, koji misle da su baštinici izabranja i spasenja, ulaze sada u Kraljevstvo nova zajednica koja ostvaruje blaženstva.
U drugoj prispodobi Matej upozorava, da i među ovima se može prikrivati lažni učenik, kojeg samo Isus znade razotkriti. To su oni koji znadu klicati: "Gospodine, Gospodine!", ali ne čine volju Oca nebeskoga (Mt 7, 21-22), koji prišivaju "krpu novog sukna na staru odjeću" ili "novo vino u stare mješine" (Mk 7, 21s). Oni koji ne žive evnađeosku novost.
Idealni lik pozvana na "gozbu Jaganjčevu" je apostol Pavao. U svojem kratkom odlomku života svojim dragim Filipljanima, apostol Pavao piše kako je prihvatio tešku misionarsku djelatost, predan u volju Božju, bilo da oskudjeva ili obiluje, da li je gladan ili sit. I tajna njegove apostolske pustolovine jest Krist koji ga jača. (2. čit.)
Ne dostaje na izvan se predstavljati kršćaninom, biti upisan u knjigu krštenih, već je potrebno živjeti krsna obećanja, životni izbor i pristanak svjesni i konačni Kristu koji nas je pozvao u Kraljevstvo. Moderni život je izgubio ono iskonsko iskustvo blagovanja kao radostan i smiren susret s ljudima. Obično se priređuju gozbe u restoranima i gube mnogo na prisnosti, povezivanju, drugovanju. Biblijski čovjek pozna obiteljsku gozbu, svadbene gozbe, svete gozbe u hramu, posebno pashvalnu gozbu. U slavlju gozbenom doživljuje više od ljudskoga iskustva prijateljskog okupljanja, vedru sigurnost. Gozba je objava Božje dobrote, ljubavi, dobrohotnosti, Božje prisutnosti i vjernosti. Naše euharistije moraju biti doživljaj sa živim i prisutnim Gospodinom. Gdje je Bog tu je ljubav. Moramo ostvariti zajedništvo jednakosti i bratstva, u Kristu i među sobom. __________________________ 27. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 5, 1-7
Fil 4, 6-9
Mt 21, 33-43 Razmatranje Vinograd Gospodnji Vinograd je u Bibliji simbol Izraela i njegove povijesti, kako o tome pjeva pripjevni psalam 80. Ovu povijest označenu vjerom i nevjerom, zlim i dobrim sadržaj su dviju uporednih prispodoba: pjesma o vinogradu (1. čit.) i prispodba o vinogradarima ubojicama (evanđelje).
Izaijina pjesma o vinogradu je prvotno pjesma radu i ljubavi. Prva kitica (r 1-2) iznosi prispodobu dražesnu ljubavi i povjerenja. No već gledamo razočaranje: "mjesto da urodi grožđem, izrodi vinjagu". Razočaranje koje podsjeća na nevjernu zaručnicu. Ova pjesma jesenska o berbi ima u prvoj kitici naglaske bračne ljubavi. Prorok se predstavlja kao "prijatelj zaručnika", dok vlasnik i vinograd predočeni su kao supružnici.
Druga kitica (r. 3-4) poprima žalosni ton, tužbu prevarenog zaljubljenika. Kroz pjesmu se ponavlja glagol "nadati se", znak izigrana očekivanja (r 2.4.7). Slušaoci su pozvani da dadu sud objektivan o vinogradu. U trećoj kititci (r 5-6) ostaju iznenađeni nad strogošću rasrđenog i povrijeđenog gospodara, ali u dnu odobravaju. Na kraju promatrači vide da se o njima radi, i da smiren sud su o sebi samima izrekli. Da, "Vinograd Gospodnji je dom Izraelov". Prorok se poigrava riječima: "Gospodin se nadao pravdi (mišpat), a eto prolijevanje krvi (mispah), nadao se pravičnosti (sedaqah) a eto vapaja pritješnjenih (seaqah)." Čovjek na Božju nadu i pravednost odgovara nepravdom i odbijanjem.
Još tvrđi i zahtjevniji poziv imamo u Isusovoj prispodobi. Sažetak je povijesti Izraela: vinogradari utjelovjuju glavare i židovski narod, "sluge" su proroci, gospodar je Bog. Sin gospodara je Isus u kojem povijest Izraela dobiva svoj zaokret. Iza kako je iznio povijest Izraela, Isus govori o svojoj povijesti i povijesti Kraljevstva. I ova povijest je posljedica odbijanja, zločina, umorstva. Isus naviješta svoju smrt. U zraku se osjeća već zavjera i spletke njegovih protivnika. Isus ovo objavljuje ne samo kao posljedni poziv na obraćenje, već da ukaže na otajstvo grijeha i upornost u zlu što izaziva konačni Božji sud. Odlučno i konačno odbijanje Izraela, simbol grijeha i ljudske nevjere, postavio ga izvan povijesti spasenja, koja se sada nastavlja preko "drugih vinogradara, koji će davati urod u svoje vrijeme". "Pravi Izrael", sastavljen od siromaha Jahvinih i vjernika, nastavlja u kršćanskoj zajednici, koja je različna biološki po rasi, kulturi i mentalitetu, ali teološki ista vjernim Židovima koji su poslušali glas proroka i povjerovaše. Spasenje znači priznati Krista kao Sina Božjega, kao "zaglavni kamen" na kojem se podiže sveti Hram u Gospodinu (Ef 2, 21)
Na ovo se nadovezuju riječi Pavla, niz savjeta kojima zaključuje poslanicu Filipljanima (2. čit.). Molitva rađa radost i vedrinu i usred tjeskoba; ona nosi mir, mesijanski mir koji je "iznad svakog razuma", mir koji svijet ne može dati. Tome treba odgovoriti dnevnim obavezama koje apostol iznosi u malom popisu kreposti: da traže što je istinito, plemenito, pravedno, čisto, ljubezno, časno, kreposno i pohvalno. "I Bog mira bit će s vama!"
Prispodoba koju nam Isus pripovijeda se odnosi na nas. I mi, svaki od nas, može odbaciti Isusa, ne donositi uroda, plodove ljubavi i obraćenja. Poziv Isusov i meni i tebi je upravljen, nas koje je u svojoj ljubavi i dobroti izabrao za svoj Novi Božji narod. I moramo se s njim suobličiti u patnji i u slavi. Svaki od nas morao bi ponoviti Pavlovu (2. čit.): "Što ste naučili i primili, i čuli i vidjeli na meni - to činite, i Bog mira bit će s vama!" Zračimo Kristovu ljubav i mir oko sebe, u sredinama u kojima živimo i djelujemo. __________________________ 26. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Ez 18, 25-28
Fil 2, 1-11
Mt 21, 28-33 Razmatranje Poslušnost nagrađena Današnja čitanja otvaraju nam značajan govor Boga sa ljudima koji ukazuje na nedosljednosti u našem životu. Izvor im je u pomanjkanju poniznosti, koja se očituje u poslušnosti Bogu.
Prorok Ezekiel babilonskim izgnanicima govori o osobnoj odgovornosti (1. čit.). Izgnanici se jadaju zašto oni moraju ispaštati grijehe svojih otaca. Bog preko proroka poručuje, da je svaki pojedinac odgovaran za svoje čine: pravednik ako stane činiti nepravdu, umrijet će zbog nepravde što je počini; bezbožnik ako se obrati i stane vršiti pravo i pravicu, živjet će. Nije odlučujuća povijest koja je za nama, niti baština zla koje društvo nam nameće, već je temeljno obraćenje, reći Bogu "da" i to konačni i odlučni u poslušnosti. To briše naše "ne" Božjoj riječi, koji smo možda toliko puta u životu izrekli.
Pavao piše Filipljanima (2. čit.) i zaklinje ih onim što mu je najdraže i najsvetije (četiri "ima li"), da budu jedno u poniznosti. Poniznost je samo u stanju zaustaviti lomove u zajednici i podijele sektaške. Poniznost stvara Crkvu "jedne misli", koju najprije negativno opisuje: "nikakvo suparništvo ni umišljenost", zatim pozitivno: "jedni druge smatrajte višima od sebe". Poniznost se očituje u služenju braće, dok se stara ne samo za svoje, nego i za ono što se tiče drugih.
Kao uzor stavlja im lik Krista "Sluge", kojemu se moraju suobličiti. Himan je vjerojatno liturgijski koji se pjeva u crkvama. Središnja jezgra naglašava poniženje i uzvišenje Krista. Isus je ušao u našu posvijet, uzeo "lik sluge", "ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu". Ali smrt nije konačno poniženje već prijelaz u uzdignuće i proslavu. Bog ga "preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom." Poniznost i smrt postaju i za kršćanina sredstvo plodno spasenja i slave.
Posvemašnja poslušnost Kristova je u suprotnosti čovjekovog držanja prema Bogu, koju iznosi Isus u prispodobi. Uzeta je iz slike obiteljskog života, tako česte. Otac ima dva sina i reče prvom, da ode na posao u vinograd. Odgovori: "Neću!" No poslije se predomisli i ode. Drugome reče isto, a on odgovori: "Evo me!" i ne ode. Prvi pokazuje na izvan otpornost i nedisciplinaranost, ali u duši je dobar i poslušan. Drugi naprotiv na izvan pokazuje spremnost, ali u duši krije neposluh. Lako prepoznamo u drugome glavare svećeničke i starješine naroda, farizeje svih vremena, kojima je stalo do dobrog glasa; dok u prvome otkrivamo "buntovnike", carinike i bludnice, grešnike svih vremena, ali koji se na kraju obraćaju. Onima kojima je vjera i zakon uvijek na ustima, postaju buntovnici, a ispočetka buntovnici kaju se za svoju prošlost, obraćaju se, daju se na posao koji su do sada zanemarivali, pretekoše one prve u kraljevstvu.
Isus nadovezuje: "Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti, i vi ne povjerovaste, a carinici i bludnice povjerovaše." U Mateju "pravednost" je u opsluživanju Zakona. Evanđelist razlikuje djelovanje Ivana Krstitelja od Isusova: Krstitelj naviješta u skladu sa židosvkom predajom, dok Isus u Zakon unosi nove i neočkivane izazove. Carinici i bludnice pretekoše svećenike i starješine naroda u kraljevstvo, ne zato što su činili djela Zakona, već što su se otvorili propovijedanju Ivana Krstitelja i zatim Isusovu, poslušali riječ Evanđelja, otvorili se Božjem milosrđu, obratili se.
Isus sve toplo poziva na obraćenje: predomislite se i povjerujte, što znači obraćenje, metanoia, promjenu mentaliteta i duha, otvoriti se Duhu Svetome i primiti milost oproštenja i pomirenja s Bogom.
Bog želi sve spasiti. U svakom trenutku povijesti. Uvijek je aktualan "da", koji može biti izraz kreposti, poštivanje vlasti, volje za suradnjom, istinski znak obraćenja, ali može biti i prazna riječ, licemjerstvo, samodostatnost. Naš "da" izricati istinsku obnovu, obraćenje, novi život.
Riječi samo ne znače ništa, ako ne slijedi život: vršiti volju Očevu. "Postao bi kršćanin, kad ne bi bilo kršćana", rekao je veliki sin Indije Gandhi. Susreo je kršćane koji na izvan kažu "da" Evanđelju, puna su im usta ljepoti kršćanstva, a u srcu, u svom životu ruše ljepotu i važnost Evanđelja. Budimo kršćani istinski, zračimo oko sebe vječne vrednote Evanđelja, životom najprije a onda riječima. __________________________ 25. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 55, 6-9
Fil 1, 20c-24.27a
Mt 20, 1-16a Razmatranje Otajstvo Božje dobrote Skloni smo svesti Boga po mjeri naših misli i planova, po kategorijama naše pravde i dobra. Bog neizmjerno nadilazi naše misli i putove, koji su nama često tako neshvatljivi i moramo ih u poniznosti prihvatiti, ne istraživati i osuđivati.
Prvo čitanje donosi pjesam božanske transcedencije nepoznatog proroka (Drugi Izaija): "Visoko je iznad zemlje nebo, tako su visoko puti moji iznad vašh putova, i misli moje iznad vaših misli." No on je uvijek Bog milostiv i velikodušan u prašatnju. I pripjevni psalam slavi Božju dobrotu i milosrđe prema svima.
Evanđelje nam donosi prispodobu koja nas na prvi pogled zbunjuje. Odudara od našeg mentaliteta, načina života, zahtjevnosti pravo na rad i pravedne plaće radnika. Kako to gospodar vinograda može odlučivati što je dobro a što zlo. Radnik ima pravo mrmljati na nepravdu. No moramo imati na pameti da Isus ovdje ne donosi načela društvene etike, socijalnu nauku, obranu radničkih prava. Isus uzima primjer iz svojeg vremena da nam navijesti veličinu i milosnost Božje dobrote.
Prvotno prispodoba o vinogradu i radnicima slavi darove milosti koje kraljevstvo nosi sa sobom bez ljudskih zasluga. Prepreke, granice, svojstva pojeding čovjeka ne mogu zaustaviti dobrotu i radost Boga koji želi spasiti svakog čovjeka. U svijetu milosti nitko se ne može pozivati na svoja prava i povlastice, pa ni najveći sveci. Tko je pozvan u zoru života ne može se pozivati da ima više pravo od onoga koji je pozvan u doba zrelih godina. Sve je milost, ali čovjek mora surađivati s milošću.
Naglasak je prispodobe: "Posljednji će biti prvi, a prvi posljednji". Farizeji i "pravednici", "prvi" se bune protiv toga što Isus isto spasenje pruža i grešnicima, koji su "posljednji". Radnik ne traži veću plaću, nego su tuži na izjednačenje između njega i posljednjeg koji došao. Prispodoba je upravljena onima koji "mrmljaju" (u Bibliji znači pomanjkanje vjere), protiv farizeja koji se sablažnjuje što je Radosna vijest dana i grešnicima, malenima i poniznima.
Matej ima u vidu i prijelaz iz židovstva na kršćanski univeralizam. Izjednačenje pogana i Židova ranjava izvjesne povlastice i ljudsko zaključivanje koje smatraju da je to njihovo nacionalno dobro i baština. Isus se obraća svima: židovima i poganima, pravednicima i grešnicima. Stari savez koji se temeljio na pravu i pravdi sada zamjenjuje Novi utemeljen na milosti. Kraljevstvo je Božji dar, a ne plaća za djela Zakona. Spasenje nije plaća ugovorena, nego božanska inicijativa ljubavi i dobrote na koju je svaki čovjek pozvan da sudjeluje s radošću i bez granica.
Poslanica apostola Pavla dragoj zajednici u Filipima, iako je napisana u zatvoru, zrači radost, toplinu i osjećajnost. Poziva svakog da s njim spremno kličemo: "Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću". Pravi učenik Kristov ne gleda toliko na svoje osobne prilike - kada ga je Gospodin pozvao, na dano služenje, na nagradu - koliko da je svojim životom i radom proslavio Krista, koji se žrtvje za grešnike, bolesne i neznalice u objavljivanju čiste i posvemašnje ljubavi. Božja dobrota
Božja dobrota nadilazi svako ljudsko očekivanje. U povijesti se očituje na nepredvidiv način, i čak sablažnjuje ljudsku mudrost. Njezinim djelovanjem je otvorena mogućnost spasenja. Svi su jednaki pred Bogom, svi se spasavaju isključivo po nezazluženom Božjem milosrđu.
Isus govori jezikom svoga vremena. Gospodar vinograda prema potrebi posla zove radnike. U svojoj velikodušnosti daje svima istu plaću. Prema našim današnjim mjerilima, to je nepravda. Ali gospodar je tada bio samodržac, i radi što ga volja. I odgovor što ga daje gospodar izgleda nam hirovit i samovoljan.
Rješenje je u zadnjoj rečenici: "Zar je oko tvoje zlo, što sam ja dobar?" To je glavna misao, poruka koju želi reći, istina koju želi naglasiti. Ostalo je u službi ovoj misli. Bog je neočekivana i neshvatljiva dobrota. Ne mjeri zasluge ili umornost, nego dariva za badava. Daje svakome jednako, pa i onome za koga se činilo da je isključen iz Kraljevstva. Isus prima carinike, grešnike, bludnice, što "pravednike" sablažnjava.
I u Crkvi slično. Svaki prima jednako spasenje, i oni koji su pozvani "prvi" i oni koji su pozvani "posljednji". Svaki obraćenik je nositelj Duha i spašen kao i učenik koji slijedi Krista od početka. Zato nema u Crkvi mjesta nadmetanju, zavisti, već treba priznati Božju ljubav i dobrotu i nasljedovati je. Svi su jednaki pred Bogom: i posljednji koji uđe u Crkvu mogu biti "prvi".
To vrijedi za sva vremena. Obraćenike jedanaestog sata, "nove kršćane" moramo prihvatiti iskreno, otvoreno, kršćanski, Kristovom ljubavlju. Božja dobrota i njih i nas zagrijava i svima prašta. Nećemo ispitivati njihovu prošlost, njihova lutanja, nego gledamo na Božju ljubav koja se i u njima otkrila i očitovala. __________________________ 24. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Sir 27, 30 - 28, 7
Rim 14, 7-4
Mt 18, 21-35 Razmatranje Milosrdan je i milostiv Gospodin Kao zlatna nit kroz dasnašnja čitanja provlači se misao o Božjem milosrđu, koje mora biti pravilo i norma našeg vladanja. Glagol središnji je elein, što znači imati milosrđa, blagosti, ljubavi te mora biti temelj našeg uzjamnog praštanja, koje nadilazi strogu pravdu, interese, neumoljivu strogost. Moramo se osloboditi shvaćanja kvantitativnog praštanja (3 puta i više) na kvalitativno praštaje koje mora biti radosno, bez granica, velikodušno, trajno. Nema granica kada se sudi s ljubavlju.
Prvo čitanje donosi nam odlomak židovskog "pismoznanca", koji djeluje u 2. st. pr. Krista i svojim djelom želi nekako posadašnjiti tradicionalnu mudrost novim zahtjevima društva u razvoju. Mržnja i srdžba prema bližnjemu razara odnose s Bogom, koji je Bog "milosrdan i milostiv", kako imamo u pripjevnom psalmu.
Evanđelje donosi iz Besjede o Crkvi ("pravilo zjednice") snažni zahtjev Isusov za praštanjem. Nekoji biblijski tekstovi govore o praštanju do tri puta (Post 50, 17; Am 2, 4; Job 33, 29). Petar misli da se može oprostiti uvreda sedam puta. Isus, izvrčući strašnu riječ Lameka o oveti bez granica (Post 4, 24), veli da treba oprostiti sedamdeset puta sedam, to jest uvijek, praštanje bez granica.
I to osvjetljuje prispodobom u kojoj osobe su pogani, mogu dužnike prodati, što zabranjuje židovski zakon. Kralj - gospodar pokazuje kao istočni despot pretjeranost u osudi i praštanju. Gospodar odluči urediti račune sa slugama. I evo jednoga koji mu duguje 10.000 talenata, golema svota. Vjerojatno se radi o upravitelju nad nekom provincijom. Kako nije imao odakle vratiti, zapovijedi kralj da se proda on, žena mu i djeca. I sluga padne ničice i obeća da će sve vratiti. I gospodar mu se smiluje.
Taj sluga, izišavši, naiđe na svoga druga koji mu dugovaše 100 denara, sto radničkih dnevnica, novac bezbnačajan za tako visokog funkcionara. Uhvati ga i zatraži da mu plati dug. I ovaj pade ničice i moli da ima strpljenja i sve će mu vratiti. No sluga nema smilovanja i baci ga u tamnicu.
Kad su to javili gospodaru, gospodar dozva nemilosrdnog slugu i preda mučiteljima, dok mu ne vrati svega duga. Isus završava prispodobu: "Tako će biti s vama, ako svatko ne oprosti od sra svome bratu."
Prispodoba odrazuje držanje Božje prema grešnicima. Isus je ušao u povijest ne da sudi svijetu, nego praštajući utemelji Božju vladavinu. Stoga to mora biti i novo pravilo učenika, novi kriterij vrednovanja i mjera svih odluka. Jer samo tako se zaustalja sila nasilja i mržnje i probrazuje se svijet. "Kojima je oprošteno, praštajmo" veli sv. Augustin.
Pavao sažima misao koju je razvijao u poslanici Rimljanima kao i u drugim poslanicama: Vazan Krista je izvor svega kršćanskog postojanja, bilo da živimo ili umiremo, pripadamo Kristu. Znači živjeti mistično zajedništvo s Kristom koji nas vodi k Ocu. To znači živjeti i svjedočiti ljubav i praštanje Boga, trgati okove osvete, mržnje, srdžbe i osvete.
U svijetu se suprostavljaju civilizacija mržnje, srdžbe i osvete i civilizacija ljubavi, praštanje, pomirenja, što je ostvarenje evanđeoskog navještaja. Graditi svijet bratskiji, ljudskiji, evanđeoski. Kako? Govore nam današnja čitanja.
Kako svladati srdžbu i mržnju? (1. čit.) Zašto da se ne osvetim? Zato, što se bojim božanske osvete. Zašto da oprostim drugima? Zato, da i meni Bog oprosti moje grijehe. Tako uči starozavjetni mudrac. Isus nadilazi to poimanje. Moramo oprostiti, ne iz bojazni Božje osvete, nego upravo slijedeći Boga koji je "milosrdna i milostiv, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv" i koji nam je prvi oprostio.
Pavao dopušta različna mišljenja i različit pristup obrdržavanju nekih religioznih propisa, ali traži slaganje na višoj razini: svi moramo služiti istom Gospodinu, "živimo li ili umiremo - Gospodinovi smo". (2. čit.)
Nedjeljna euharistija ima pokorničku protežnost. Crkva je skup grešnika kojima je oprošteno i koji proglašuju Božje milosrđe i zbiljski i znakovito očituju to u uzajamnom praštanju, u stvaranju ozračja istinskog bratstva u izgradnji mira u svijetu. Crkva mora biti prostor milosrđa i praštanja. Oproštenje je božanski čin nezasluženi, ali traži odgovor u nama, da i mi od srca oprostimao male uvrede svojemu bratu. Božansko oproštenje traži ljudsko, i ljudsko je zahtjev božanskog. Proštenje ne pozna granice, i zahtjeva oproštenje iskreno, posvemašnje, bez drugotnih razloga, iz dubine srca. Nije to lako. Iz iskustva dobro znamo, da je oprostiti teže osobi koja nam je draža, kao djeci, braći, dobročiniteljima, muž ženi i obratno. Oprostiti je veliki Božji dar, i neće nam biti uskraćen. Moramo ga prihvatiti imajući na umu, da smo sami primili oproštenje za veliki naš dug pred Bogom. Opraštanjem s stvara zajednica ljubavi i radosti i mira. __________________________ 23. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Ez 33, 7-9
Rim 13, 8-10
Mt 18, 15-20 Razmatranje Uzajamna ljubav Grijeh je prisutan u čovjeku. Kako se može udaljiti iz naše zajednice. Današnja Služba riječi nam ukazuju kako moramo biti osjetljivi prema bratu koji griješi, pokazati prema njemu istinsku poniznost, no glavna je uzajamna ljubav, koja briše zlo iz naše sredine.
Prorok Ezekiel, pjesnik barokni i nadrealist, "dušobrižnik" židovskih izgnanika u Palestini, stvaralac simbola i čina maštovitih i apokaliptičkih, govori o odgovornosti proroka. Prije razorenja Jeruzalema (586. pr. K.) njegova riječ bila je oštra, poziva na obraćenje a ne podavanje lažnim iluzijama. Nakon potpuna uništenja kraljevstva Jude, Jeruzalema i Hrama, njegova riječ postaje poruka nade i ohrabrenja. Mora opomenuti bezbožnika da ga čeka smrt. Ako ga ne opomene, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali će Jahve tražiti njegovu krv iz ruke proroka. Ako ga opomene, a on se ne obrati, bezbožnik će umrijeti od svojega grijeha, ali prorok će spasiti život. Moramo opomenuti brata koji griješi, da ne budemo sudionici njegova grijeka i kazne. (1. čit.)
Evanđelje odgovornost prenosi na kršćansku zajednicu. Odlomak je iz Besjede o Crkvi. Isus traži da se grešnika najprije pokara nasamo. Ako ne posluša, pred svjedocima. Ako ne posluša tada Crkva odlučuje. Ako ni Crke ne posluša, neka mu bude kao "poganin i carinik", tj. ekskomuniciran. Na prvi pogled ne razlikuje se mnogo od uhodanog tradicionalnog židovskog pravila, što ukazuje i terminologija: "poganin i carinik". Međutim Isus naglašuje dostojanstvo svake osobe, pa i grešnika, i smatra važnijim spasiti grešnika nego očuvati netaknutost zajednice. Izgon iz Crkve samo nakon dugih pokušaja da se brata potakne na obraćenje, ako on ostaje u grijehu uporno, što evanđelje naziva "grijeh protiv Duha Svetoga". Gubitak brata je šteta za njega i zajednicu; steknemo li brata, dobitak je to za sve. U našim zajednicama često je suprotna praksa. Govori se i šapuće okolo o grijesima brata, što je skriveno, a nitko se ne usudi da bratu pristupi, da mu to i otvoreno kaže, da bolesnom bratu pruži pomoć.
Drugo čitanje donosi nam drugi Pavlov himan ljubavi koja je temelj propisa i savjeta iznesenih u poslanici. Bez ljubavi sav etički kodeks bio bi sveden na hrpu bezveznih zakona, suhi zbornik legalističkih propisa. "Punina Zakona jest ljubav", završava Pavao. Ljubav koja se ne svodi samo u darivanju materijalnig dobara nego duhovnih i vječnih. O tome ovisi i naše spasenje. Osobna i zajednička suodgovornost
Skloni smo misliti samo na svoje spasenje. Kršćanstvo nije ideologija, nego život, zajednica, Crkva. Moramo biti svjesni kao i prvi kršćani da smo čuvari Božjih vrednota. Milosrđe i čvrstina mora nas voditi u popravku brata koji se ogrješi, svjesni svoje osobne i zajedničke suodgovornosti.
Kajin odgovara Bogu da nije čuvar svoga brata. To je odgovor svakog ubojice brata. Bog nas preko proroka podsjeća da smo odgovorni za život svojeg brata (1. čit.). Apostol nas podsjeća da svome bližnjemu dugujemo ljubav. Naša odgovornost temelji se na tome, i u tome dolazi do vrhunca (2. čit.). Isus nas uči kakav mora biti postupak u slučaju grijeha brata. Traži se milosrđe i praštanje, ali čvrstina i odlučnost.
Raširen je pojam u vrijeme proroka Ezekiela, pojam skupne i zajedničke moralne odgovornsoti. Čitav narod može biti kažnjem zbog prisutne krivice jednog člana, i može biti spašen, može mu biti oprošteno zbog mnogih pravedničkih zasluga velikih pravednika koji su živjeli u prošlosti ili sadašnjosti. Bila je to pretjerana i lagodna sigurnost, koja postaje zaprekom obraćenju, smatrajući nemogućim opću kaznu. To se pokazalo neispravnim u vrijeme babilonskog izgnanstva, kad je pojedinac suočen sa svojom gorkom sudbinom izgnanstva. Ezekiel razotkriva grijehe naroda i sadašnjeg i prijašnih. Nema razdoblja pravednika. Narod je uvijek bio nevjeran, i zato je kažnjem. I prorok ističe pojedinačnu odgovornost. Jeruzalem srušen, narod raspršen i bačen u tuđinu. Zar će pojedinac nositi u nedogled na sebi prokletstvo zbog otačkih grijeha? Prorok ističe: svak je odgovoran pred Bogom samo za svoje grijehe i mora se obratiti. Bratska opomena
Isus vlast praštanje i prihvaćanja koju je dao Petru sada daje cijeloj Crkvi. I molitva tada ima učinka, ako je to zajednica praštanja (r 18-20). Molitva je uvijek uspješno sredstvo protiv grijeha (Jak 5, 15s). Dragocjena pouka je za naše zajednice. Lako je "izgubljenu ovcu" otpisati. Ali kako poći u potragu za njom, iako ne "zaslužuje", jer se sama udaljila, neka joj bude! Današnja čitanja nam pokazuju kako vladanje prema grešnom bratu treba da bude nošeno ljubavlju i samo ljubavlju, ljubavlju koja sve podnosi, sve prašta, svemu se nada. Svi smo pozvani, svi smo odgovorni brinuti se za zalutale, da im pomognemo rječju i posebno molitvom da se obrate, da nadvladaju zapreke, da budu, obraćeni i pomireni s Bogom i s Crkvom, prihvaćeni u ljubavi od sviju. __________________________ 22. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Jr 20, 7-9
Rim 12, 1-2
Mt 16, 21-27 Razmatranje Sebedarje pozivu Današnja čitanja imaju provodnu misao posvemašnjeg dara Božjem pozivu u povijesti proroka Jeremije, u Isusovoj povijesti, u povijesti Pavla i kršćanskog učenika. Najsnažnije je predstavljena u "ispovijesti" proroka Jeremije.
Prorok doživljuje teške dane svojeg poziva, gotovo zdvaja, proklinje i dan svojega rođenja. Sjećajući se dana poziva doživljava ga u sadašnjosti kao onaj koji je "zaveden" i dao se zavesti, kao neiskusna djevica pred snažnim zavodnikom. Služba proročka donosi mu samo "podsmjeh i ruglo". Mora naviještati uvijek i samo nesreće, kazne; vikati: "Nasilje! Propast!". Napast da napusti svoje poslanje bila je prejaka, gotovo odluka je pala: "Neću više na nj misliti, neću govoriti u njegovo ime!" Ali tad u srcu posta Riječ Božja kao "rasplantjeli oganj, zapreten u kostima mojim; uzalud se trudim da izdržim, ne mogoh više." I vraća se na svoje dnevno "mučeništvo" izgarajaući od Riječi koja tako žeže.
Evanđelje nam donosi početak drugog dijela Matejeva evanđelja: "Isus poče..." koji završava posvemašnjim darivanjem svoje osobe u muci i na križu za spas svijeta. Isus i učenici kreću prema Jeruzalemu. Izriče prvi navještaj muke. Petar ne shvaća da onaj kojega je priznao Mesijom i Sinom Božjim, da mora trpjeti i umrijeti. Ako ima moć uskrsnuti, zašto se tom moći ne posluži da se oslobodi muke i smrti? Petar mu na to samo reče: "To se tebi ne smije dogoditi!" Isus pred svim učenicima reče tešku riječ: "Sotono!" Sablazam si mi, dok govoriš što je ljudsko, a ne što je Božje. Izvorni tekst možemo prevesti: Ne budi mi sotona, neprijatelj Božji i moj i spasenjskog nauma. "Pođi za mnom!" zvuči kao drugi poziv upravljen Petru da ga slijedi.
Isus zatim upravlja riječ učenicima, govori o odricanju i služenju. Razvija teologiju sebedarja ili kršćanskog "razapinjanja" u tri tvrdnje. Prvo poziva učenike da i oni uzmu svoj križ i idu za njim. Kršćanin to mora shvatiti kao veliku milost: "Za Krista, ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti." (Fil 1, 29). Druga poruka se povezuje poredbom: "spasiti-izgubiti", "izgubiti-spasiti".
Odricanje i sebedarje nisu sebi svrhom, nije to čisto asketska vježba, već usmjerenje prema "naći" "blago" - kraljevstva. Darujući se posvema, nalazimo sve i to u konačnom blaženstvu. Treća izjava donosi Isusovu dragu temu o radikalnoj odluci, oslobođene svake prepreke, o sebedarju bez pridržaja. To izrazuje riječima "koristiti", "steći", "nauditi". Nema stvarnosti na svijetu, pa i one najblistavije, koja se može izjednačiti s velikim darom sebedarja vlastite osobe za izgradnju kraljevstva Božjega.
To Pavao izriče na početku pobudne izjave u poslanici Rimljanima (2. čit.). Jedina žrtva Bogu ugodna je žrtva "našega tijela". "Tijelo" je središte naših odnosa s Bogom, s braćom i sa zemaljskim stvarnostima. Već proroci naglašuju kako mora postojati neraskidiva veza između molitve i života, liturgije i pravde (Hoš 6, 6; Iz 1, 10-20; Jr 6, 20; 7, 21-25). Posvešanjim sebedarjem, naše tijelo postaje "hram Duha Svetoga" u kojem se slavi savršeno "duhovno bogoslužje", i prinosi Bogu "žrtva živa, sveta, Bogu mila". Pavao iznosi biblijsko gledanje na podjelu povijesti u dvije velike epohe: "ovaj svijet" i budući. Ovaj svijet je pod nesigurnošću, krhkošću, prolaznošću, grijehom. Krist svojim dolaskom započeo je buduće kraljevstvo, ljubavi i mira. Ono je već prisutno, i vjernik ga otkriva u sadašnjim i prolaznim stvarima kao u sjemenu. Sebedarje Bogu, veli apostol traži "ne suobličiti se ovome svijetu" već budućem koji je volja Božja objavila i već ostvaruje.
Osjećamo u sebi težnju za besmrtnošću, u bogatstvu svojeg duha naslućujem koliko smo iznad svemira, ali uvijek smo unutar svijeta. To je drama čovjeka. Krist je svojom patnjom, smrću i uskrsnućem otvorio nam put u vječni život. Život sa svojim patnjama i ugroženostima, ima svoj smisao i budućnost. Ali samo ako kao i Krist znamo darivati sebe za druge, živjeti za druge, postati kako apostol veli: "žrtva živa, sveta Bogu ugodna", da kao i Krist u predanju i žrtvi za drugoga, naš život bude "duhovno bogoslužje", da ispunimo "volju Božju", što je Bogu milo. (2. čit.) I patnja se naša pretvara u oganj ljubavi.
To osvjetljuje i ova dražesna rabinskla priča: Neki seljak se našao s drugima u gostionici. Nakon duge šutnje obrati se drugu i reče mu: "Reci mi, da li mi želiš dobro ili ne!" I ovaj mu odgovori: "Želim ti mnogo dobra!" Seljak mu kaže: "Ti mi kažeš da mi želiš dobro, a ne znaš što mi treba. Da mi istinski želiš dobro, ti bi to znao." Ljubiti ljude znači upoznati potrebe i s njima njihove muke trpjeti. __________________________ 21. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 22, 19-23
Rim 11, 33-36
Mt 16, 13-20 Razmatranje Petar-Stijena Današnje evanđelje donosi nam dragocjeni tekst za shvaćanje crkvenosti u evanđeljima, posebno u evanđelju Matejevu. Iznesena su različna pitanje glede današnjeg teksta, ali primat (Petrov) za vjernika katolika nije nikad bio u pitanju. Isus Krist je htio utemeljiti Crkvu "svoju" kao povijesni znak Kraljevstva, iako nevidljiva granica prolazi kroz srca vjernika.
Značajka je kršćanske vjere da je ona duboko ukorjenjena u povijest proročku i biblijsku. Utjelovljenje je korijen objave i spasenja kao i opravdanje Petrova služenja. Tri značajna simbola to jasno potvrđuju. Isus, nakon ispovijesti vjere, Šimuna naziva: Kefa-Petar-Stijena. Na tom temelju, Stijeni Isus će sagraditi "svoju" Crkvu, zajednicu novog Božjeg naroda. Bog je u Starom zavjetu nazvan Stijena (često u pslamima). U Novom zavjetu tim imenom nazvan je Krist (1 Kor 3, 11) i Petar. Samo Krist i Petar imaju taj naslov, koji potvrđuju da je Crkva jedan živi organizan, skladan i djelatan.
"Ključevi" kuće, grada, blaga, jednog teksta su simbol vlasti na polju pravnom ili znastvenom. Petar je postavljen kao kanal kroz koji protječe Kristova riječ, njegova spasenjska djelatnost i svi darovi ljubavi i izlijevaju se u kršćansku zajednicu.
"Svezati i odriješivati" , pravni simbol, tumači vlast "ključeva". Zahvati apostola nisu čisto zakonski ili obredni već tumače i ostvaruju spasenjsku volju Krista i njegov sud protiv nepravednih struktura bezbožnih. Nije samo vlast opraštati grijehe, već ukjučuje ulogu opomene, pobude, oblikovanja i spasenja koju Petar i Crkva (18, 18) moraju pružiti zajednici vjernika. Tko je za mene Isus Krist?
Pitanje je veoma važno, za svakoga od nas. Svatko mora dati odgovor na to i daje ga. I prema tome zauzima svoj stav, usmjeruje svoj život.
Isus odvodi učenike u Cezareju Filipovu, 30 km sjeverno od Genezaretskog jezera. Prekida javno djelovanje i posvećuje se učenicima. Počima s njima značajni dijalog: Što govore ljudi o njemu! Učenici iznose niz imena: Ivan Krstitelj, prorok suda, kojeg ubija jezivo Herodovka; Ilija, vatreni prorok, progonjena od Izebele; Jeremija prorok pada i propasti, ili jedan od proroka. Isusa narod prihvaća kao proroka, ali ne kao Mesiju-Krista.
Isus sada postavlja pitaje učenicima: "A vi, što vi kažete, tko sam ja!" Šimun Petar prihvati i reče: Ti si, Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!" To je već vazmena vjera (1 Kor 15, 5). To mu nije objavila "put i krv" nego Otac nebeski. Isus naziva Petra "blaženim". Blaženstvo uvijek pripada vjeri.
Isus Šimunu daje novo ime, ne nadimak nego vlastito ime, novo ime koje do tada nije bilo u upotrebi: Kefa-Petar-Stijena. Petra uzima pod posebno svoje vlasništvo, da bude njegov namjesnik, predstavnik. Na njemu Isus gradi novu zgradu, Crkvu svoju, na Petrovoj vjeri. Crkva i Petar su neraskidivo povezani. Kristova Crkva
Današnje evanđelje donosi nam ispovijest vjere Petra u Isusa Krista, obećanje primata, autoritet Rimskog biskupa, obrise Crkve Kristove. Sva tri sinoptika to donose što potvrđuje važnost Petrove ispovijesti vjere.
Prva dva čitanja nas uvode u bolje shvaćanje događaja. Prvo čitanje govori o uvođenju u službu Elijakima, nakon nevjernog spletkara Šibne: haljine i pojas, ključevi znak su primljene vlasti, opunomoćenje. To Isus predaje Petru.
Drugo čitanje nam donosi slavoslovlje apostola Pavla u kojem sažima povijest spasenja od Adamova pada i obećanja Abrahamu do opavdanja u Kristu. Pogani su najprije neposlušni, a onda poslušni; Židovi najprije poslušni, a onda zapali u neposluh. Božje milosrđe pripušta grijeh da iskusi čovjek ispraznost svoje vlastite volje, te se otvori nezasluženoj božanskoj ljubavi.
"Ključevi" izriču puninu primjenje vlasti. Krist ima ključeve doma Davidova (Iz 22, 22), upravitelj je doma Očeva (Mt 16, 19). Sada tu vlast predaje Petru. Puninu vlasti ima Krist (Otk 3, 7; Mt 28, 18), Petar je samo namjesnik, predstavnik vidljivi Krista nevidljiva u Crkvi. "Vezati i odriješivati" znači autoritativno tumačenje zakona ili disciplinske odluke. Kod rabina znači autoritativno tumačenje i sigurno vodstvo. Isus je izrekao teško prokletstvo pismoznancima i farizejima, licemjerima što "zaključavaju kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulaze, a ne daju unići ni onima koji bi htjeli." (Mt 23, 13) Crkva Kristova, na Petru utemeljena, ima vlast odriješiti od grijeha, ima vlast naučavanja i upravljanja, mora ukazati na zlo i nepravde, ali njeno prvo poslanje ostaje uvijek: poziv na obraćenje i vjera u evanđelje, navještaj Kraljevstva Božjega. __________________________ 16. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Mudr 12, 13.16-19
Rim 8, 26-27
Mt 13, 24-43 Razmatranje Dobro i zlo Dobro i zlo čine potku ljudske povijesti. Današnje evanđelje nas uči kako moramo slijediti Božju strpljivost u iščekivanju pobjede dobra. Često smo mi vjernici zahvaćeni apokaliptičkom tjeskobom, postajemo nesmiljeni suci, spremni da se širitelji zla kazne smrću, da se muče, uklone, da budu primjer svima. A Bog nas poziva na blagost, strpljivost, suživot. Evanđelje nam donosi prispodobu o kukolju i tumačenje prispodobe (r 34-35) i dvije prispodobe blizanke, o gorušičinu zrnu (r 31-32) i o kvascu (r 33) koje ukazuju na svojstva kraljevstva koje je Isus utemeljio. Nagalasak je na kontrastu između sitnog sjemena i malo kvasca, s jedne strane, te velikog stabla i tri mjere brašna, s druge strane. Početak kraljevstva je povjereno jednom "patiru" osporavanom i uklonjenom i "malom stadu", ali krije u sebi snagu da mijenja i preoblikuje povijest. I drugi naglasak je na rastu: gotovo nevidljivo sjeme i malo kvasca krije u sebi toliku snagu da stvara čudesa. Međutim rast je označen borbom dramatskom. I to je poglavito značenje prispodobe o kukolju. U povijesti dvije sile su u suprotnosti: gospodar i neprijatelj, dobro sjeme i kukolj, te kako postupiti: iščupati kukolj ili ostaviti oboje raste do žetve. Prispodoba osvjetljuje temeljni stav Gospodina i njegova Kraljevstva. Kako nadvladati prisutnost zla u svijetu, opreke i sukobe koje susreće Kraljevstvo u svojem rastu? Prispodoba ističe optimizam Božji koji djeljuje učinkovitije od zla, iako na način više tajanstven i skriven. Isus poziva na strpljivost i povjerenje. U nama se često pojavljuju težnje "čišćenja", često u dobroj vjeri, slične nemiru Ilije ili Krstitelja, koji bi htjeli odmah zlo u pepeo pretvoriti ili posjeći neplodno drvo. To su opasni naumi, veli Isus. Stvaraju "kršćanski farizejizam" podržavan od fanatika, ili "zajednicu savršenih i odvojenih". Treba u povijesti živjeti sa zlom, i ne odmah misliti na napad i razaranje. Isus je postao "prijatelj carinika i grešnika", razgovara i sjeda za stol s njima kao i s osobama pobožnim i pavednim, farizejima. Ta tajanstvena mješavima dobra i zla, sjaja i bijede, što čini ljudsku povijest, polje je dugog i strpljivog rada Crkve. Uvijek u vjeri i nadi da povijest svrašava u pobjednoj žetvi na svršetku svijeta, koja će otkriti sve dobro posijano tijekom vijekova i na svim stranama svijeta. I prvo čitanje donosi nam jedan mali biser židovske književnosti iz dijaspore u Aleksandriji u Egiptu. Odiše optimiznom prema svakom čovjeku, pa i grešniku. Bog svoju svemoć pokaziuje dok "sudi blago i upravlja s velikom strpljivošću" (12, 18). Bog koji posjeduje neosporavanu vladavinu i aposlutnu nadmoć, poučava nas da vjernik mora izabrati samo put strpjive i milosrdne strpljivosti. Samo kratkovidni, tupi i omeđeni traži nemilosrdno trun u oku brata svoga.
Pavao u poslanici Rimljanima (2. čit.) vidi uz iščekivanje stvorenja (r 19-22) i samih kršćana (r. 23-25) i treći znak "neizrecivi uzdasi" Duha (r. 26-27) da je konačno spasenje već počelo Kristovom pashom, da je kraljevstvo Božje među nama. I kršćanin mora smireno i radosno iščekivati svoju konačnu proslavu. Božje djelovanje
Bolujemo od živčane napetosti. Strpljivost smatramo kao popustljivost i slabost. Božje djelovanje nam pokazuje pravi put u životu, koji moramo slijediti kao njegova djeca. Današnja služba riječi je kao himan Božjeg milosrđa i poziva nas da razmislimo nad ovim Božjim svojstvom, da ga u svojem životu provedemo. U ljudskim sudovima često sila ruši pravdu i guši strpljivost. U Bogu se poistovjećuje njegova vladavina s pravdom i milosrđem. Kažnjava grijehe blagošću i daje ljudima "dobru nadu i vrijeme pokajanja za grijehe".
Čovjek je u napasti da može osigurati spasenje svojim ljduskim silama. Pavao naglašuje spasenje se ostvaruje samo silom odozgo, po Duhu Svetom. Spasenje je plod božanskog zahvata koji se ostvaruje u ljudskoj djelatnosti, kroz patnje i smrt, ali u sigurnost u pobjedu uskrsnuća i vječnog života. (2. čit.)
U ovom svijetu kraljevstvo nebesko je u razvoju, u rastu, i nema jasne crte dijeljenja dobrih i zlih. Bog to pripušta, da jedni žive uz druge, da se pravedni učvrste u krepostima, a grešnici nađu vrijeme milosti i da se obrate: Dobro sjeme može postati kukolj kada pravednik skrene s puta pravednosti, a kukolj postati dobro sjeme, kad se grešnik obrati. U ovom životu nitko nije sin Zloga zauvijek, a niti pravednik je siguran u svoje spasenje. Prispodoba je poziv svima na bdjenje, da se ne propusti milost, imajući uvijek pred očima konačnu žetvu, kada će nastati konačno ljučenje i vječno.
Bog je strljiv i daje ljudima mogućnost obraćenja. Posljednje vrijeme je vrijeme Božjeg praštanja, suradnje između Boga i velike čovjekove slobode, vrijeme spasenja. Iako ima mnogo kukolja, neprijatelj ga posijao, ali Gospodar ne želi da se čupa odmah, da ne bi stradali i dobri.
Kao Božja djeca slijedimo Božju strpljivost u ovom životu i pustimo se voditi njegovim Duhom, da na sudu zasjamo "poput sunca u kraljevstvu Oca svojega". __________________________ 15. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 55, 10-11
Rim 8, 18-23
Mt 13, 1-23 Razmatranje Besjeda u prispodobama Nakon besjede evanđeoske na gori i besjede apostolske, današnja Služba riječi donosi nam početak treće velike besjede: besjede u prispodobama. U današnjem odlomku Matej donosi i razlog zašto Isus govori u prispodobama (r 10-17) i navodi dugi navod iz poziva proroka Izaije: prispodobe ostaju zatvoreno slovo onima koji nisu raspoloživi i otvorene savjesti. U prispodobi se ističe "slušati i razumijeti", što u biblijskom jeziku znači pristajanje, usvajanje. Zato Isus učenicima upravlja riječ: "Blago vašim očima, što vide i ušima, što slušaju."
Možemo gledati svijet kao šutnju - besmisao, ili kao objavu Boga - kozmička objava; ili kao prispodobu koja nam otkriva Božje tajne. Isus nam u tome pokazuje svjetao primjer.
Isus je propovjednik koji zanosi upravo služeći se simbolima iz prirode kojima osvjetljuje otajstvo kraljevstva nebeskoga. Palestinsko podneblje u prispodobama oživljuje, pojavljuje se svijet seljaka, pastira, ribara: ptice nebeske, ljiljani u polju, vrapci, kiša i sunce, oblaci, smiraj dana, munja, smokva boagata plodom i bezplodna, sjeme i klas, stablo, loza, psi, moljac i rđa, ribe, ovce, vukovi, strvinari i čak zmija i štipavac.
Današnje čitanje donosi prispodobu na prvi pogled nama neobičnu: kako sijač baca sjeme na put, na kamenito tlo, u trnje? U staroj Palestini sije se prije, a ne poslije oranja kojim se poravna zemlja i sjeme zatrpa. Sijač ne zna gdje će proći put, gdje je tlo kamenito, gdje je korjenje trnja.
Prva zajednica dala je kasnije prispodobi smisao alegorije odgovarajući na pitanje: kako to da mnogi otpadaju i propada za njih Isusova Riječ? Nije za to kriva Božja Riječ, nego čovjek je sam kriv. No uza sve suprotnosti, otpade i prepreke, na svršetku vremena kraljevstvo će se Božje objaviti u punini, neočekivanim urodom. /Razlika između prispodobe i alegorije je u tome: što prispodoba ima jednu vodeću misao, dok u alegoriji svaka riječ ima svoje značenje./
I prvo čitanje govori o učinkovitosti Božje riječi, o njenoj snazi: kao obilati dažd što oplodi zemlju i ona bogato urodi. Pripjevni psalam (Ps 64), "pjesma žetve" to zanosno slavi.
Tumačenje prispodobe (r 18-23) je jedna homilija koja naglasak prenosi s Boga na čovjeka, od sijača na sjeme. Središnja misao ove alegorije vezana je uz već spomenuti izričaj: "slušati-shvatiti", to jest u prihvaćanju, svim srecm, svom dušom, svim silama Božju Riječ, s ljubavlju djelotvornom. Ptice koje pozobaše sjeme je Zli koji otima što je u srcu posijano. Kamenito tlo je onaj koji "čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korjena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja i progonstvo, odmah se pokoleba". Trnje je onaj koji "sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda". Konačno dobra zemlja je "onaj koji Riječ sluša i razumije, i urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetorostruko, a jedan tridesetorostruko".
Drugo čitanje donosi nam najpotresniju i najuzvišeniju stranicu Pavlove poslanice Rimljanima: sve stvorenje teži da se odlobodi "robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje". Neće na zemlji tada biti Adam slijepi i zlobni, tiranin koji uzrokuje raspadljivost i zemeljskim stvarima, služeći se njima kao sredstvom svojih egoističkim težnji. Na novoj zemlji živjet će čovjek slobodan, Božji sin, novi Adam koji je započeo u Kristu. Ovu žudnju stvorenja i svega čovječanstva Pavao izražava snažnom slikom: "porođajni bolovi", koji rađaju novi svijet, novog čovjeka, Kraljevstvo u kojem Bog će biti "sve u svemu" (1 Kor 15, 28).
Prispodoba o sijaču ističe suprostnost Božjeg djelovanja (sjeme i sijač) i promašaja ljudskog (neplodno tlo). Isus želi Crkvu svoju upozoriti na ovo otajstvo neshvaćanja, odbijanja, gušenja Riječi, i da se ne dade zavesti malodušnošću već ustraje u navještaju Riječi. Konačna pobjeda je osigurana. Bog vodi povijest Svijet i čovječanstvo nije prepušteno kobnoj sudbi. Sve vodi i upravlja Bog. I Bog koji vodi povijest svijeta nije neki mogućnik nesmiljena srca koji ne zna za strpljivost i velikodušno praštanje, niti Bog s kojim bismo mogli pokrivati sve rupe našeg neznanja i nemoći. Bog naš je dobri Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista i naš nebeski Otac.
Jahve je prisutan i u okolnostima koji donose nered i nemir, djeluje i tamo gdje se stvari nekako događaju protiv Božjega plana i čovjekove sreće. Ali Bog nadilazi našu pravdu i oprašta nam naše prijetupe.
Ako smo otkupljeni, pomireni s Bogom, kako to da opet vlada u svijetu patnja i nepravda? Job smatra da je preuzetno tražiti rješenje tome (Job 38), Propovjednik vidi svijet apsurdan (Prop 1, 2-9), proroci vide rješenje u eshatonu, novo nebo i nova zemlja (Iz 51, 6; 65, 22; Ps 102, 26). Pavao sve to povezuje (2. čit.). Naše tjelo pripada ovom svijetu, a ono je podložno ispraznosti - apsurdu. I to ne samo zbog čovjekova grijeha, već zbog vlastitih zakona (Iz 40, 26). Svijet je stisnut u svojim granicama i ne može ih prijeći. I Pavao ukazuje na budućnost: tijelo već nosi u sebi nadu koja će se odraziti i u svemiru, na novom svijetu. To je povezano sa posinstvom Božje djece. Kad se to ostvari u potpunosti, priroda će se osloboditi ropstva i ispraznosti besmisla. Ova nada nije s onu stranu svijeta, ona je već tu, kršćanin je ima i živi životom "nakon smrti", ipak uzdišući "iščekujući posinstvo, otkupljenje svojega tijela."
Prispodoba o sijaču nam osvjetljuje Božje djelovanje u svijetu. Što Bog čini: sije sjeme i ono pada na četiri različna zemljišta: u prva tri sjeme propada, ptice ga pozoblju, plitka zemlja, trnje ga uduši. Ali četvrto zemljište donosi obilni urod. Ova slika već naviješta pobjedu kraljevstva. Ono se probija kroz napore, tegobe, neuspjehe, ali konačno se otvaruje Kraljevtsvo Božje.
Isus tumači govor u prispodobama. Neuspjeh i otpor dolazi zbog zasljepljenosti prismoznanaca, površnog zanosa mnoštva, nerazumijevanja. Međutim učenici smisao prispodoba razumiju i dolazi do velike žetve. __________________________ 14. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Zah 9, 9-10
Rim 8, 9.11-13
Mt 11, 25-30 Razmatranje Bog je Otac Tko je Bog? Stvoritelj i Gospodar, Sudac i Silni, Vladar... Tisuće imena su pridana da se označi tko je Bog. Biblija nam odgovara: tko je Bog naš. U povijesnim knjigama Starog zavjeta Bog se objavljuje kao Stvoritelj i Spasitelj, kao Jahve-Prisutni Bog. U proročkim knjigama: Bog je Sudac, koji kažnjava i spašava, Ratnik hrabar. U mudrosnim knjigama ističe se očinska ljubav Boga. Puninu objave tko je Bog donosi nam Isus: Bog je Otac.
Evanđeoski ulomak, bogat sadržajem u svojoj kratkoći, donosi nam objavu Isusa Krista o svom nebeskom Ocu i o svojem biću i poslanju. To je hvalospjev Ocu, "meteor Ivanov" pao u sinoptička evanđelja, himna malenih. Ima tri kitice.
Prva kitica (r 25-26) Isus hvali i slavi Oca. "Mudri i umni" su farizeji i pismoznanci koji poznaju Zakon. Spasenjska objava Isusova njima ne kazuje ništa i čine ju nedjelotvornom. Naprotiv "maleni", jednostavni, poljodjelci, ribari, skromni i maleni - "siromasi" Isusa prihvaćaju i vide u njemu Mesiju koji ispunja mesijanske nade svojeg naroda.
Druga kitica (r 28) otkriva otajstvo Kristove osobe. "Sve je meni predao Otac moj", sve: moć, sav život i svu spoznaju, sve što jest. Samo on "pozna" Oca i Otac njega. Spoznati znači ljubiti, iskustvo zajedničkog života, svakovrsni međusobni odnos, biti u zajedništvu. Isus ističe "Sin" ne Sin Božji što bi se moglo krivo shvatiti. Želi izraziti da je iznad svakoga drugoga bića koje bi se moglo nazvati u prenesenom značenju sinom Božjim. On sam i nas može uvesti u zajedništvo s Ocem. Tko vidi Sina vidi i Oca, tko spozna Sina spozna i Oca. Zato samo Isus nam može objaviti Oca, kao savršena "Slika Božja".
Treća kitica (r 28-30) poziv je potlačenima, izmorenima, siromašnima na koje je navaljen težak jaram Zakona, koji su bez nade u spasenje, pritisnuti grijehom i Zakonom, koji grijeh prokazuje i umnaža, odbačeni od mudrih koji se uzdaju u sebe. Ove Isus poziva k sebi. Njegov je "jaram sladak" i "breme lako", ne zato što ne bi bilo zahtjevno, već što ga on sam s njima nosi. Isus se prestavlja kao "krotka i ponizna srca". U koloni siromaha on je prvi, jedan od jednostavnih, te njegova bratska blizina postaje za ljude okrepa koja teret čini laganim i slatkim.
Prorok četiri stoljeća prije najavljuje mir nakon velike borbe. (1. čit.) Dolazi "pravičan" kralj, pobjedonosan, ali "krotak jaše na magarcu", kao miroljubivi i mirotvorac, koji ne pripada krugu mogućnika, nego malenima i siromašnima, brine se za izmorene i potlačene.
Apostol Pavao nas upozorava na borbu protiv "tijela", grijeha koji se nastavlja i u krštenicima. Ali oni su u Duhu. Duh Božji, Duh Kristov prebiva u njima, pobjednik nad grjehom i smrću, ostvaritelj života. Moramo živjeti ne po "tijelu" već po Duhu, da istinski, vječno živimo. Tko je Bog? I danas mnogi zamišljaju Boga kao zapreku za puno ostvarenje svoje osobe; u religiji vide kočnicu ljudskog razvoja, opijum za narod. "Mudri i umni" svih vremena misle: ne trebaju nikoga, sve znaju, nema toga što ne znaju; za njih je dobro ono što koristi, loše što šteti; vrijednost života je u onome što čovjek jede, pije; mudrost je znati steći novac. Isus nije došao da naučava neku mudrost, već objavljuje sebe i Oca. Da prihvatimo objavu Isusovu nije potrebna neka znanost i učenost, nego vjera malenih, božanska mudrost.
Objavljujući tko je Bog, Isus otkriva i tko je čovjek i što mora biti. Stvoren je na sliku Božju, pozvan na ljubav i dobrotu, mora zračiti sliku savršenu Boga Oca, Krista, biti kao i Isus malen, izabrati posljednje mjesto, biti "blag i krotak", te životom i rječju naviještati spasenjsku milost i ljubav Oca koji je na nebesima, i sudjeluje na ostvarenju Božjega kraljevstva. Bog izabire malene, počevši od Abela. Mudraci, pismoznanci, mogućnici ispunjeni su sobom, svojim planovima, svojim idejama i ideologijama, i misle da ne trebaju ništa. Maleni su zauzeti svojim brigama i tegobama, osjećaju se praznima i otvoreni da budu ispunjeni Božjim Duhom i istinom. Objava Kristova tjera tjeskobu, nemir, očaj iz njihova srca, ispunja praznine, ulijeva sigurnu nadu u besmrtnost i blaženstvo vječno.
Samo u Isusu Kristu možemo naći "spokoj dušama našim". __________________________ 13. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
2 Kr 4, 8-11.14-16a
Rim 6, 3-4.8-11
Mt 10, 37-42 Razmatranje Gostoprimstvo Gostoprimstvo je za istočnjake izraz otvaranja, razgovora, pažnje prema samotnicima, lutajućima ili ostavljenima. Prvo čitanje donosi nam primjer ugledne žene Šunamke, koja prihvaća proroka u svoju kuću, ostvaruje ono što će Isus u evanđelju reći: "Tko prima proroka, jer je prorok, primit će plaću proročku." (Mt 10, 41)
Lutajući prorok Elizej nalazi u Šunamu svoj kutić za sabranost i molitvu, toplinu srca jedne tuđinke, koja s toliko ljubavi priprema mu sobicu na ravnom krovu, namještenu posteljom, stolicom i svjetiljkom, da se prorok može u njoj odmoriti, u šutnji i molitvi naći snage da nastavi svoj misionarski hod. Ovo gostoprimstvo tako jednostavno i spontano žene nerotkinje, naplaćeno je nagradom najdragocjenijom: "Do godine u ovo doba zagrlit ćeš sina u naručju."
Isus govori o prihvaćanju Krista koje se sastoji u hodu za Kristom. Izraženo je izričajima paradoksalnim i radikalnim, što je tipično za Isusovo navještanje. Treba se posvema prepustiti Kristu, odričući se i najdražih prirodnih veza i spremnost i život svoj izgubiti, dakle, predanje potpuna i bez pridržaja.
Isus ukazuje na još radosnije prihvaćenje, koje nadilazi dobrotu, filantropiju, društveno otvaranje, a to je uvjerenje da se u svakom storenju skriva lice samog Krista. Nadasve tri klase osoba kriju prisutnost samog Krista: proroci, pravedni i najmanji. Po učenju rabina Isusova vremena "poslanik je kao onaj koji ga šalje u osobi". Nije važno ni da li ćemo u njima odmah prepoznati Krista. Na posljednjem sudu pravednici će se iznenaditi da su pod droncima bolesnih, progonjenih, gladnih, golih počastili samog Krista (Mt 25). Nije važan ni dar koji mu dademo. I "čaša hladne vode", tako dragocjena žednom palestinskom putniku, pružena prima božansku plaću.
Prva nužna etapa u prihvaćenju Krista je krštenje. (2. čit.) Prihvaćajući u vjeri otajstvo pashalno, Kristove smrti i uskrsnuća, kršćanin to obnavlja u krštenju. U zdencu krštenja kao u grobu umire stari čovjek sa svojim slabostima i bijedom i izlazi novi, da hodi u "novosti života" i "živi Bogu u Kristu Isusu". To je početak našeg hoda s Kristom do konačnog sjedinjena s njime, kad ćemo biti "uvijek biti s Kristom" (1 Sol 4, 17). Oznaka Isusova učenika
Evanđelje nam donosi zaključak Isusova vjerovjesničkog govora. Ima dva djela: prva tri retka su dio poruke Dvanaestorici za poslanje; drugi dio se odnosi na one koji nisu pozvani na poslanje već na suradnju.
Uvjeti da netko postane Isusov učenik su veoma zahtjevni. Isus traži veću ljubav od majčine, roditeljske, sinovske, bračne. Isusu pripada veća ljubav od svake naravne veze. Sve postaje drugorazredno. "Tko ljubi oca ili majku, sina ili kćer, više nego mene, nije mene dostojan!" Matej ublažuje Lukim "tko ne mrzi..." ("mrziti" znači više voliti!), ali ostaje Isus iznad svih obiteljskih, prirodnih veza, vrh sve radosti.
Da li su riječi upravljene svima ili samo Dvanaestorici? Vjerojatno Isus to upravlja Dvanaestorici, od kojih traži da napuste svoje obitelji i da ga slijede u posvemašnjem predanju. Na temelju ovih zahtjeva zapadna Crkva je uvela obavezu prihvaćanja celibata od kandidata prije nego prime svećeničke riječi, što dijelom i istočna Crkva traži dok redi oženjene. Krist je podigao bračnu vezu na sakramenat, da bračna ljubav bude neraskidiva, posvemašnja, isključiva. Tako i Krist traži posvemašnju, neraskidivu ljubav za one koje poziva za svoje poslanje, da nastave njegovo djelo. Crkva u prvim vremenima je redila oženjene, i postupno je došla do ove spoznaje snagom Duha, da kler živi djevičanskim životom, a ne skretanjem s izvorne prakse, kako tumače oni koji priželjkuju oženjeni kler.
Isusovu zahtjevnost još jače je naglašena dok traži da nosimo svoj križ za njim i spremnost u svako vrijeme položiti život poradi Krista i Evanđelja. "Križ" je znak sramotne kazne i nose ga samo robovi i pobunjenici. Tako će i učenici, Isusovi poslanici, često biti smatrani u svijetu kao robovi, zločinci, građani drugog reda.
Drugi dio donosi, kako mogu oni koji ostaju u svojoj obitelji, na svom radnom mjestu biti dionici poslanja Isusovih učenika. Isus traži od svojih poslanika ljubav. Postoje stvari javne i svaki na njih ima pravo kao ceste, mostovi, šume, more; privatne kao stan, vrt, radno mjesto; konačno naše intimne stvari, koje ljubomorno čuvamo da drugi u njih ne ulazi. Isus se upravo u to umiješao i traži upravo to: ljubav samo za sebe. I milijuni se odazivaju tijekom stoljeća. I kad ih ne bi bilo, svijet bi bio više siromašan.
Isus ne isključuje osjećaje za obitelj ili bližnjega, ali traži da Kristu pretpostavimo svaku zemaljsku ljubav. I u tom nam daje i sam primjer. Isus je poslušan svome Ocu: "Ne znate da mi je biti u kući Oca!" (Lk 2, 49) Volio je svoju majku, ali nije prekinuo govor kad je rodbina došla s njom da bi ga "obuzdala", jer se govorilo: "Izvan sebe je!" (Mk 3, 21). Volio je život, ali ga je rado žrtvovao za spas čovejčanstva. Susret s Kristom
Što je za mene Krist? Gdje ga mogu susresti? Kako ga slijediti? To su životna pitanja na koja želi odgovoriti današnja Služba riječi. __________________________ 12. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Jr 20, 10-13
Rim 5, 12-15
Mt 10, 26-33 Razmatranje Dvije poruke Služba riječi donosi dvije paralelne i suprotne poruke: poruka mraka, kušnje, patnje te poruka svjetla, pouzdanja i nade.
Prvo čitanje donosi nam izvod iz najsnažnije "ispovijesti" proroka Jeremije. Prorok osjetljive naravi ostavio nam je svoju unutarnju dramu u molitvenim tužbalicama zvanim "ispovijesti" umetnutim između 10. i 20. glave svoje knjige. Prorok je romantično zaljubljen u svoju dovovinu, u svoje rodno mjesto, u svoju vjeru, a biva proglašen neprijetaljem svoje domovine, isključen i progonjen od svojih sumještena rodnoga grada Anatota, prijavljen i tužen od rodbine i prijatelja, u nemogućnosti da stvori vlastitu obitelj. Čovjek dubokih osjećaja prema svakome, željan društva i uzajamne radosti, mora život provoditi kao samotnik, skitnica, lutalac, proklet, progonjen i osuđivan. S bolju u srcu mora naviještati skoro razaranje svoje zemlje, i zato ga smatraju da je izdajnik, kolaboracionist, defetist koji traži svoje vlastite interese. Vjernost pozivu za Jeremiju je dnevna borba koja pozna krize i sumnje, i pritište ga kao prokletstvo, posebno kad nastupa Božja šutnja. Ali nenadano nebo se otvara, i Gospodin se pojavi uz svojeg poniženog i odbačenog proroka, kao "snažan junak", branitelj slabih i siromašnih. Bog se objavljuje kao neumoljiv i nesmiljeni sudac protiv onih koji ugrožavaju prava njegovih poslanika. Progonitelji će "posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti; vječna se sramota neće zaboraviti". Poziva na hvalu Gospodinu jer "on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca".
Pismo nas potiče da se junački založimo u borbi protiv nepravda, nasilja, ugnjetavanja. Uz nas će biti uvijek Bog "kao snažan junak", jači od svih supersila vojnih i ekonomskih. Pismo nas uči kako ni u najtežim tmurnim danima progonstva ne smijemo se prepustiti očaju i zdvojnosti da oslabi nada u pobjedu pravednog Suca.
Evanđelje nam donosi tu suprotnost na koju nailazi i novozavjetni vjerovjesnik, koji mora biti uvijek spreman na mučeništvo. Matej polazi od životnog stanja prve zajednice, koja je živjela nekako skrivena pod krilom sinagoge, i sada nastupa neovisno i otvoreno. Vjerovjesnik je izložen progonstvima, opasnostima, nasilju tako da mora biti spreman i svoj život založiti za obranu vjere. I u toj oluji i vrtlogu mora imati stalno u srcu Kristov poziv, koji se triput ponavlja u današnjem evanđelju: "Ne bojte se!" Nad vjerovjesnikom bdije nježna i ljubezna prisutnost Boga koji se očinski brine za stvari malene i krhke kao što su vrapci i vlasi na glavi, neće napustiti ni svojeg hrabrog borca evanđelja.
Apostol Pavao (2. čit.) govori o toj suprotnosti, u jednom veoma važnom iako teškom odlomku. Jedno je jasno: Povijest i čovječanstvo su u supronosti podijeljene i ranjene suprotnim silama. S jedne strane je Adam grešnik, tj. čovječanstvo koje je proslavilo i slavi pobjedu zla, razaranja, nepravde. Tome se suprotstavlja novi Adam, Krist, slika čovječanstva koje želi slaviti pobjedu dobra, ljubavi i pravde. Kritsova milost je jača od zla i "mnogo se obilatije" razlijeva na sve čovječanstvo da ga iščupa iz smrti i grijeha.
Današnja čitanja su poziv ohrabrujući da se pridružimo poslanju vjerovjesničkom, ne plašeći se patnja i progonstva. Sv. Augustin piše: "Crkva mora svoje putovanje nastaviti između progonstva svijeta i božanske utjehe", navještajući križ i slavu Gospodnju "dok ne dođe" (1 Kor 11, 26). Ne bojte se!
Cijeli ljudski život je isprepleten patnjama, bolima, iskušenjima, unutar kojih smo pozvani dokazati vjernost Bogu. Vjernik nije pošteđen od sumnji, nesigurnosti, nevjernosti, klonulosti. Dapače, biti vjeran znači proći koroz takove kušnje. Ali Bog bdije i blisk nam je upravo u tim mučnim trenucima života.
Sotona i njegovi suradnici mogu samo površno ugroziti propovijedanje evanđelja, ali ne mogu krojiti sudbinu ni tijelu ni duši. Bog je naš Otac. Ako se brine za vrapce, koji se prodaju za sitni novac, vjerovjesnici su "Vredniji" od mnogo vrabaca. Pa i sama smrt nije znak nemoćnosti evanđelja ili Božje nebrige, nego pobjednički trenutak spasenja, osuda grijeha i proslave njegova svjedoka. Tko se "priznaje" Isusovim pred ljudima, koji preuzima dio Isusova poslanja životom i rječju, daje za Krista cjelovito svjedočanstvo, čeka ga proslava kao i Krista pred Ocem koji je na nebesima. __________________________ 11. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Izl 19, 2-6a
Rim 5, 6-11
Mt 9, 36-10, 8 Razmatranje Postanak dviju zajednica Današnja Služba riječi donosi nam postanak dviju velikih zajednica: podno Sinaja Izrael, neoblikovana plemenska masa postaje narod, "kraljevstvo svećenika, narod svet" (1. čit.). Na pogled "izgubljenim ovcama doma Izraelova" zajednica raznorodna, ribara, carinika i čak zelota, postaje zajednica Dvanaestorice, istinski Božji narod svećenički, novi Izrael, novog saveza (evanđelje). Kako su predstavljene?
Prva je izražena u dvije kitice i služi kao svečani uvod u veliki i odlučni događaj Sinajskog saveza. U prvoj kitici Bog podsjeća na svoja povijesne čine spasenja: "Nosio sam vas na orlovskim krilima i k sebi vas doveo". Druga kitica upravljena je narodu. Mora se slobodno odlučiti za savez. Ako budu se "vjerno pokoravali i držali Savez", biti će Jahvina "predraga svojina", dragocjen mali posjed mimo sve narode, "kraljevstvo svećenika, narod svet".
Slično se rađa zajednica Mesije. Čovječanstvo je bez vođe, stado ovaca koje luta u potrazi za hranom, žitno polje ali bez žetelaca da požanju klasje. I pastir ovog stada, gospodar žitnih polja "dozva" pastire i žeteoce i čini ih svojim suradnicima. Isusu se "sažali" nad stanjem čovječanstva i stvara apostolsku zajednicu Dvanaestorice.
Kao i ona sinajska zajednica i apostolska je zajednica misionarska i svećenička; broji dvanaest apostola koji su predstavnici novog Izraela kao i 12 izraelskih plemena podno Sinaja. Nazvani su apostoli, što u semitskom znači poslani, opunomoćeni poslanici, povjerenici, ili evanđeskim slikama: pastiri, zemljoradnici, ribari, vinogradari. Njihovo poslanje je usmjerno na mnoštvo "izmučeno i obrvano" i podržavano vlašću koju ima sam Krist. Sadržaj poslanja je navještaj Kraljevstva Božjega, i čitiri imperativa ukazuju na patničko čovječanstvo: "Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!" Moraju posvjedočiti slobodu od želje za posjedovanjem i egoizam: "Bezsplatno primiste, besplatno dajte!"
Pavao ukazuje na korjen kršćankog poziva i poslanja: smrt otkupiteljska Krista je naše opravdanje i pomirenje s Bogom i objava božanske ljubavi. (2. čit.) Kršćani, okruženi i podržavani tom ljubavlju posve milosnom, ostvaruje svoje poslanje novom vjerom i nadom. Prvi pomireni s Bogom, moraju biti glasnici pomirenja čovječanstva s Bogom.
"Kao što je Krist izvršio svoje djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu, tako je i Crkva pozvana da ide istim putem, da saopći ljudima plodove spasenja... Crkva pokazuje ljubav prema svima koji su ožalošćeni uslijed ljudske slabosti... nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu." (LG 8) Bog je za čovjeka
Bog Stvoritelj, Gospodar, Pastir izrazi su božanske ljubavi za čovjeka. Božja je ljubav vječna. To se pokazalo kod sklapanja Saveza na Sinaju i kod utemeljenja Crkve. Božja ljubav nas sili da na ljubav odgovorimo ljubavlju, na njegovu dobrotu i vjernost "služenjem" za potpunu pobjedu Božjeg spasenjskog nauma i Božjeg kraljevstva.
Prvo čitanje donosi Božje obećanje narodu. Tekst bogat sadržajem i dojmljiv. Bog predlaže Savez i narod prihvaća. Izrael se nalazi u pustinji, mjesto susreta s Bogom; brdo odraz je Božje onostranosti. Čovjek mora napustiti uobičajne tijekove života i uspeti se Bogu.
Savez sinajski nije nametnut kao asirski zakoni pobjednika pobjeđenome, već se temelji na slobodi i ljubavi. Bog je Izraela izveo iz Egipta, nosio ga "na orlovskim krilima i k sebi ga doveo". Pokazao se kao otac ili majka prema svome djetetu. Još je nejako dijete, ne zna hodati, mališan.
Ako bude se "vjerno pokravao i držao Savez", bit će mu "draga svojina među sve narode". Segulah je mali posjed koji se teškom mukom steče, zato je čovjeku toliko drag. Postat će "kraljevstvo svećenika". Svećenik je posrednik za braću ljude, posrednik između Boga i drugih naroda, odgovoran za spas drugih. Neki čitaju "svećenički" jer ga vode svećenici. "Narod svet", povezan s Bogom preko Saveza, mora samo Bogu pripadati.
Božja ljubav je bezgranična, dragovoljna, ponuđena, nazaslužena i darovana, a ne iznuđena. I traži odgovor ljubavi, prisni odnos između Boga i čovjeka. Moramo odgovoriti na Božji poziv i živjeti ga. Za sebe ništa ne tražiti, sve Bogu dati, velikodušno i badava. To je snažno naglašeno u Evanđelju.
Evanđelje je uvod u Isusov misijski govor. Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se, jer bijahu "izmučeni i obrvani" kao ovce bez pastira. Isus otkriva svoju samilost i ganutost. Dat će im vođe i radnike, neće biti više raspršeno stado bez pastira. Isus potrebu pastira povezuje s radnicima za žetvu. Žetva je simbol konačnog spasenja (Jl 4, 18; Hoš 6, 11). Isus je Pastir i Gospodar Žetve. Svoju vlast predaje apostolima.
Apostoli su ovdje predstavljeni kao poglavari zajednica. Zato im Isus daje svoje ovlasti i nadljudske moći koje će u Crkvi stalno podsjećivati na nadljusko porijeklo Isusova poslanja i njegova djelovanja.
Među Dvanaestoricom imamo muževe različne društvene, političke i kulturne usmjerenosti. Tu su suprotni tipovi: Matej carinik koji je bio suradnik s nečistim Rimljanima, kolaboracionist, dok Šimun je zelot, fanatički borac za nazavisnost. Isus sve povezuje u svom poslanju. Ne gleda na ljudske sposobnosti, niti na religioznu i ideološku borbenost. Odsada su oni glasnici evanđelja ljubavi, pomirenja, mira. I moraju besplatno davati. Jao ako traže u svojem apostolsnkom poslanju dobitak i probitak, viši standart!
Apostoli su poslani da se bore protiv grijeha u svijetu (2. čit.). Sami su pomireni krvlju Kristovom, i mogu svemu svijetu naviještati sveopće pomirenje, svjedočiti životom i rječju ljubav Božju, da je Bog za čovjeka, i želi njegovu sreću, spasenje, vječni život. __________________________ 10. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Hoš 6, 3-6
Rim 4, 18-25
Mt 9, 9-13 Razmatranje Istinita religioznost U Isusovo vrijeme židovsko društvo je podijeljeno: na jednoj su strani vodeći krugovi: farizeji čisti, drski intelektualci - pismoznanci, kler ispolitiziran - svećenstvo i podmitljivi političari i suci - straješine narodne. Na drugoj su strani po rabinskom i farizejskom moralu nepopravljivi, grešnici, odbačeni: bludnice, carinici, rubni, bolesni, "svjetina koja ne pozna Zakona i Proroke". I tom "opakom društvu" obraća se Isus, njima otkriva svoju ljubav. Poziv carinika Mateja to osvjetljuje.
Za pravovjerne Židove carinik je predstavnik društvenog sloja omražen, prezrena, isključen iz kraljevstva. Mržnja i prezir za carinike izvire iz uvjerenja da su oni vidljivi znak porobljene zemlje i vjerkog i političkog poniženja židovskog naroda. Isus upravo carinika Mateja poziva i pridružuje ga svojem najužem krugu - Dvanaestorici.
Carinik pripremi oprosnu gozbu. Na gozbi su se okupili mnogi carinici i grešnici. Isus otkriva ljubav prema grešnicima. Zato je i došao. Nitko ne smije zdvajati. Sjesti za stol znači zajeništvo, izjednačiti se s ljudima od kojih se mora odvojiti. To je nešto novo, neočekivano. Isusova dobrota razdražuje mnoge.
Isus odgovori farizejima, koji se sablažnjuju, poslovicom: "Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni." Navodi proročki tekst Hošeje: "Milosrđe mi je milo, a ne žrtve." (1. čit.) Konačno izjavljuje smisao svojeg poslanja: "Ta ne dođoh zvati pravednike nego grešnike". Isus uzdiže vjeru koja se ostvaruje u ljubavi, predanju, što izriče proročki tekst s rječju hesed, što znači nježnost, milosrđe, dobrota, pravednost.
Povezanost života i kulta otkriva se istinita vjera, koji Pavao zanosno hvali u Abrahamu. (2. čit.) Slavi sjaj vjere patrijarha koji nije "dvoumio" u brojno potomstvo, iako mu je malne sto godina i gleda obumrlost krila Sarina. Abraham povjerova i "uračuna mu se u pravednost". Glagol "uračuna" znači u liturgijskom jeziku žrtvu valjanu prinesenu prema svim obrednim propisima. Žrtva savršena, Bogu mila nije samo prinos ovnujske žrtve i tamijana, nego predanje, pouzdanje u Boga, u njegovu "pravednost", u vjernost savezu.
To je poruka svakom vjerniku: posvemašnje predanje u Gospodina, vjernost Gospodinu u malim svakodnevnim stvarima, ljubav djelotvornu, što čini naše molitve i svete mise, naša nedjeljna okupljanja čine Bogu mile i ugodne. Dođoh zvati grešnike
Isus je došao radi bolesnika i grešnika, ne radi zdravih i pravednih. Isus suprostavlja religiju svedenu na čovjekovu pravednost, religiji koja se temelji na Božjme milosrđu. Obred dobiva svoju vrijednost u koliko je usmjeren ljubavi i milosrđu.
Prvo čitanje opisuje obred pomirenja i pokore. Narod se nada tako postići oproštenje i doživjeti uskrnuće. Ali Bog se ne zadovoljava ispraznim obredima. On želi ljubav i spoznanje. Prorok zato kaže: "Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, kao rosa rana koja nestaje." Ne dostaje razumska spoznaja Boga, ako ne otkrijemo Božju ljubav, i ne postanemo vjerni toj ljubavi. Tada će njegova milost sići kao kiša što pada i natapa i plodi zemlju i vodi k usksrsnuću. To nas grešnike samo spasava, Božja ljubav i milosrđe.
Pavao ističe (2. čit.) vjeru Abrahama. Otac će postati velikog naroda a nema ljudskih preduvjeta i sigurnosti. U času opravdanja Abraham je grešnik, a opravdan je prije obrezanja i opsluživanja saveza - samo vjerom. Pavao ističe, kako je vjera Abrahamova: nada protiv svake nade. Počiva na sigurnosti da Bog može dokinuti determinizme prirode i stvoriti novu i neočekivanu budućnost. Svijestan je da čovjek ne može odrediti svoju budućnost. Abrahamova je vjera osobna: odnosi se na Božju osobu, a ne na sadržaj obećanja. Vjera u Onoga koji je obećao, a ne u obećanja. Zato je spreman i sina žrtvovati. Vjera u uskrsnuće u onoga koji je uskrisio Isusa. Ne možemo vjerovati u čudesa i uskrsnuće, bez prethodnog povjeenja u Onoga koji čini čudesa, uskrisuje.
Evanđelje nam donosi poziv carinika Mateja. Izlazak je to iz prošlosti i uvod u novo zajedništvo života. Prema sudu farizeja i esena, smatra se služba carinika nespojiva s vjerom u Boga. Prestaje biti član Božjeg naroda. Isus ga poziva i sjede za stol koji je okupio mnoge carinike i grešnike, Matejeve suradnike i znance. Isus se pokazuje se solidaran s carinicima. Božja milosrdna ljubav traži upravo grešnike. Oni su potrebni njega. To je novo. Isusovo je poslanje spasenja. Zato je većma upravljeno onima kojima je spasenje potrebnije.
Farizeji smatraju da su zdravi i pravedni da im ne treba spasenja. Svi su potrebni spasenja. Samo su bliže spasenju oni koji se osjećaju grešnicima, koji su svjesni svoje nemoći.
Crkva je skup svetih i grešnika. Ne postoji svetost u čistom stanju. Najveći sveti, počevši od Pavla, smatraju se grešnicima. Svi smo pred Bogom grešnici i potrebni Božjeg milosrđa i spasenja. Zato ne odvajanje, već u zajedničkom okupljanju moliti za oproštenje i milosrđe. Kukolj i loše ribe istom na sudnjem danu bit će odvojene od dobrih riba i kukolj od pšenice i bit će bačeni "u peć ogmjenu, gdje će biti plač i škrgut zuba", a pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega". (Mt 13, 42s.50) __________________________ 9. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Pnz 11, 18.26-28
Rim 3, 21-25a.28-30
Mt 7, 21-27 Razmatranje Čovjek pred izborom Vjera stavlja čovjeka pred izbor. Čovjek ne smije samovoljno stvarati svoju sudbinu. Određen je i omeđen. Kao slobodno biće mora izabrati blagoslov ili prokletstvo, vjeru ili grijeh, život ili smrt.
Prvo čitanje donosi završetak proslova knjige Ponovljenog zakona. Nadahnuti pisac stavlja u usta Mojsijeva riječi Zakona. Naglašuje dvije temeljne istine starozavjetne: savez koji je Bog sa svojim narodom sklopio i dar zemlje obećanja, zemlje slobode. Potiče vjernika da obnovi svoju ljubav prema Gospodinu i njegovu Zakonu.
Zakon mora prožeti cijeli život i postojanje vjernika: "srce i dušu" zahvaća savijest i dubinu čovjekovog bića; "ruke" ukazuju na djelatnost; "zapis među očima" ističe da mora Zakon biti misao vodilja razumskom i voljnom djelovaju čovjeka. Pobožni Židovi su ovaj životni poziv shvatili i materijalno, te pergamene ispisane odlomcima Pisma i položene u male kutijice stavljaju na vrata svojih soba i ulaza, kao i na ruku i među očima dok mole.
Napast da ostave svoga Boga i pođu za drugim bogovima uvijek je snažno prisutna u Izraelu. Izrael mora graditi svoju budućnost samo na "stijeni" što je Gospodin a ne na nesigurnom pijesku idolatrije, što je proizvod vlastitih egoizama i iluzija. Mora birati "blagoslov ili prokletstvo", život ili smrt.
Izbor slobodni naglašuje Isus u evanđelju, koje donosi završetak Besjede na goru, novog Mojsija na novom Sinaju (Mt 5-7). Dvije prispodobe, blizanke, to osvjetljuju. Iskrenost vjere ne mjeri se karizmatičkim zanosom ("Gospodine, Gospodine!"), niti nezabludivim proroštvom, niti triumfalizmom religioznim ("đavle izgoniti, mnoga čudesa činiti") nego provođenjem u život Božje riječi. To je jedini sigurni znak da smo u istinskom srodstvu s Kristom ("Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše." Lk 8, 21). Kršćanska religija za mnoge je postala običaj, predaja starih, kulturna i građanska baština, obredi skladni. Pravi je kršćanin onaj koji "sluša i izvršava" Božje riječi. Taj gradi kuću (svoj vjerski život) na stijeni, kojoj ne mogu nauditi ni bujice, ni vjetrovi, pa ni sama smrt koja je radosni prijelaz u vječni blaženi život. Inače gradimo na pijesku, ako ne vršimo Isusove riječi, ako ne živimo po Evanđelju, i našu kuću lako sruše bujice i vjetar i ostane "ruševina velika".
Ovom nedjeljom počinje čitanje iz poslanice Rimljanima, što je teološko remek-djelo apostola Pavla. Čovjek pred Bogom, i Židov i poganin, jest grešnik. S Kristom nastupa objava spasiteljske pravednosti, što je milosni dar koji vjernik prima iz Božje ljubavi. "Čovjek se opravdava vjerom bez djela Zakona!" To je srce Pavlove teologije. Opravdanje i spasenje ne ostvaruje se po djelima Zakona, nego je čisto milosni Božji dar koji se po vjeri dobiva. Opravdanje nije povlastica samo nekih, već je univerzalni dar, budući svi su grešnici i potrebni su "slave Božje", "opravdani besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu."
Današnja čitanja nam zorno iznose naš izbor pred Bogom: moramo birati između blagoslova i prokletstva ( 1. čit.), grijeha i vjere (2. čit.), gradnje na stijeni ili na pijesku (3. čit.). Čovjek mora slobodno se odlučiti. Bog poštiva slobodu čovjeka. Birajmo blagoslov, opravdanje i spasenje; odlučimo se za Boga, za Krista da na sigurnoj stijeni gradimo svoj život, svoje spasenje. __________________________ 8. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 49, 14-15
1 Kor 4, 1-5
Mt 6, 24-34 Razmatranje Bog i bogatstvo Današnje Evanđelje započinje Isusovom izrekom o bogatstvu kao idolatrijskoj napasti. Isus postvalja korjenitu alternativu: Bog ili bogastvo. Zanimljivo je da riječ mammona (bogatstvo) ima isti korjen kao i amen, kao i vjera. Ovdje znači povjerenje staviti ne u živoga Boga nego u stvarnost bezživotnu, mrtvu. Nema tu kompromisa. Nažalost koliki ljudi se klanjaju tom idolu, mrtvom, koji predstavlja smrt.
Isus nastavlja u antitezama govoriti o pouzdanju u Boga, koje mora biti radosno, slobodno i vedro. Isusove se riječi oslanjaju na bilijsku teologiju saveza: tko se predaje Bogu preobrazuje život u jedno radosno i sretno putovanje. Nije to napad na civilizaciju rada, niti nostalgična čežnja za seoskim životom, još manje neki ekološki manifest. Ovdje se govori o bezbrižnosti unutarnjoj, dubinskoj. Govor se sredotočuje na izričaju: "Ne budite zabrinuti." I primjenjuje na dvije temeljne stvarnosti postojanje čovjekovo: hrana i odijelo (usp. Post 28, 20; Pnz 10, 18). Čovjekov život prati blagi pogled Boga stvoritelja i Oca. To osvjetljuje dvama primjerima: "nebeski Otac" proviđa hranu svim životinjama (vidi prekrasni Ps 104); Bog Otac se brine za "poljske ljiljane", simbol ljepote i sjaja prirode (Pj 2, 1.16; 4, 5; 6, 2; 7, 3) za poljsku travu, simbol prolaznosti: danas jest a sutra se u peć baca. Učenik koji postavlja zabrinuto pitanje o jelu i odijelu, pokazuje da nema puno pouzdanja u nebeskog Oca, da je njegova vjera slaba, da je "malovjerni" (Mt 8, 26; 14, 31; 16, 8).
Poziv završava: "Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravdu njegovu, i sve će vam se ostalo nadodati." Isus prelazi s mudrosnog naučavanja na središnju temu: navještaj kraljevstva. Potrebno je unutar našeg života i rada ponovno i ponovno vrednovati istinske vrednote, postaviti skalu vrednota, odlučiti se za ono što daje smisao našem samom postojanju. Tko na "jelu" i na "odijelu" svoje odluke gradi, naći će se i gladan i gol, "ljudski siromašan, duhovno prazan, kao i bogati beskorisni za kraljevsto." Samo istinske vrednote daju našem životu puni smisao, daju radost, stvaraju mir i nadu.
Ne radi se o bijegu od povijesnih odgovornosti, otuđenja glede zahtjeva postojanja, rada, društvene zauzetosti. Traženje kraljevstva Božjega mora se ostvarti unutar povijesti, to je "pravednost" koja oplođuje čovječanstvo i društvo, koja utjelovljuje volju Oca u naša djela i naše dane.
Isus Boga predočuje simbolom brižljivog oca. Prvo čitanje Boga predočuje simbolom majke, pune nježnosti i instinktivne ljubavi. Stari zavjet ljubav Božju prema svom narodu izrazuje pridjevom koji je oslabljen u prijevodima: "milosrdan". Korjen riječi izriče "njedra" majke koja ne može zatajiti u ljubavi prema svome djetetu, "zaboravit" ga. Ivan Pavao II. misao razvija u enciklici: Dives in misericodia (Bogat milosrđem). Povjerenje djeteta u majčinu ljubav opjeva psalam: "Ja sam smirio i upokojio dušu svoju kao dojenče na grudima majke." (Ps 131) To predanje u Boga izriče dražesni pripjevni psalam: "Samo je u Bogu, mir, dušo moja!" (Ps 62).
Drugo čitanje donosi nam dvije značajke apostolskog služenja. Apostol je "službenik i upravitelj otajstava Božjih". Nije neki autokrat, povlaštenik, već "sluga" i mora biti vjeran zadatku na koji je pozvan. Drugo se odnosi na nagradu ili osudu. Ne podlježe sudu ljudskom, nego najvišem sudu, Božjem. Triumfalni uspjeh nekog propovijednika nije to pečat Božji za pohvalu. Bog je sudac i on će "iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca". Od Boga svatko prima pohvalu.
Civilizacija potrošačka nudi idole novca i neposrednog uživanja, u stvari rađa stresove, tjeskobe, more. Isus donosi istinske vrednote: tražeti najprije Kraljevstvo nebesko, Krista, Boga. Tko se poveže sa stvarima mrtvim, pdijeli i njihovu sudbinu. Samo u Bogu je mir, radost i istinska sreća, i vječni život. __________________________ BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA Čitanja:
Izl 34, 4b-6.8-9
2 Kor 13, 11-13
Iv 3, 16-18 Razmatranje Bog je ljubav "Nijedna riječ nije toliko opterećena ljudskim poimanjem koliko riječ Bog." (M. Buber) "Neću Boga koji se predlaže po riječi moga mišljenja i koji je stvoren na moju sliku. Hoću stvarnoga Boga i znam da on mora prelaziti granicu mojih misli." (R. Guardini) Služba riječi otkriva nam stvarnoga Boga, Boga koji je ljubav. Bog filozofa i religija je Bog samotar, pustinjak, bez obitelji, bez srca. Naš Bog je obiteljski, prisutan za tebe, uz tebe, živi s nama, naš suputnik i supatnik, kako nam ga otkriva Novi zavjet.
Prvo čitanje donosi nam veliku objavu Boga Mojsiju. Nakon grijeha idolopoklonstva zlatnom teletu, Mojsije želi da dozna više o Bogu od onoga što je doživio u oblaku. Bog se Mojsiju objavljuje kao Bog praštanja i milosrđa, kao ljubav prema grešniku: njegova se kazna zaustavlja na četvrtom koljenu, dok njegovo milosrđe traje do tisuću koljena, to jest nikad se ne iscrpljuje (Izl 20, 5-6).
Mojsije traži Boga u onostranosti. A on je Posve drugi: Bog oproštenja i nježnosti. Boga možemo vidjeti (upoznati) samo u njegovu očitovanju svijetu, ljudima. I tu nam se objavljuje kao Bog - ljubav. Evanđelje ističe kako nije dosta vidjeti znakove, treba vidjeti njegovu osobu, posebno u ulozi posrednika uzdignuta na križu i uznesena u slavu. A to se postiže novim rođenjem, krštenjem. I u Kristu samo otkrivamo Oca i njegov naum.
Bog Otac otkriva Božje očinstvo. Jedinorođeni Sin izriče njegovu ljubav prema svijetu kad ga je "dao", što izriče ne samo ljubav Oca nego i slobodnu ljubav Krista koji kao Sluga patnik prihvaća otkupiteljsku smrt.
Nikodem dolazi k Isusu videći njegova čudesa. Dolazi mu kao učitelj, a susreće Svjetlo svijeta. Dolazi noću i primoran je da bira između svjetla i tame.
"Istinu činiti" ne znači spoznaju istine koja postaje pokretač djela, raditi pošteno, već kao i kod Pavla: "otajstvo". "Istina" nije nešto: ona dolazi, ona je Netko, ona se "čini" - preobrazuje naše biće i djelovanje, ona je povezivanje s Isusovom osobom. Tako odluka za istinu ili protiv, postaje pitanje života i smrti.
Pavao završava Drugu poslanicu Korinćanima željom i blagoslovom: "Milost Gopspodina našega Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama." Milost, ljubav i zajedništvo pripadaju svim božanskim osobama, ali posebno Ocu inicijativna ljubav, Sinu ostvarenje u djelu spasenja i milosti, Duhu Svetom zajedništvo. Živjeti ove darove, znači živjeti božanskim životom, sudjelovati u Božjem otajstvu. Ovim trinitarskim pozdravom u euharistijskom slavlju znak su Božje prisutnosti, prisutnosti Presvetog Trojstva među nama i smjerokaz su da svako naše djelovanje ljudsko i religiozno počima, nastavlja se i dovršuje u "ime Oca i Sina i Duha Svetoga".
Bog je ljubav i traži predanje volje, srca i svih snaga. U ljubavi, u darivanju, u praštanju se otkriva naša spoznaja Boga. U ljubavi se rađa i stiče dublja spoznaja Boga. U ljubavi i darivanju svjedočimo da smo upoznali Boga, koji je ljubav. Prvi kršćani su to dobro shvatili. Pogani su govorili: "Gle kako se ljube!" Koliko nam je potrebno obraćenje i obnova, kada danas mjesto ljubavi u nama vide mržnju, prezir, podvojenost. Otajstvo Presvetog Trojstva Bog nam se ukazuje uvijek kao onaj posve Drugi, različan od onoga što mi možemo reći, shvatiti, dokučiti. Znakovi Božje nazočnosti u Starom zavjetu su: savez, obećanje, zakon, hramski kult. U Novom zavjetu: Isus nemoćam, siromašan, progonjen i ubijen, ali i uskrsnuo.
Bog nam se objavljuje ne preko apstraktnih pojmova, nego povijesnih događaja. Tako otajstvo Presvetog Trojstva preko čina našeg posinaštva i ljubavi. Posebno ako živimo svoje posinaštvo i svoju ljubav.
Prvo čitanje nam govori na koji način samo možemo Božje lice vidjeti. Mojsije je uzašao na brdo da bi Hebrejima donio Zakon. Vrativši se vidi: Hebreji se klanjaju zlatnom teletu. Gospodin je pogođen i Mojsije ga moli za narod, moli da mu otkrije svoje putove, da ga shvati, da mu otkrije "svoje lice". Jahve mu kaže: "Lice se moje ne može vidjeti". Bog je neshvatljiv i otkriva se u očitovanju svoje ljubavi, darivanjem Zakona kojim se zapečaćuje Savez. Savez je znak ljubavi.
Bez očitovanja ljubavi čovjek ne može se spoznati što je. U svjetlu ljubavi otkriva svoju nemoć, nedostatak, nestalnost, da se i on otvori ljubavi, ljubavi Boga koji je vjeran i od njega očekuje sve.
Bog se objavljuje i otkriva po čudesnim svojim djelima. Krist je najviši izraz Božjeg otkrivanja čovjeku. Obećanja, savez, prisutnost Boga u njemu dolazi do punine.
"Boga nikada nitko nije vidio." (Iv 1, 18) U Kristu možemo upoznati neizmjernog Boga, njegove putove, svoju grešnost i svoju nedostatnost - upoznati Boga.
Poslanje Sina je očitovanje Očeve ljubavi, dar čovjeku da imamo život. Nespoznatljivi Bog, koji se očituje kao ljubav, daje znakove te ljubavi, otkriva sebe po Kristu koji se daje u smrt; po Duhu koji nam daje sposobnost da ostvarimo "djela Kristova". Ta objava je i spoznaja čovjekove blijede, nemoći, grešnosti.
Ljubav Božja nam se očituje u daru Krista Spasitelja, čije djelo nastavlja Duh Sveti, koji ostvaruje "put" ljubavi i mira. (2. čit.) Put je Isus, i poslušnost glasu koji nas poziva.
"Milost Gospodina Isusa Krista", "ljubav Boga" i "zajedništvo Duha Svetoga" otkriva nam djelovanje Trojednog Boga u svijetu, u Crkvi njegovoj, u svakom od nas. U objavi Sina i našeg posinaštva shvaćamo tajnu Sina Božjega, u objavi ljubavi, tajnu Božjeg jedinstva i Trojstva, tajnu jedinstva Oca i Sina, koji je osoba tajastvena kao i Otac i Duh Sveti. Naše zajedništvo, koje stvara jedinstvo "srca i duše", vodi nas u Duhu po Kristu k Ocu, u dubine Božjeg bitka i života.
Otajstvo Trojstva je temeljna ispovijest naše vjere. Puninu objave Otac daje, kad je dao Sina i poslao Duha Svetoga. To je punina objave Božje, Boga ljubavi. U vjeri otajstvo prihvaćamo, u ljubavi ga ostvarujemo u svojem životu, u nadi ga iščekujemo da se ono ostvari u punini i savršenstvu u zagrljaju Oca po Sinu u Duhu Svetom. __________________________ DUHOVI - NEDJELJA PEDESETNICE Čitanja:
Dj 2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7.12-13
Iv 20, 19-23 Razmatranje Tajna Duhova Služba riječi nas uvodi u smisao i značenje Duhova, kako doživjeti tajnu Duhova, kako priznati i u život provoditi darove Duha, kako prenositi kršćansku pouku, evanđelje u svakome razumljiv jezik, poštivati i shvatiti različnost drugih, uvidjeti zahtjevnost Duha da širimo ljubav i dobrotu oko sebe i stvaramo sve veće jedinstvo i zajedništvo ljudi.
Blagdan Pedesetnice slavi saveze Božje: savez s Noom, Abrahamom i posebno Sinajski savez (2 Ljet 15, 10s). U monaškoj zajednici u Kumranu Pedesetnica postaje blagdan Novog saveza koji naviješta prorok Jeremija (Jr 31, 31-34) i izljev Duha Božjega na novi očišćeni narod (Ez 36). Prvo čitanje uvodi nas u ostvarenje onog što proroci (Jr i Ez) najavili, kada Pedesetnica postaje slavlje intimnog i dubokog odnosa Boga i čovjeka i Zakona novog upisana u srcima ljudi.
Isus je apostolima obećao da će biti obučeni u silu odozgo. Ta sila je Duh Sveti. On će po apostolima nastaviti djelo Isusovo.
Simboli Duha na dan Pedesetnice su vjetar i oganj. Vjetar i duh u hebrejskom je ista riječ. Isus "dahne" nad apostole i oni priznaju "Duha Svetoga" (3. čit.). Vjetar, počelo plodnosti, prisjeća na ideju novog rađanja (Iv 3, 3-8) i na stvaranje svemira (Post 1, 2) i čovjeka (2, 7). U nadrealističkoj viziji proroka Ezekiela o suhim kostima (Ez 37) nad kojima duh-vjetar Jahvin dahne i suhe kosti prekrivaju se žilama i kožom uskrisuje novi Božji narod. Uskrsli u večer Vazma ostvaruje to. Rađa se novo stvaranje suradnika Krista i Duha Svetoga.
Drugi simbol je oganj koji dominira u prvom čitanju. Oganj prati objave, posebno sinajsku i Ilijinu na Karmelu (1 Kr 19). On je simbol ljubavi i snage, čisti od troske grijeha, posebno simbol je samoga Boga, koji je snaga neodoljiva i transcedentna. Čovjek ne može rukama zadržati oganj ili ga posjedovati, uvijek mu bježi. Međutim oganj mu daje svjetlo, grije svojom toplinom, neophodno je potreban za njegovo postojanje i napredak. Duh Sveti je objava Božja i objava njegove snage i blizine, njegove prisutnosti u nama i u svijetu.
Duh Sveti je vjetar koji označuje novo stvaranje i oganj koji ukazuje na novu Božju prisutnost među ljudima. Dar Duha je dan za opću obnovu povijesnog hoda, izvor uvijek novih pogleda i pokreta, ostvaruje u svijetu ono što ljudski govoreći je neostvarivo: djela ljubavi i dobrote. Duh Sveti je vodič božanski koji Otac daje čovječanstvu za ostvarenje Božjeg nauma spasenja. On je Novi zakon upisan u srcima ljudi. Kao što Sinajski zakon dolazi nakon izbavljenja iz egipatskog sužanjstva i pustinjskog čišćenja (mana i prepelice), tako i sada Duh Sveti upisuje u naše srca nakon oslobođenja od grijeha po svetom krštenju, novi zakon, novu zapovijed, zapovijed ljubavi, da se stvori pomirenje i jedinstvo među ljudima.
Novi svijet obnovljen od Duha, prije nego se dovrši u onozemnosti, obnavlja zemlju, nadasve ljudski svijet, da se ljudi međusobno razumiju, da shvate navještaj Evanđelja koje nam otkriva Božju ljubav i Božje očinstvo objavljeno u Sinu, da Bogu daje prvo mjesto u svojem životu. Živjeti po Duhu
Vidljivo i opipljivo shvatili smo danas ozbiljno. Fascinirala nas je tehnika, oduševio napredak i životni standard, prodor u tajanstveni razvoj života. Čini nam se kao da smo prekoračili granicu i gledamo ono što nismo mogli ni zamisliti.
Ipak osjećamo dosadu, mučninu, tjeskobu. Uživanje zemaljskih dobara nam postaje bljutavo, postajemo sve više nezadovoljni, osamljeni, izbačeni iz društva, iako se nastojimo što više uklopiti u društvo. Upadamo u samoću, u tišinu, u prazninu. Bojimo se sami sebe, bojimo se praznine. «Horror vacui!» Jeza nas hvata pred prazninom. Čime je ispuniti?
Neki je nastoje ispuniti u većoj žurbi zaposlenosti, u drogi, u alkoholu, u športu, u muzici. Nemaju vremena. Žele ne imati vrijeme. Vrijeme koje tako brzo leti, umara ih, ubija ih, muči ih.
Postavljaju se neprestano ista pitanja: Da li se nalazimo na pravom putu? Gdje leži sreća? U nama ili izvan nas, u našoj nutrini ili u stvarima?
Zlo je ipak u tome, što smo zaboravili put u nutrinu, razmatranje i duhovnost. I postali smo zemlja "suha, žedna, bezvodna", neplodna i beskorisna.
Zaboravili smo da smo po krštenju postali duhovni ljudi. Kršćanin ne znači prihvaćati neki sustav dogmi, tvrdnji, teza, ne znači samo obdržavati zapovijedi i poduzimati akcije, već biti Isusov učenik, nasljednik, živjeti novu stvarnost, da budemo pomazani i ispunjeni Duhom Svetim. Tko nema Duha Kristova, taj nije njegov.
Pomazanje Duhom povezano je s poslanjem. U sili Duha Isus počima svoje djelovanje u Galileji (Lk 4, 14). Duh Sveti ispunja Petra i daje mu hrabrost da pred velikim mnoštvom posvjedoči Krista, koga je malo prije zatajio! Apostola Pavla tjera do granica svijeta, njega nekoć progonitelja Krista, i daje mu snage za prekomjerne patnje i trpljenja za ime Isusovo.
Živjeti Duhom ne znači živjeti u svojoj nutrini samodostatno, već predati se njegovu vodstvu. On nas izvodi iz našeg uskogrudnog života, oslobađa bojažljivosti, sebičnosti, tjekoba i strahova. Plod je Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost (Gal 5, 22).
Izvanredna vremena zahtijevaju i izvanredna sredstva. Da živimo u neobičnim poteškoćama, za to ne treba nikakva dokaza. Traže se zato i izvanredna sredstva da se možemo suprotstaviti poplavi liberalizma, materijalizma, nemorala. Moderno dušobrižništvo raspolaže danas izvanrednim tehničkim sredstvima za navještaj evanđelja. Na dohvatu mu je štampa, radio, televizija, internet... Množe se susreti, konferencije, simpoziji, stvaraju se savršeni programi za evangelizaciju, ali se sve to pokazuje nedostane. Tražimo izvanredna sredstva ljudska, izvanjska, a zaboravljamo na izvanredna sredstva što je Duh Sveti. Trebamo u ovim teškim vremenima Duha Svetoga i njegove darove da se možemo oduprijeti zlu, bezbožnosti, nemoralu, i božanskom vatrom Duha naviještati evanđelje Božje.
Ivan XXIII. najavljujući Opći Sabor govori o "Novim Duhovima". Moramo težiti za duhovnim darovima, ali moramo prepoznavati i razlikovati duhove. Znak odlučujući je: ispovijed Isusa Krista raspetog i uskrslog (2. čit.). Zatim po plodovima ćemo poznati da li je karizma-dar od Duha Svetoga. Ako unosi razdor, nemir, mržnju u kršćansku zajednicu, nije od Duha; ako donosi mir i jedinstvo, ljubav i dobrotu, radost i rast duhovnog života, znak je da je dar od Duha.
Neka nam na tom putu pomogne Marija, Majka Isusova, koja je remek djelo Duha Svetoga, Majka lijepe ljubavi, koja je Duhom Svetim ispunjena, koji je odsjev Božje slave, daje sjaj našem životu i zalog je slave. __________________________ SEDMA VAZMENA NEDJELJA Čitanja:
Dj 1, 12-14
1 Pt 4, 13-16
Iv 17, 1-11a Razmatranje Crkva moliteljica Služba riječi stavlja pred naše razmatranje ove sedme vazmene nedjelje svećeničku molitvu Isusa Krista i molitvu Crkve.
Isus počinje svoju svećeničku molitvu u dvorani Posljednje večere, okružen apostolima, uoči svoje gorke muke. Molitvu upravlja Ocu da proslavi Sina svoga. Došao je "čas" smrti i uskrsnuća. To je čas Isusove proslave. Isus je proslavio Oca, dovršivši djelo koje mu je dao izvršiti, u čudesima i riječima, u raspravama sa Židovima, konačno u smrti koja je pred njim. Slava je način Božjeg postojanja i Božjeg djelovanja. Isus je objavio, očitovao Oca svijetu. Sada moli da Otac proslavi i Sina svoga, prijelazom iz smrti u uskrsnuće.
Iza molitve za svoju proslavu, Isus moli za svoje apostole. Pripadaju Ocu ne samo kao stvorenja, već svojim izborom za apostole, i Otac ih je predao Sinu: "Tvoji bijahu, meni ih dade." Isus ih je ljubio i čuvao božanskom ljubavlju. Oni su upoznali da je "od tebe sve što si mi dao, jer riječi koje si mi dao njima predadoh. A oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam o tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao."
Isus sada odlazi i strepi za njih i povjerava ih Ocu uzbudljivom nježnošću: "Ja za njih molim... za one koje si mi dao, jer su tvoji... Ja više nisam u svijetu no oni ostaju u svijetu a ja idem k tebi."
Isusova molitva postaje molitva Crkve. I Crkva može se obratiti Bogu kao Ocu u zbilji pomirenja s Bogom koje je plod Kristove smrti i uskrsnuća. Crkva moli s Kristom i u ime Kristovo. To je Kristova molitva. Ima sigursnot uslišenja kad god je sukladna s obećanjima.
Crkva je okupljena na molitvu pošto je Isus uzet na nebo u dvorani Posljednje večere. (1. čit.) Jeruzalem u proročkoj viziji ima ključnu ulogu u obnovljenom svijetu (Iz 60).
Luka počinje svoje evanđelje u Hramu (Lk 1, 1) i završava u Hramu (24, 52). Isus počinje javno djelovanje u Galileji i dovršava u Jeruzalemu. Prema Djelima apostolskim Crkva počinje svoje djelovanju u Jeruzalemu, zatim se krug proširuje i zahvaća Judeju i Samariju i sve do kraja zemlja, do Rima. U evanđelju Luka sve usmjeruje prema Hramu, on je središte. U Djelima apostolskim je središe "kuća, "gornja soba", Crkva (Dj 1, 13s; 28, 30).
Luka ističe da je na okupu cijela Crkva, kao što je bila zajedno i za Isusova javnog djelovanja. Tu su apostoli i žene koje prate Isusa na njegovu apostolskom djelovanju. Tu su sada i braća Isusova koja imaju veliki ugled u jeruzalemskoj Crkvi. Ali sada je ta crkvena zajednica okupljena oko Marije, Majke Isusove, kao što je bila u Isusovu javnom djelovanju okupljena oko njega. Ali Isus je sada prisutan na mistični, sakramentalni način. I prvi čin okupljanja je molitva. Svi, cijela Crkva, bili su "jednodušno postojani u molitvi". Bila je velika devetnica, bdjenje u iščekivanju obećanja Oca, priprava da prime Duha Svetoga kojim počinje novo vrijeme, vrijeme Crkve, eshatološko vrijeme. Molitva je uvijek potrebna za važne odluke i događaje, da možemo otkriti u događajima spasiteljsku Božju volju.
Molitva nas mora uvijek uprisutniti Kristu i Ocu. U dvorani Posljednje večere, gdje je Isus obećao da ih neće ostaviti "siročad", Crkva tada kao i uvijek doživljuje na svojim sastancima blizinu i prisutnost Krista i njegova Duha. Katkad se čini kao da Isus ne čuje naše molitve i vapaje, kao da spava kao u lađi na uzburkanom moru. Ne smijemo biti poput apostola malovjerni, već vjerovati u prisutnost Onoga koji jedini može zapovjediti olujnom moru da se smiri. Da, potreban nam je susret s Kristom u molitvi, osobni susret, da postanemo više Kristovi, kršćani-Kristonošci, u svojem djelovanju u svijetu. __________________________ UZAŠAŠĆE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA Čitanja:
Dj 1, 1-11
Ef 1, 17-23
Mt 28, 16-20 Razmatranje Vrijeme Crkve Kristovim uzašašćem na nebo počinje vrijeme Crkve, vrijeme budućnosti i strpljivog iščekivanja povratka Kristova u slavi.
Prvo čitanje je neki sažetak Lukine teologije. Sve što je Isus "činio i učio", prošli je događaj spasenja. Sada nastupa drugo razdoblje, razdoblje Kristovo. I ovo razdoblje će trajati do konačne Kristova pojavka na svršetku vremena.
Povijest poslanja Crkve nije odvojeno od Isusove povijesti, Crkva nastavlja povijest spasenja Isusova. Nije to početak nego nastavak, zaokret novim putovima. Sada su na potezu apostoli koje je Isus po Duhu Svetom izabrao kao svoje oruđe da nastave njegovo djelo njegovim autoritetom.
Isus se učenicima nakon svoje muke "četrdeset dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem". Vrijeme Crkve nije sebi svrhom već je usmjereno na dolazak kraljevstva Božjega. Crkva mora ispuniti svoje poslanje, iščekivati obećanje. Paruzija nije još blizu. Bog je u svom spasenjskom nauku predvidio razdoblje Crkve. Židovstvo očekuje izljev Duha, "snagu Duha Svetoga" na svršetku vremena. Isus naglašuje da je to vrijeme već nastalo. Primit će "snagu Duha Svetoga" i bit će mu svjedoci među Židovima i među poganima.
Isus više nije na zemlji vidljivo prisutan, a ipak nije ni odsutan. Doći će na kraju vremena, ali ostaje biti prisutan na nevidljivi način u Crkvi. Dva nebeska glasnika upozoruju učenike da ne gledaju "na nebo" u oblake, nego na svoj životni put. Isus želi da ga susrećemo na putovima ovoga našeg, mojeg svijeta: u bratu, u Evanđelju, u euharistiji, u molitvi. Nevidljiv je prisutan i naš je supatnik i suputnik, na tajanstven, mistični, sakramentalni način. To će i Matej u evanđelju naglasiti.
Evanđelje nas vodi u Galileju na goru. Želi se naglasiti povezanost i neprekinutost djela zemaljskog Isusa i uskrsloga Isusa. Ne samo potvrditi istinu uskrsnuća nego zadnju poduku, koja ima prevažno značenje. Kad su ugledali Isusa "padoše ničice preda nj", očituju svoju vjeru u Gospodina i spremnost da prime naredbu. "Neki posumnjaše". Vrijeme Crkve nije vrijeme gledanja nego vrijeme vjere. A ona je tako često ugrožena i dovedena u sumnju. I u tim trenucima treba obnoviti svoju vjeru i nadu u Krista.
Isus je po Mateju na gori počeo svoje učenje besjedom na gori blaženstva. Sada Isus se predstavlja kao Svevladar, koji ima vlast-eksusia ne nebu i na zemlji. Tu vlast sada daje zajednici učenika, da nastave njegovo poslanje i uspostave kraljevstvo u čitavom svijetu. To je kao neko ustoličenje Isusova, njegova proslava.
"Pođite i učinite mojim učenicima sve narode". Svi narodi mogu postati njegovi učenici, ne samo izabrani židovski narod. To postaju po krštenju u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Imamo ispovijest vjere kojom se ulazi u zajednicu Kristovu, u njegovu Crkvu. Čuvati sve što im je zapovjedio, posebno zapovijed ljubavi, po kojoj se prepoznajemo da smo Kristovi.
"I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta". Učenici mogu biti mirni. Isus je uvijek prisutan u svojoj Crkvi, nazočan po Duhu, da njegova nauka ostaje nepatvorena i identična, dok traje vrijeme. Matej završava svoje evanđelje kako je i počeo: Isus je Emanuel - s nama Bog.
Uzašašće na nebo znači ne samo početak novog razdoblja, nego i novi način Isusove prisutnosti. On je uvijek "Glava Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja" (2. čit.). Kršćanin je siguran u nazočnost Kristovu. Nisu sami. On je tu, prisutan. Tu prisutnost treba živjeti da nadvladamo zlo, mržnju, podijeljenost koja vlada u svijetu, i tako često i u nama samima. __________________________ ŠESTA VAZMENA NEDJELJA Čitanja:
Dj 8, 3-8. 14-17
1 Pt 3, 15-18
Iv 14, 15-21 Razmatranje Duh Sveti u Crkvi Crkva Uskrslog Gospodina snagom Duha Svetoga ne pozna političke i kulturne granice i širi navještaj evanđelja kako je to Uskrsli već zacrtao: "bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje." (Dj 1, 8)
Prvo čitanje nam donosi izvještaj o evangelizaciji Samarije. Filip propovijeda u tom gradu i mnoštvo jednodušno prihvati navještaj Evanđelja. Nasta velika radost u tom gradu. Kad su u Jeruzalemu čuli da je Samarija primila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Na krštenike polagahu ruke i primahu Duha Svetoga. Već u krštenju primili su Duha Svetoga. Ovdje se vjerojatno radi o polaganju ruku i davanju karizmatičnih darova. Oci vide ovdje dijeljenje sakramenta potvrde. Osjećamo i ovdje zauzetost Crkve za njeno jedinstvo. Petar i Ivan provode jedinstvo, povezujući novokrštenike s Crkvom maticom u Jeruzalemu. Radi se o "Duhovima" u malom koji potvrđuju utemeljenje Crkve u Samariji. Po proroku Joelu (gl. 3) i Isusovu obećanju Duh je prisutan i prožima sveukupnu mesijansku zajednicu sa svojim darovima.
Duh Sveti pomoći će Crkvi da bude nezabludiva. Crkva može pogriješiti. Ali usprkos njezinim pogreškama, nikada je neće napustiti Duh Sveti. On je uvijek u njoj sveta prisutnost: kao Branitelj u nepravednim procesima svijeta protiv Crkve i njenih vjernika, Duh Tješitelj u progonstvima i tjeskobama, Duh Istine za sigurnost istine, Duh jedinstva koji sve povezuje.
Duh Sveti je sigurnost Crkve da može svjedočiti svima Proslavljenog Gospodina. (2. čit.) Crkva progonjena dijeli istu sudbinu s Kristom. Ona ne traži za progonitelje osvetu i smrt. S Kristom snagom Duha ostvaruje pobjedu nad grijehom, nad nepravdom. Mora dati svjedočanstvo "svakomu, koji zatraži obrazloženje nade", ne nasiljem nego "blago i poštivanjem", iskreno "dobre savjesti", tako da "budu postiđeni za što vas potvaraju." "Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo", slijedeći Krista koji pravedan za nepravedne umrije.
Sve to ostvaruje Duh Sveti u nama i u Crkvi Božjoj. Duh Sveti hrani vjeru i nadu. Znak je prisutnosti Krista u Crkvi. Potvrđuje svoju prisutnost blještavilom svojih darova. Stoga je neophodno otvoriti se Duhu Svetome, izvoru života. Veza ljubavi Krist, Duh i Otac povezani su vezom Ljubavi. Ta ljubav zahvaća i vjernike. To je tema današnjeg evanđelja. U Bibliji govori se o susretu, savezu, zajedništvu. Sve je to sažeto u riječi "ljubav", koja je kao sjeme koje rastući probija ljusku samoće, mržnje, nasilja.
Isus je rekao da ide k Ocu da nam pripravi mjesto, pa će opet doći. Danas u evanđelju čujemo da mi ostajemo gdje jesmo, a da će on poslati drugoga Branitelja, te možemo spoznati Isusa koji nije u svijetu nego kod Oca. "Doći", "otići", "ostati" su samo izražajni načini, ne kazuju prostorne pokrete, nego što vjera proizvodi u našem životu. U svijetu smo, iako nismo od svijeta već Božji. Bog je stvarno s nama, živi u nama.
"Vi ćete me vidjeti jer ja živim, i vi ćete živjeti." "Živjeti" za Ivana znači život sjedinjen s Bogom, biti uzdignut od Duha da budemo po Isusu u zajedništvu s Ocem. Glagoli pokreta i susreta izriču otajstveno mistično zajedništvo u Kristu s Ocem.
Stare predaje su to izražavale vremenski i prostorno: ovaj svijet i nebeski svijet, ovaj eon će jednom prestati i mi ćemo biti "poneseni" na oblacima u susret Gospodinu (1 Sol 4, 17). Evanđelist Ivan to ne isključuje, ali ističe da smo već sada, po krštenju u zajedništvu života s Bogom. Posljednja vremena već su nastupila, ne treba čekati slavni dolazak Kristov. Već se u Vazmu ostvarila ta novost i radikalni zaokret u našem životu, života u Bogu. Zato kad Isus kaže: "u onaj dan" vidjet ćete, spoznat ćete, ne misli samo na paruziju nego i na objavu Vazmenog otajstva, na krštenje. Paruzija, slavni Kristov dolazak očitovati će ono što je danas skriveno. Već sada po krštenju živimo u Bogu, stan smo Duha Svetoga, svetište presvetog Trojstva. Stoga prva zapovijed za evanđelista Ivana je vjerovati u to otajstvo, i ljubiti Onoga koji nam to dariva i ostvaruje.
Isus ističe: "Tko mene ljubi, njega će ljubiti i moj Otac, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati." Otajstvo Božje možemo dohvatiti samo u ljubavi prema Isusu Kristu i ljubavi prema braći. Isus je rekao Filipu da ne može vidjeti Oca osim u Isusu, tako ni mi ne možemo shvatiti da je Isus istobitan s Ocem bez ljubavi prema braći. Tko ulazi u ovu izmjenu ljubavi, shvaća i spoznaje istinitu narav svega što postoji.
Sve se okreće oko teme ljubavi. Ljubiti znači spoznati Oca i njegova Sina, ne razumski nego životno, traži zajedništvo i sudioništvo. Isus traži za sebe ljubav koju su do tada ljudi trebali iskazivati Bogu. (Pnz 6, 4-9; 7, 11; 11, 1)
Nije to ljubav osjećajna, pasivna, nego ljubav u vjeri, koja znači prihvaćanje i čuvati njegove zapovijedi, provoditi ih u djelo. To znači biti kršćanin. Tko ljubi, vidjet će Isusa ponovno. Njegova muka i smrt evanđelist Ivan prikazuje kao najviši izraz Isusove ljubavi. U ljubavi prema braći nanovo upoznajemo Isusa.
Isusa ljubiti znači opsluživati njegove zapovijedi. Ljubiti znači ne zatvarati se u sebe, živeći od lijepih uspomena, već gledati u budućnost. Znači za druge biti ono što je on učinio i što nam je zapovjedio. Slijediti Krista, znači ljubiti ga.
Druga kvaliteta: "Ljubav traži da ljubimo prvi." Obično ljubimo one koji nas ljube. Moramo prvi ljubiti bližnjega bez obzira hoće li nam ljubav uzvratiti na bilo koji način, ili će na našu ljubav uzvratiti mržnjom, ljutnjom, nasiljem.
To znači ljubiti. Dakako, to ne možemo i ne ostvarujemo svojim silama, nego samo snagom i djelovanje Duha Svetoga, Duha Branitelja i Tješitelja, koji je u nama. Tu ljubav crpimo samo iz izvora Isusove ljubavi, koja je očitovanje ljubavi Oca. __________________________ PETA VAZMENA NEDJELJA Čitanja:
Dj 6, 1-7
1 Pt 2, 4-9
Iv 14, 1-12 Razmatranje Crkvena zajednica Današnja Služba riječi uvodi nas u život i vjeru prve zajednice. Ona ima svoje predstojnike i voditelje, ali sve pokreće Uskrsli Gospodin sa svojim Duhom Svetim.
Prvo čitanje nam govori o prvoj krizi i razilaženju prve zajednice. Luka nas je izvješćivao do sada kako je prva jeruzalemska zajednica, veliko mnoštvo "jedno srce i jedna duša", "sve im je bilo zajedničko" (Dj 2,42-47; 4, 32-35). I sada odvojenost u židovstvu osjeti se i u Crkvi. Hebreji - Židovi domorodci, govore aramejski, čitaju Bibliju na hebrejskom, život im je usredotočen na Hram i na njegove žrtve, strogi su opsluživatelji Zakona. Grci - Helenisti su doseljenici iz dijaspore. Govore grčki i čitaju Bibliju na grčkom, imaju svoje sinagoge u Jeruzalemu i neke zakonske propise su prilagodili vremenu. U obije grupe način mišljenja i života prevladava onaj hebrejski: religiozni život odvija se oko Hrama, žele spasiti stroge predaje starih. Međutim nastaju raspre neugodne na veoma osjetljivom polju, na karitativnom, na kojem vjera postaje djelatna, na dnevnom zbrinjavaju siromaha, posebno udovica, koje su u tom društvu bile najviše ugrožene.
Dvanaestorica predlože mnoštvu učenika da pronađu sedam muževa na "dobru glasu, puni Duha i mudrosti". Oni će "služiti kod stolova", a apostoli će s posvetiti "molitvi i posluživanju Riječi". Apostoli će polaganjem ruku zarediti te muževe i dati im poslanje. Broj sedam je možda simbol pogana. U obećanoj zemlji spominju su sedam naroda, kao i 12 plemena Izraela.
U ljubavi i socijalnoj zauzetosti mjeri se izvornost vjere, da se Crkva ne bi svela na neku sektu ili partiju ili ideologiju. Crkva nalazeći se pred gorućim pitanjima, rješava pitanja uvijek strastveno braneći jedinstvo Crkve. U Crkvi postoji hijerarhija kulta i služenja (diakonia). Stvoreno je tako unutarnje jedinstvo koje omogućuje vjerovjesničku djelatnost. Nakon toga "Riječ je rasla", kao živo biće djeluje i množi se broj vjernika.
Drugo čitanje nam opisuje unutarnju strukturu Crkve. Sv. Petar definira Crkvu kao "duhovni Dom" u kojem "sveto svećenstvo prinosi žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu". Kamen temeljac na kojem počiva je Isus Krist. On je i zaglavni kamen koji sve povezuje u jedno, koji odbaciše graditelji, Židovi i nevjernici, a koji je "kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni". Na tom temelju se vjernici kao "živo kamenje" ugrađuju u novi Hram, što je Tijelo Kristovo, Crkva. Stoga su svi vjernici snagom svojeg krštenja "svećenici" koji naviještaju svijetu spasenje Uskrsloga. Sv. Petar proglašuje svećeničku, kraljevsku i proročku ulogu krštenika. Mjesto je klasično za istinu "univerzalnog krsnog svećenstva" u Crkvi, koje ne umanjuje veličinu i vlast ministerijalnog svećenstva, već ga potvrđuje.
Evanđelje donosi odlomak Isusova oproštajnog govora. Crkva već sada živi u savršenom zajedništvu s Ocem, koji je i posljednji i konačni cilj Crkve. Ona već je "stan", boravište Presv. Trojstva, ali teži za punim zajedništvom na svršetku vremena. Isus se objavljuje kao Put, Istina i Život. On je jedini posrednik spasenja (Put), savršena objava Oca (Istina) koji vodi u život s Bogom koji Isus već posjeduje. Isus je i Put i Cilj. To je moguće, budući je on u Ocu i Otac u njemu.
"Djela" Isusova svjedoče prodor Boga u povijest. I Crkva će nastaviti djelovati u svijetu. I "veća" će činiti ističe sam Spasitelj. To su djela ljubavi.
Karitativna djela provlače se kao zlatna nit kroz današnja čitanja. Riječ, navještaj evanđelja, treba hraniti ljubavlju za najpotrebnije i najslabije. Dostojevski postavlja pitanje: "Što je pakao? Ja tvrdim da je to tjeskoba što nismo sposobni ljubiti." Crkva svojim svjedočenjem ljubavi pokazuje da je već ovdje na zemlji nebo prisutno, iako je uvijek na putu u "dom Oca". Put u Život
Evanđelje nam donosi odlomak Isusovog govora učenicima na Posljednjoj večeri. Učenici su razumjeli da ih Isus ostavlja i osjećaju tjeskobu, napuštenost, strah, beznadnost. Isus ih tješi i ohrabruje: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!" To su utješne riječi za sve beznadne slučajeve, tamne noći u životu vjere. Bog nas ne ostavlja ni u noći tjeskoba, progonstva, napuštenosti. Moramo imati samo "vjeru"! Isus ih tješi da u "kući Oca" ima mnogo stanova. Ovaj rastanak nije zauvijek. To bi im rekao i ne bi prešutio. On će ponovno doći i uzeti ih k sebi.
Toma pita: "Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?" Isus mu odgovori: "Ja sam Put, Istina i Život." Središnja je, temeljna i najrječitija objava otajstva Isusove osobe. Ne moguće je iscrpsti sve bogatstvo sadržaja, svaka riječ je nabita mislima koje zahvaćaju i vrijeme i vječnost.
"Ja sam" u Ivanovu Evanđelju je objava Isusova božanstva. Bog se Mojsiju objavio: "Ja sam Onaj koji jesam!" Tako se Isus u Ivanu objavljuje: On je pravi Bog, Gospodin.
"Put" u Djelima apostolskim je pravilo, način života, skup religioznih istina i vladanja. Ovdje je Put osoba Isusa Krista. Do Oca se ne dolazi slijedeći neki religiozni pokret ili neku vrste askeza ili prakse, već samo po osobnom jedinstvu s Isusom. Prihvaćenja Isusa nije plod naše odluke, već Isusova milost. On pripravlja mjesto u kući Oca.
Isus je Put koji nas vodi k Ocu. I još više. Slike mjesta i prostora kod Ivana označuju duhovno stanje osobe. Isus jamči da za svakoga postoji mogućnost zajedništva s Ocem. Isus pozna ovce i svakoj pruža mogućnost zajedništva s Ocem. To su oni koje mu je Otac predao. Put ovdje znači isto što i cilj. Kao što veli: Ja sam "vrata", ne samo kroz koja se prolazi i napuštaju se, tako je Isus i Put, ne samo onaj koji vodi do cilja i napušta se. Put se u Isusu dovršava i ostvaruje, jer je Isus i Istina.
Za Grke istina (aletheia) je stvarnost što se dohvaća razumom, refleksijom, ekstazom. Za Hebreja je istina nešto najsolidnije, najčvršće, najsigurnije, nepromjenjivo, vječno. U ustima Isusovim je puna i konačna objava Boga, božanska stvarnost suprotna svijetu u kojem živi čovjek. Duh Sveti je Duh istine, jer nastavlja objavu Krista (Iv 14, 17; 16, 13). Ona je aktivna moć koja izbavlja od grijeha. Biti na strani Istine znači biti Božji, pripadati božanskom ozračju i vođeni Bogom.
Isus je Život. Ivan svjedoči: U njemu bijaše život (1, 4), objavljuje život (11, 25), on je kruh života (6, 33. 51). Kao i Otac i Isus ima život u sebi, božanski život i može ga dijeti drugima.
Zato je Isus jedini Put k Ocu, jer je Istina, u kojoj je Život. Punina Života je spoznati Oca i Onoga koga je poslao Isusa Krista. Spasenje nije nešto povijesno i zemaljsko, iako se u vremenu i prostoru ostvaruje, već iskustvo zajedništva s Bogom.
Filip zanesen Isusovim govorom o Ocu kaže Isusu: "Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!" Filip ne misli na gledanje Oca "licem u lice", nego da se objavi kao Mojsiju na Sinaju. Ne shvaća da se Bog tada objavljivao u liku Anđela Jahvina (oci u Isusu Kristu), a ne u stvarnosti kako se sada objavljuje u Isusu Kristu. Isus to jasno kaže: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca... Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Ja sam u Ocu i Otac u meni." Isus, Sin Božji, je istobitan s Ocem, božansku narav s Ocem posjeduje. Otac se objavljuje samo u Sinu. U njemu nedostupni postaje dostupan. Nema drugog puta i mjesta gdje se može vidjeti Oca nego ostati u Kristu. Želimo li o Bogu što znati, treba gledati Isusa u njegovom povijesnom postojanju. Isus nije samo Put već i cilj, u kojem je sva Istina, što daje vječni Život, što donosi radost, slobodu, blaženstvo. Slijediti Isusa tako dobiva svoj najdublji smisao.
Nalazimo se u području vjere. Zato Isus nastavlja: "Tko vjeruje u mene, djela koja činim, i on će činiti, i veća će od ovih činiti, jer odlazim Ocu." "Djela" nisu dokazi nego "znamenja", svjedočanstva posljednjih vremena u kojima se ostvaruju. A ta "djela" su ljubiti i žrtvovati se kao i Isus za svojeg bližnjega. Stvarati zajednicu ljubavi (1. čit.), "duhovni Dom" (2. čit.) jer ljubav jedino može preobraziti svijet, učiniti ga ljudskijim, bratskijim i sretnijim.
Isus je jedini izvor života Crkve, jedino vrelo ministerijalnog i općeg svećenstva. Nema kulta i žrtve dostojne Bogu, ako nije povezano s njime, nema svetosti osobne ni apostolske plodnosti, ako ne izvire iz zajedništva s Isusom Kristom. __________________________ ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA Čitanja:
Dj 2, 14a.36-41
1 Pt 2, 20b-25
Iv 10, 1-10 Razmatranje Što nam je činiti? Vazmena Crkva i danas nam u Službi riječi donosi ono što čini naš život ispunjen vazmenom radošću i mirom. Prvo čitanja je završetak Petrova govora na Duhove, koji se pretapa u razgovor sa slušateljstvom. U središtu je proslavljeni Krist, kojeg Otac učini Gospodinom. Pred objavom Oca u Uskrslom Kristu nitko ne može ostati ravnodušan. Slušateljstvo postavlja pitanje: "Što nam je činiti?" Suprotnost je očita: "koga vi raspeste Bog je učinio i Gospodinom i Kristom". U srcima se stvara odluka što treba sada "činiti". Oni traže Boga iskrenim srcem. I Petar im pomaže do odluke. Iznosi program kršćanskog obraćenja u kojem imamo četiri elementa moralne kateheze Crkve. Obraćenje je prvi i nezaobilazni elemenat koji mijenja posvema životni tijek vjernika i uključuje krštenje "u Ime Isusa Krista". Nije to samo simboličan obred čišćenja već je i dar Duha Svetoga koji nas nanovo rađa i čini djecom Božjom. Slijedi oproštenje grijeha. Raskid s grijehom nije smo neki proces psihičko-socijalni, niti samo osobna odluka, nego je dar Božji, koji izvlači čovjeka od njegova otuđenja pod vlašću grijeha. I tako, prožet Duhom Svetim, postaje novo stvorenje, oživljen novim i nadnaravnim životnim počelom. Tako se stvara novi mesijanski narod koji prihvaća Božju riječ.
U drugom čitanju sv. Petar donosi nam katehezu krštenje. I ovdje dominira Krist, slavljen starozavjetnim slikama: vazmeno janje, Sluga patnik i jarac za žrtvu okajnicu. Promatranje Krista strpljivog i proslavljenog, Sluge Patnika (Iz 53), rađa u duši vjernika zauzetost za život. Patnje koje dnevno vjernik podnosi nisu neko prokletstvo, nego su izvor spasenjske plodnosti. Isusovom "modricom" smo izliječeni. I našim patnjama i modricama nastavljamo spasenjsko djelovanje Kristove muke u svom vremenu.
Odlomak završava klasičnom biblijskom slikom pastira i stada: "Obratiste se k pastiru i čuvaru duša svojih".
Evanđelje govori o Dobrom Pastiru. Bogatstvo misli kod Ivana teško se može iscrpsti. On ima stalne dovitljive aluzije koje upućuju na starozavjetne izvore: kao Bog je Pastir u Izl; suprotstavljanje glavara narodnih i Krista istinitog pastira u Ez 34; teologija Hrama itd. Evanđelist Ivan služi se uhodanim tijekom židovske apokalipse: objava - slušateljstvo ne razumije - nova objava. U sinopticima lik pastira ističe brigu za stado i radost obraćenja (Lk 15; Mt 18), dok kod Ivana imamo objavu osobnu i prisnost između pastira i ovaca. Tako prispodoba-alegorija dobiva snažnu kristovsku koncetraciju. Prva objava (r 1-5) postavlja suprotnost između Isusa dobrog pastira i stranca, tata, razbojnika, koji žrtvuju stado svojem intersu, iako su odgovorni za stado. Djelo dobrog Pastira je naglašeno: on "ulazi na vrata" - njegov je odnos sa ovcama prisan; on "zove imenom ovce", što ukazuje na osobni poziv i ovce se odazivaju na taj glas, "poznaju njegov glas"; pastir "izvodi" stado na pašu, vodi ih i prati, stvarajući tako vazmenu zajednicu spašenih i učenika koji "idu za njim".
Židovi nisu razumjeli što im je želio time reći. I Isus daje drugu, puniju objavu (r 7-10): "Ja sam vrata ovcama." Isus ovim smjera na objavu Boga na Sinaju: "Ja sam koji jesam." (Izl 4, 14) Bila je to velika objava božanstva Isusova. Isus je istobitan s Ocem. Zato i donosi potpuno spasenje. To izriču dva glagola: "ulaziti" i "izlaziti" prema biblijskom shvaćanju zahvaćaju dva pola čovjekovog života: "izići" iz krila majčina i "ući" u ovaj svijet, i ponovno "izići" iz ovog svijeta i "ući" u drugi svijet. Prema tome cijeli život kršćanina, njegovo postojanje je postojanje s Kristom, zajedništvo s njime. Samo u Kristu može naći "pašu", koja ispunja sve njegove želje i iščekivanja, steći puninu mesijanskih dobara. Nasuprot tamnom liku "lopova i razbojnika", Krist je došao da imamo život i radost, da imamo "život u izobilju". __________________________ TREĆA VAZMENA NEDJELJA Čitanja:
Dj 2, 14.22-28
1 Pt 1, 17-21
Lk 24, 13-35 Razmatranje Crkva - živa zajednica živoga Uskrsloga Gospodina Pedeset dana, od Uskrsa do Duhova, neprekidno je slavlje vazmenog otajstva. Posebno nedjelje su snažni trenuci u kojima se proglašuje uskrsnuće Gospodinovo, produbljujući razne vidove.
Djela apostolska su najprikladnije čitanje za događaj uskrsnuća i njegova učinkovitost u vjeri i životu prve jeruzalemske zajednice.
Prvo čitanje nam donosi svečani govor Petrov na dan Duhova. To je jedan od triju govora Petrovih u Djelima apostolskim, što odgovara trima govorima Pavlovim (Dj 2, 14-35; 3, 12-26; 4, 5-12; - 5, 29-32; 10. 34-43; 13, 17-41). Imaju uvod, navještaj Kristove smrti i uskrsnuća po Pismima, Kristova vlast nad svijetom, poziv na obraćenje.
Navode se davidovski i mesijanski psalmi koji navještaju Kristovo uskrsnuće i ustoličenje, kojim počima mesijanska era. Tako Psalam 16: "Ti nećeš dopustiti da tvoj svetac istrune." Psalam 18, 6: Krist će biti oslobođen Podzemlja, od smrti. Psalam132, 10s: David izriče mesijansku nadu da Potomak neće umrijeti. Psalam 118, 16: naviješta Kristovo uskrsnuće kao ustoličenje. Nije to znanstveno dokazivanje uskrsnuća, nego osvjetljuje "smisao uskrsnuća.
Petar navodi Psalam 16 koji zrači dubokom mistikom koja uvire u vječnost. Zajedništvo vjernika s Bogom ne prekida smrt nego se ono nastavlja u vječnosti. Petar nadilazi smisao psalmiste i u psalmu gleda događaj Kristova uskrsnuća, korijen naše nade. Slike psalma: promatranje Božjeg lica, staza života, savršena radost, dobivaju puno svjetlo i ozračje novo. Petar polazi od rabinske tvrdnje da je psalam spjevao David. Davidovo tijelo ugledalo je trulež groba. Po predaji upravo tu se pokazuje grob Davidov, odakle Petar govori, pred dvoranom Posljednje večere.
Petar ističe, da je Bog Isusa uskrisio, učinio ga Gospodinom (Ps 110) i Kristom (Ps 132). Djela i čudesa u životu i u uskrsnuću, mesijanski darovi, dokazuju nebeski i onostrani život Mesije.
Drugo čitanje uzeto je iz Prve Petrove poslanice, koja je služila za slavlje vazmenog bdijenja i za krštenje. Kršćani imaju svoju "pashu". Moraju je blagovati opasanim "bokovima duha", "budni", svjesni da nisu "otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanog Jaganjca". Vjernik je posvećen krvlju Kristovom, izbavljen iz praznine beznađa, i mora "vrijeme svoga proputovanja provoditi u bogobojaznosti (u vjeri i ljubavi)".
Evanđelje nam donosi događaj dvaju učenika koji su simbol učenika svih vremena. Ozračje u kojem možemo shvatiti potpuno događaj je liturgija riječi i liturgija euharistije, sveta misa. Na to nas podsjećaju dvije izjave: "Počevši tada od Mojsija i svih proroka protumači im što u svim Pismima ima o njemu." I "Uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše. Uto im se otvoriše oči, te ga prepoznaše."
Ovaj hod prema punini vjere i kulta obrađeno je u četiri slike. U prvoj slici (r. 13-18) imamo dva učenika koji raspravljaju snuždeni putem. To je živa slika krize vjere, razočaranja, i pokušaj da raznim ideologijama nadvladaju tjeskobu i agoniju sumnje. Samo Isusova prisutnost to može nadvladati. A Isus je u tim trenucima blizak svakoj duši.
Druga slika (r. 19-24) navještaj vazmeni izgovara vjernik u krizi ili nevjernik. Isus je prorok "silan na djelu i na riječi", ali svršetak njegova života, njegov Vazam, je promašaj, iako žene nađoše grob prazan i anđeli im se ukazali i rekli im da je on živ. I neki od učenika potvrdili su da je grob prazan.
Treća slika (r. 25-27) Isusov je navještaj vazmenog otajstva koje prihvaća vjernik. "Stranac" im tumači Pisma i otkriva njihov istinski i dubinski smisao. Učenicima je "gorjelo srce" dok im je otkrivao tajne Pisma. Ali to još nije vjera.
Posljednja slika (r. 28-35) u liturgijskom slavlju prepoznaju Isusa, vjera u Njega dosiže svoj vrhunac, i puni radosti vrate se u Jeruzalemu, da jave Petru i drugim učenicima uskrsni događaj.
Možda se nalazimo još u prvoj slici, u tami i neznanju. Sveto bogoslužje, posebno sveta misa, mora nas dovesti do pune vjere, da nakon svake svete mise, susreta s Gospodinom i mi prolazimo svojim putovima, stazom života, zračeći vjeru u Uskrslog Gospodina svima, svojim životom i riječju. __________________________ DRUGA VAZMENA NEDJELJA Čitanja:
Dj 2, 42-47
1 Pt 1, 3-9
Iv 20, 19-31 Razmatranje Crkva - zajednica pashalna Crkva je novi naraštaj, više ljudskije društvo, novi Jeruzalem vjernika u Uskrslom. Crkva mora biti znak vazmene zbilje u današnjem svijetu. Da li je ona to doista? Nažalost kod mnogih vjera je samo navika, obredi samo formalnost, nestaje zajedništva. Što moramo poduzeti da vidimo u sebi i oko sebe Božje djelovanje? Današnja čitanja nam u tome pomažu.
Prvo čitanja nam opisuje pobudni i pobožni život prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Ona počiva na četiri značajke koje kao četiri stupa podržavaju ovo duhovno zdanje. Prva značajka je postojanost u "nauku apostolskom". Nema kršćanske zajednice bez spoznaje i bez navještaja Krista, "vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom" (Rim 10, 17). Naviještaj evanđelja okuplja zajednicu. Druga značajka je "zajedništvo-koinonia". Taj komunitarni žar kršćana bio je izazov u narodu. Dolazi do izražaja kršćanska ljubav. Što će naglasiti drugi sažetak Lukin (Dj 4, 32.35) u kojem naglašuje zajedništvo dobara. Bilo je dragovoljno. Ali svi su bili spremni sve razdati, ako je to bilo nužno. Pomoć bližnjega znak je zajedništva. Drugi naziv zajedništva je da su bili "jedno srce i jedna duša".
Treća značajka je "lomljenju kruha" - slavlje euharistijsko. To je novo liturgijsko slavlje po kućama. I konačno "molitve". Zajednica je još unutar židovstva. Kršćani odlaze redovito u Hram na molitvu, ali imaju i svoje molitve koje izrazuju radost usrksnuća, koje počima s Kristovim uskrsnućem.
Sve je posvećeno bogoštovlju i navještaju riječi. Zajednicu sačinjavaju većinom "stranci" u gradu, ljudi bez zavičaja, siromašni, beskućnici, koji nalaze u tom zajedništvu svoju radost, spasenje, oslobođenje.
Drugo čitanja je kao početak himna u kojem se izriče radost vjere Kristovih vjernika, koja se zasniva na Kristovu uskrsnuću, koji je zalog našega. Iako izloženi životnim iskušenjima i nevoljama, to ih ne smije obeshrabriti niti ražalostiti. Vjera je dragocjenija od raspadljivog zlata, koje se u vatri žalosti i kušnja kuša. Iako Isusa Krista nisu vidjeli, oni ga ljube i vjeruju te kliču "od radosti neizrecive i proslavljene, što postigoše svrhu svoje vjere: spasenje duša".
Evanđelje nam donosi dva Isusova ukazanja. Kršćani se okupljaju u nedjelju večer. Rimske i židovske vlasti nisu tijekom dana dopuštale sastanke. Ovo okupljanje postaje lik buduće Crkve.
Učenici su na okupu, osim Tome. Uskrsli stade u sredinu i kaže im: "Mir vama!" To je mesijanski eshatološki mir, prvi i neizrecivi dar Uskrslog svojoj Crkvi. Triput će to evanđelist ponoviti. Pokazao im je tragove muke: ruke i rebra. Uskrsli nije neka utvara, san, nego doista Isus živi: povijesni i uskrsli su jedna teista osoba. Slijedi izljev Duha. "Dahne", što nas podsjeća na stvaranje Adama. Sada se stvara novo čovječanstvo, Krist je novi Adam. Daje učenicima najveću ovlast otpuštanja i zadržavanja grijeha. To je konačna pobjeda nad zlom.
Toma, zvani Blizanac nije bio prisutan. Učenici mu rekoše da su vidjeli Gospodina. On odlučno kaže, da neće vjeruje dok ne vidi na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavi prst u mjesto čavala, i svoju ruku u njegova rebra. "Nevjera" Tomina je u stvarnosti otkupljenja. Ako Uskrsli nije isti onaj koji ne Križu visio i umro, onda nema spasenja, otkupljenja. Nakon osam dana svi su bili prisutni. Pozove Tomu da se uvjeri. I Toma izriče ispovijest vjere povijesnom i uskrslom Kristu: "Bog moj i sve moje!"
Današnja Služba riječi donosi nam sliku kršćanske zajednice kakova ona mora biti. Crkva mora bi vjerna navještaju evanđelja, vjerna bratskoj ljubavi, otvorena potrebnima, vjerna euharistijskom slavlju, što je životno njeno srce, vjerna molitvama, što je duhovno disanje, susret s Vječnim.
Crkva mora živjeti u siromaštvu, u radosti, u živoj nadi iščekivanja Spasitelja dok ne dođe, u vjeri koja donosi život vječni, u ljubavi prema Gospodinu i bližnjemu kojeg ljubi Kristovom srcem. Crkva je sastavljena od Božjega naroda u hodu, u kojem su pravednici i grešnici, sjaj svetosti i ljudske bijede, koji ne vide a vjeruju, mjesto zajedništva s Bogom i sa braćom.
Vjera je iznad gledanja. Zato su blaženi koji ne vidješe Gospodina, a vjeruju. Ukazanja su znakovi jednog događanja koji je temelj naše vjere. Znak je kudikamo rječitiji od samog ukazanja. Ivan završava izvještaj kako ne želi sva "znamenja" iznijeti. Samo nekoja iznosi.
Prvo blaženstvo zapisano u evanđelju je blaženstvo vjere koje izreče ispunjena Duhom Eliazabeta Mariji: "Blažena ti što povjerova." (Lk 1, 45) Posljednje je Uskrslog: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju." (Iv 20, 29) Isus tako hvali vjeru svih koji će vjerovati u njega ne tražeći osjetna iskustva.
Pohvala Gospodinova odjekuje u glasu Petra potresena živom vjerom prvih vjernika, koji vjeruju u Isusa Krista: "Njega, iako ga ne vidjeste, ljubite; u Njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizmjerne i proslavljene." (2. čit.) To je blaženstvo vjere koju Uskrsli proglašuje i što mora biti blaženstvo svih vjernika svih vremena. Pred teškoćama, naporu vjerovanja, moramo se prisjetiti Isusovih riječi i naći ćemo u njima podršku za čistu i golu vjeru, ali sigurnu, jer se temelji na Božjoj riječi.
Radost vjere odrazuje i prva jeruzalemska zajednica. (1. čit.) "Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni". "Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimalu hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda." Radi se o euharistijskom slavlju. Koliko se današnja naša okupljanja moraju zastidjeti pred žarom prve Crkve? Kako ostvarujemo zajedništvo u euharistijskom slavlju? Da li stvaramo zajedništvo ili smo zajedno kao masa bez unutarnjeg prožimanja i ne ostvarujemo "jedno srce i jednu dušu" kao prva Crkva?
Radost vjere je oznaka pravog učenika. Posljedica je susreta i sjedinjena s Kristom. Nije to radost svijeta, koja rađa bol i završava u beznađe i prokletstvo. Već radost koja i u patnji i boli tuge, samoće i potištenosti, krije i ostvaruje blaženstvo. __________________________ USKRSNI PONEDJELJAK Čitanja:
Lk 24, 13-35 Razmatranje Emaus Otkuda praznina, samoća, razočaranje, žalost, zdvojnost, strah u našem životu? Današnje nam evanđelje to otkriva. Dva učenika tužni stupaju stazom života. Strah ih obuzima. Napustili su sveti grad Jeruzalem. Odlaze u udaljeno selo - žalosni. Sve nade su im propale. Nadali su se da je Isus "Onaj koji ima otkupiti Izraela", Mesija, prorok. A on je na križu završio. Već je treći dan. Neke žene bile u praskozorje na grobu, te rekoše da su im se i anđeli ukazali koji im rekoše da je on "živ". Križ je sablazan Židovima, poganima ludost. Uskrsnuće još veća sablazan i ludost.
I evo: stranac im pristupi i upita ih što su snuždeni. U čudu pitaju stranca, koji isto dolazi iz Jeruzalema, da ne zna što se u Jeruzalemu dogodilo ovih dana. I svu svoju tugu, bol, beznađe mu iznesu. A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" Počevši od Mojsija i svih proroka protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Put koji im je izgledao tako dug, zamoran i žalostan, postade na jednom pun svjetla i radosti. Srce im je gorjelo, dok im je otkrivao Pisma. Stigoše brzo do mjesto i navaljivahu na stranca da ostane s njima, jer dan je na izmaku.
Dok bijaše s njima za stolom, "uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše." Otvoriše im se oči. Oni ga prepoznaše. U isti čas se digoše i vratiše u Jeruzalem, da podijele uskrsno slavlje s Jedanaestoricom.
Mnogi tumači vide ovdje euharistijsko prvo slavlje. "Lomljenje kruha" znači euharistijsko slavlje u prvoj Crkvi. Imamo tako već dva stola: služba riječi i služba žrtve. Bez Krista i njegova Duha, bez Crkve, ne shvaćamo Pisma. Dvojica učenika pripadaju izabranom narodu, znadu o Mesiji. Međutim događaj križa oduzima im nadu. Samo Isus koji u Crkvi svojoj tumači Pisma, obnavlja nadu i ljubav i vjeru. Samo njegova prisutnost i susret s njime osobni u slušanju riječi otkrivano otajstvo Kristove osobe i njegovo djelo spasenja. Ne dostaje ni samo Pismo. U otajstvu Euharistije istom u potpunosti prepoznajemo i otkrivamo Krista.
Svaka sveta misa ponavlja ovaj dražesni događaj. Blagovanje sa stola Riječi i primajući Krista sa stola Žrtve, susrećemo se s Gospodinom i sjedinjujemo se s njime.
Dvojica učenika slika su našeg putovanja. Često nam se Bog ukazuje kao daleki Bog koji se za nas ne brine, ne zanima, ostavlja nas u našim problemima i beznađu. A on je uvijek tako blizu. Isus je onaj koji jedini može i stvarno razgoni naše sumnje, naš strah, zbunjenost, nejasnoće, tolika pitanja. Samo moramo u vjeri i ljubavi poslušati njegovu Riječ i sjediniti se s njime u otajstvu presvete Euharistije.
Slušati Pisma u Kristovu Duhu u Crkvi i provoditi sakramentalni život, izvori su vječni naše uskrsne radosti i ljubavi, naše stamene nade i neuništive vjere. __________________________ USKRS Čitanja:
Dj 10, 34a.37-43
Kol 3, 1-4
Iv 20, 1-9 Razmatranje OVO JE DAN "Ovo je dan što ga učini Gospodin." Pripjevni psalam nas potiče na radost. To je najradosniji dan u godini, jer "Vođa živih bijaše mrtav i živ živcat opet vlada". Da Isus nije uskrsnuo bilo bi uzalud njegovo utjelovljenje, njegova smrt. Tko može vjerovat i nadu postaviti u mrtvaca? Ali Isus je živ. Zato se Crkva raduje: "Uskrsnuo je Božji Sin, Pobjedniče, Kralju divni!"
Krist je uskrsnuo! Proglas je radosti bez granica, pobjede života i istine. Međutim Petar (1. čit.) ističe korjenitu suprotnost između Boga i ljudi: Onoga koji je prošao zemljom "čineći dobro", "njega smakoše objesivši ga na stup! Bog ga uskrisi." Uskrsnuće je najveća pobjeda pravde i ljubavi, najuzvišenija slava onome koga su ljudi odbili i osudili na smrt.
Prihvatiti uskrsnuće znači priznati Božji ne ljudski sud: da je Bog Otac Isusa Krista postavio Isusa za suca i gospodara povijesti, da je samo ono istinito i pravo što je Isus učio i činio. Uskrs je za svakoga božanski izbor koji nam otkriva ono što u čovjekovu životu vrijedi a što ne.
Uskrs nije slavlje prirodnog novog rađanja prirode i čovjeka, već mora dati novi smisao našemu životu, kako nas uči apostol (2. čit.). Uskrs isključuje svaki kompromis i traži korjenite odluke. Moramo tražiti ono što je "gore, gdje Krist sjedi s desne Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim". Nisu to apstrakcije ili maštovite spekulacije, niti materijalne vrednote ovoga svijeta u suprotnosti s nebeskim. Biblija ne suprotstavlja duh materiji, nebo i zemlju, božanski svijet i stvoreni svijet. Suprotnost je između ljudskog mentaliteta, utemeljena na vrednovanju vremenitog, prolaznog svijeta i Božjeg nadnaravnog života.
"Gore "-"dole", znači prosuđivati stvari po Božjem kriteriju, priznati ga i predati mu se u vjeri. To znači tražiti ono što je "gore", što je nešto više, onoga čega nema na zemlji. A to je prihvatiti Božju ljubav, ona koja zasja na križu, ljubav bez granica, koja sve zahvaća pa i neprijatelje, krvnike razapinjanja. I velika je novost što smo dionici ove ljubavi po Duhu, koji nas osposobljuje snagom vlastitom Boga da budemo dionici božanske ljubavi, dionici ljubavi vlastite Kristu.
Petar i ljubljeni učenik trčahu obojica zajedno na grob uskrsnog jutra. Obojica vidješe povoje i ubrus. Sigurni su da tijelo nije ukradeno. Ali samo onaj učenik koji je ljubio Isusa "vidje i povjerova".
Posjedujući ljubav, tu unutarnju silu, možemo živjeti novim životom. Postupno nestaje straha, lutanja, kolebanja. Osjećamo da smo zaista nanovo rođeni, da smo prešli iz smrti u život, da živimo dostojno svojeg krštenja. Inače bez vjere i ljubavi, gasi se naša nada. I Uskrs ostaje nam prazna riječ, Vazam neproslavljen.
Uskrsnuće Gospodinovo je snažan poziv koji nas podsjeća, da smo još uvijek putnici k vječnoj domovini. Uskrsli nas vuče svojom uskrsnom snagom i svojim Duhom, da ne klonemo i da ga slijedimo na njegovu putu, smrti i uskrsnuća, i postignemo vječnu slavu. Uskrsnu od mrtvih
Uskrsnućem Isusovim je stavljeno u pokret spasenja svega čovječanstva. Rimski satnik Kornelije u Cezareji je simbol sviju koji traže Boga iskrenim srcem i stvaraju novi narod spašenika. Uvijek je važno razmatrati proglas (1. čit.) prve Crkve i njegov navještaj nevjernima.
Sažetak proglasa je usredotočen u liku i djelatnosti Uskrsloga. Imamo nabrojene neke točke, a zatim protumačene u govoru proširenu i kateketskom. Plan je podijeljen u četiri odlomka: krštenje Ivana, galilejsko djelovanje Isusovo, smrt i uskrsnuće, i ovo življeno i posvjedočeno od kršćanske zajednice kao korijen njezina postojanja i vjerovanja. Crkva se osjeća pozvana da naviješta ovo otajstvo slobode, ovaj konačni Božji zahvat koji zahvaća i "žive i mrtve" i kome teži sva biblijska objava ("proroci"). Govor Petrov nadahnjuje nas na govor evangelizacije: počevši od čijenica, iščekivanja naroda i upravljeno konkretnim naslovnicima. Navještaj evanđelja je navještaj mira, slobode, pravde - spasenja, što je Božji dar za sve ljude. Nije to neka teorija ili nauk o Bogu, nego događaj unutar povijesti, događaj kojeg je protagonist Isus, Spasitelj, koji je umro i uskrsnuo. I odatle odrediti životne zaključke: za Krista ili protiv. (R. Fabris)
Drugo čitanje uskrsno otajstvo predstavlja prema shemi "uzvišenje", od zemlje na nebo, od smrti i čovječanstva na život vječni i božanski (Kol 3, 1-4). Kološane je evangelizirao Epafra, ljubljeni Pavlov učenik, "vjeran poslužitelj Kristov" (1, 7). Pavao "okovan" poziva na obraćenje. Uzima shemu "uzvišenja" i primjenjuje je na kršćansko postojanje. Poziva vjernika da žive svoje krštenje. "Gore" i "zemlja" su u suprotnosti, ali ne prostorno tako da bi religija bila bijeg i otuđenje od zemaljskih stvarnosti, usredotočena u neka daleka i maglovita nebesa. Za Pavla ovaj svijet je "stari čovjek", "tijelo", "grijeh", koje smo u krštenju ostavili sa smrću u grobu (Rim 6, 2-7). Svijet "gore" je "novi čovjek", "duh", "milost" koje čine sadašnju stvarnost kršćanina nakon krštenja. To je novi život "skriven s Kristom u Bogu". To se ne vidi fizičkim očima. Samo u vjeri otkrivamo taj novi život koji je sada nekako skriven u sjemenu, a "očitovat će se u punini, kad se Krist pojavi u slavi.
U srcu i središtu kršćankog proglasa (1. čit.) i preobrazbe čovječanstva (2. čit.) je odlučni zahvat Kristova uskrsnuća, koje nam predaje danas Ivan. Čini se da Ivan uklapa objavu Uskrsloga u euharistijsko slavlje prve zajednice kod Gospodinova groba, koji se slavi upravo "prvog dana u tjednu" (Iv 20, 19). To je slavlje prisutnosti uskrslog Gospodina u Crkvi. U izvještaju nije opisano uskrsnuće, što je događaj koji nadilazi čisto ljudsko i povijesno iskustvo, već prodor vjere uskrsnologa u životu Crkve, Petra i "Učenika kojega je ljubio" koji "vidje i povjerova". Odvaljen kamen, prazan grob, povoji, ubrus napose smotan, "znakovi" su za onog koji je raspoložen vjerovati. Treba "gledati" ne čisto izvanjskim gledanjem nego dubinskom intuicijom, što je predvorje "vjere". "Učenik kojega je Isus ljubio", postaje lik učenika koji shvaća Pisma, vidi svrhu i jedinstvo sveukupnog plana Božjega. (Ravasi)
Kršćanska zajednica mora biti uvijek svjesna središnjosti uskrsnog otajstva. Krist je uništio tamnicu omeđenosti i smrti, grijeha i svršenosti i započeo vladavinu otkupljenja i milosti. Potrebno se je osloboditi raznih suživanja ovog središnjeg i temeljnog otajstva naše vjere na čisto apologetsko ili filozofsko ili društveno ili pijetističko poimanje. Krist je uskrsnuo. Vrijeme i smrt je Isus prebrodio. Svijet je zahvaćen životom, povijest nadom, čovjek postao Božje dijete. Uskrs daje novi smisao našeg postojanja. Obveza za kršćane da živimo radost djece Božje, novog stvaranja, hitimo u zagrljaj k Ocu.
Vazmeno otajstvo je sažetak Evanđelja, temelj naše vjere, dan naše nade, ali prije svega objava ljubavi Boga Oca i Boga Sina. Smrt i uskrsnuće su ostvarenje ljubavi i Božje spasiteljske volje. __________________________ VAZMENO BDIJENJE Čitanja:
Ez 36, 16-17.18-28
Rim 6, 3-11
Mt 28, 1-10 Razmatranje
Vazmeno bdjenje je najprikladniji trenutak otajstva vazmenog, muke-smrti i uskrsnuća Gospodinova, središte sveukupne povijesti spasenja. Mora biti doživljaj radosti za život koji se rađa iz smrti, za prijelaz iz mraka u svjetlo, iz grijeha na milost.
Prvo mjesto nisu djeca, katekumeni koji se krste, nego Uskrsli. Na to nas poziva liturgija riječi koja nam donosi svetopisanske tekstove najznačajnih povijesnih perioda ove čudesne povijesti spasenja, da se onda usredotoči na otajstvo Kristova uskrsnuća.
Prvo čitanje nam iznosi kako svijet iz ništavila, iz tamnog kaosa izlazi i navještaj je otkupljenja po Kristu. Drugo čitanje iznosi Izaka, određena za smrt i izbavljena, što je slika Krista žrtvovana i slavnog uskrsloga. Treće čitanje donosi "prijelaz" preko Crvenog mora: Izrael živi, dok Egipćani nalaze smrt u moru. Simbol je krštenja po kojem vjernici u Kristu "prelaze" iz ropstva grijeha i smrti na slobodu i život djece Božje.
Slijede proročki tekstovi u kojima se otkriva otkupiteljsko Božje milosrđe, uza svu stalnu nevjeru ljudi. Bog ne prestaje ostvarivati spasenje. Četvrto čitanje: Jeruzalem iz ruševina se rađa na novi život. "Za trenutak ostavih tebe, ali u sućuti velikoj opet ću te sabrati. U provali srdžbe sakrih na čas od tebe lice svoje, ali u ljubavi ti se vječnoj smilovah." Peto čitanje: izgnanici će oživjeti kao zemlja kišom natopljena. Uvjet je: "Nek' bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek' se vrati Gospodinu, koji će mu se smilovati, k Bogu našemu, jer je velikodušan u praštanju." Šesto čitanje: zašto je Izrael u zemlji neprijateljskoj, tuđinskoj, u Podzemlju? "Zato što si Vrelo Mudrosti ostavio." Sedmo čitanje: Ezekiel govori izgnanicima o očišćenju i o novom srcu, da postanu Božji narod.
Povijest spasenja kulminira u pashalnom otajstvu. Postaje povijest svakog čovjeka koji po krštenju se uključuje u otajstvo. "Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njim ukopani u smrt, da kao što i Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života." (Rim 6, 4) To je razlog, zašto krštenje djece i katekumena toliko je naglašeno u Bdjenju Vazmenom, i obnova krsnog zavjeta za sve vjernike. Slaviti Uskrs znači s Kristom "prijeći" iz smrti na život, i što moramo sebi neprestano posvijestiti. "Ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću." (6, 5) To ne smiju biti samo lijepi izričaji, već stvarnost trajna, a na što tako malo mislimo. Pavao ističe: "Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!" (6, 10) Moramo umirati dnevno svojim strastima, egoizmu, oholosti, častohleplju, gramzljivosti, odreći se sve više Sotoni, njegovim djelima, njegovoj taštini. Možemo to samo s Kristom.
Evanđelje nam donosi da je Isus uskrsnuo iz groba živ, i s njime moraju svi krštenici. Bogoslužje to razglašuje skladnim Aleluja, zvonima koji su tri dana šutjeli, orguljama i radošću u srcima sviju. Uskrs je prijelaz iz smrti na život, iz tame na svjetlo, iz mržnje na ljubav. I sve će ostalo doći: zemaljska dobra za sretan život: zdravlje, dnevni kruh i odijelo. To je pravi smisao Pashe. __________________________ VELIKI PETAK Čitanja:
Iz 52, 13 - 53, 12
Heb 4, 14-16; 5.7-9
Iv 18, 1 - 19, 42 Razmatranje
Bogoslužje Velikog petka je potresno razmatranje otajstva križa, da ono bude ne samo sjećanje Muke Gospodinove nego i doživljavanje slavne muke Gospodinove u srcima vjernika. Proročki tekst (1. čit.) opisuje patnje Sluge Gospodnjeg zorno i stvarno te se poklapa s evanđeoskim izvještajem. Isus je izdan, prezren, obescijenjen, išćuškan, izrugan, osuđen i raspet. I razlog: "Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo." (Iz 53, 5) "On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim". Proroštvo koje nalazi svoje ispunjenje u Isusovoj riječi: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Prorok ističe kako se Sluga Božji dragovoljno prenese za žrtvu i njegova žrtva nije bila uzaludna: "Zato će mu mnoštvo dati u baštinu... jer sam se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen."
Što prorok proročki naviješta, evanđelisti kao i Ivan večeras nam povijesno naviještaju. Muka Gospodinova po Ivanu već je proslava Gospodinova. Stoga nakon navještaja muke, Crkva zanosno se klanja Križu: "Tvome se križu klanjamo, Gospodine, i hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu."
Poslanica Hebrejima (2. čit.) predstavlja nam Isusa, Sina Božjega kao Velikog svećenika, a tako bliska nama: "supatnik u našim slabostima, poput nas iskušavan svime osim grijehom". Htio je životno iskusiti što znači biti ljudsko biće u grešnom svijetu, i što treba poduzeti da se ostane vjeran Bogu tamo gdje grijeh vlada. On je Svećenik i Žrtva koji ne prinosi za grijehe svijeta krv bikova ili jaganjaca, nego svoju krv.
Getsemanski čas vjernicima je dobro poznat. Pisac poslanice veli: "Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje onome koji ga je mogao spasiti od smrti, i bi uslišan zbog svoje predanosti premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati, i, postigavši savršenstvo, postade svima začetnik vječnog spasenja". Pokoravati se Kristu, Svećeniku i Žrtvi, znači prihvatiti kao i on križ, i prepustiti se s njim volji Oca.
Bogoslužje završava pozivom vjernicima da se hrane Euharistijom, koja uvijek, ali napose ove večeri je spomen-stvarnost Gospodinove smrti, koju naviještamo "dok ne dođe". __________________________ VELIKI ČETVRTAK Čitanja:
Izl 12, 1-8.11-14
1 Kor 11, 23-26
Iv 13, 1-15 Razmatranje
Slavlje vazmenog otajstva, središte i vrhunac povijesti spasenja, otvara se večernjom misom, spomenom Večere Gospodnje. Čitanja nas uvode u Posljednju večeru. Prvo čitanje govori nam o staroj židovskoj pashi. Svaka obitelj mora uzeti janje "bez mane", njegovom krvlju poškropiti oba dovratnika i nadvratnik kuće da izbjegnu "pokolju zatornom", i neka jedu kao putnici "opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci". Te iste noći, zaštićeni krvlju jaganjčevom i nahranjeni njegovim mesom, Izrael počima svoj hod prema zemlji obećanja. Obred se mora svake godine obaviti na spomen izbavljenja iz egipatskog ropstva: "To je Pasha Gospodnja."
Isus izabire slavlje židovske pashe da uspostavi novu, svoju Pashu, u kojoj se on, Jaganjac "bez mane", žrtvuje i dovršava svojom žrtvom spasenje svijeta.
Drugo čitanje nas uvodi u slavlje Vazma Novoga saveza. Pavao u poslanici Korinćanima donosi najstarije pismeno svjedočanstvo ustanove presvete Euharistije. Bilo je to u noći kad Isus bijaše predan. "Uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas'". "Tako i čašu po večeri govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi'".
Onaj kruh postaje tijelo Kristovo, ono vino krv Gospodinova. U onoj noći su navještaj i uprisutnjenje Kristove žrtve na križu. "Ovo činite meni na spomen". Što je te večeri pretkazano i ostvareno na križu, ostvaruje se kod svake svete mise. Apostol veli: "Doista kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok on ne dođe." Euharistija je "kruh živi" (Iv 6, 51), Kristovo "tijelo" žrtvovano za nas, "krv" koja se "prolijeva" na otpuštenje grijeha (Lk 22. 19; Mt 26, 28). Nahranjeni njegovim tijelom te oprani i poškropljeni njegovom krvlju možemo podnijeti oštrinu i teškoće puta kroz pustinju ovoga svijeta i stići u kuću Oca.
Sa sakramentom ljubavi, Isus ostavlja Crkvi svojoj oporuku ljubavi. Evanđelist Ivan ističe: "Isus, jer je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio." I to potvrđuje pranjem nogu što je izražajni čin sveukupnog Isusova djelovanja i "nove zapovijedi" ljubavi. Isus, na zaprepaštenje učenika, uzima lik sluge: odloži gornje haljine, uze ubrus i opasa se, nalije vode u praonik i poče učenicima brisati noge i otirati ih ubrusom. Zaprepaštenje učenika izriče Petar.
Prati noge spada u obred priprema za svečanu večeru, kao odijelo pristojno. To vrši sluga. Isus to čini sam, da učenici budu čisti i spremni za posljednju večeru. Pranje nogu je i simbol čišćenja od grijeha, što će Gospodin u svojoj muci i uskrsnuću ostvariti. Blagovanje stvara jednu obitelj, kao udovi tijela čine jedno Tijelo s Gospodinom. I moraju biti čisti.
Isus im i daje primjer. Crkva mora biti sakramenat ljubavi za sve, otvorena za pomoć bijednima i da svi kod blagovanja Euharistije osjete radost zajedništva s Bogom i među sobom, kao zajednica braće i sestara u Gospodinu, kao djeca Oca nebeskoga.
Pranje nogu, ustanova Euharistije, smrt na križu otkrivaju nam kako i do koje točke moramo ljubiti braću da ispunimo "novu zapovijed", zapovijed ljubavi. Današnja liturgija nas poziva da živom vjerom i žarkom ljubavlju sudjelujemo u otajstvu ljubavi, u presvetoj Euharistiji i da ona stvori od nas doista ljude spremne i za najveću žrtvu, kad je u pitanju pogažena ljubav nepravdama, terorom, nasiljem, kad je u pitanju naš bližnji koji ima potrebe naše, bolje Kristove ljubavi, koju moramo posvjedočiti. Euharistija je hrana mučenika. __________________________ CVJETNICA Čitanja:
Iz 50, 4-7
Fil 2, 6-11
Mt 26, 14-27,66 Razmatranje
Ustoličenje Krista
Veliki tjedan se otvara spomenom Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Odvija se u nedjelju pred njegovom mukom. Isus se uvijek opirao svakoj javnoj manifestaciji. Kad su ga htjeli zakraljiti, pobjegao je u goru (Iv 5, 15). Danas svečano ulazi u sveti grad. Pušta da ga pozdravljaju kao Krista, Otkupitelja, Kralja i Pobjednika. Međutim objavljuje se kao Kralj ponizan i skroman, koji ulazi u sveti grad jašući na magarcu, a ne na trijumfalnom konju. Tako svečani ulazak postaje slavlje Onome, koji će objaviti svoju božansku vladavinu po smrti i uskrsnuću. Mnoštvo koje mu kliče: Hosana! nije svjesno važnosti tog čina.
Ovaj slavni ulazak u sveti grad Jeruzalem podsjeća nas na blagdan Sjenica, blagdan eshatološki, ustoličenje Mesije. Isus svečano ulazi u sveti grad pred pashom, i ustoličenje bit će na drvetu križa, u siromaštvu i patnji, što je već početak slave.
Sveto bogoslužje nas poziva da upiremo svoj pogled na slavu Krista vječnog Kralja. Vjernici moraju shvatiti vrijednost njegove muke koja vodi u konačnu pobjedu nad grijehom, sotonom i smrću, a što je i za nas jedini put do slave: pridružiti se njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Takvim osjećajima moramo primiti blagoslovljenu maslinu, palmu, kako nas Crkva opominje: "Izvršimo, dakle, spomen toga spasonosnog ulaska živom vjerom i pobožnošću. Slijedimo Gospodina: po milosti postadosmo dionici njegova križa, tim ćemo imati udjela u uskrsnuću života".
Proroštvo Izaije i pripjevni psalam uvodi nas u Muku Gospodinovu. Prorok prije sedam stoljeća opisuje pojedine detalje Gospodinove muke: "Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja." Zašto sve to? Isus je Sluga Gospodnji i prihvaća gorku smrt, u posvemašnjem predanju volji Oca svoga, u poslušnosti bez prigovora za spas svih ljudi. I vode ga na sudišta, židovsko i rimsko, i odatle na Kalvarij. I tu u velikom bolu i patnji prinosi se kao žrtva ljubavi, ljubavi prema svom nebeskom Ocu da njegova Slava ponovno zablista nad grešnim čovječanstvom, ljubavi prema ljudima koje želi pomiriti s Bogom.
Samo neizmjerna ljubav može protumačiti poniženja Sina Božjega. On "trajni lik Božji", božanske naravi, "sebe 'oplijeni', uzevši lik sluge". (2. čit.) U muci Isus svoje božanstvo skriva iza ljudske naravi do krajnjih granica, neshvatljivih ljudskom razumu. Izložen porugama gorkim vojnika, glavara svećeničkih i starješina, prolaznika i samih razbojnika koji su s njim razapeti.
Zaista je to neobično ustoličenje Isusa za Kralja. Nema poklika kojima se pozdravlja novog kralja kao kod ulaska u Jeruzalem, nema tu više ni njegovih učenika koji se svi razbjegoše, jedan ga je čak izdao, drugi zatajio. Izgleda da ga je i Otac ostavio sama u njegovoj boli. Matej nam donosi jedini Kristov zaziv s križa na hebrejskom izvornom i u prijevodu: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!"
Međutim bilo je to doista ustoličenje Isusa Krista kako nam evanđelist Matej prikazuje. On ističe, da u događaju muke ništa nije slučajno, već se ostvaruju Pisma, što je Bog već davno navijestio o šutnji i patnji Sluge Patnika. Bio je to svršetak stare era i početak nove - Kristove Crkve. Matej ističe crkveno i eshatološko značenje muke i smrti. Zavjesa hramska razdrije se odozgor do dolje nadvoje - prestanak stare ekonomije spasenja i početak nove. Grobovi se otvoriše i tjelesa uskrsnuše, što upućuje na uskrsnuće mrtvih u posljednji dan. Satnik ispovijeda svoju vjeru: "Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!" - navještaj obraćenja pogana.
Ponad glave Raspetog bijaše napisano: "Isus Nazarećanin, Kralj židovski." Da, "zavlada Bog sa drveta". Bilo je to njegovo ustoličenje za kralja Židova i pogana, za kralja svijeta i svemira. Milosno vrijeme traži da ga priznamo za svojeg Kralja i da mu ostanemo vjerni, da se s njime jednom radujemo. Svjedočanstvo naše vjere
Velika sedmica je "majka i dovršetak svih sedmica". Bogatstvo biblijskih tekstova govore nam o središnjem djelu našega spasenja, o muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Sveto bogoslužje nas kroz ove dane poziva: "uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što stajaše pred njim podnese križ, prezrevši sramotu." (Heb 12, 2)
Muka Gospodinova je jezgra i svrha svakog evanđeliste. To je "praevenađelje", koje je Crkva naviještala i razmatrala od početaka i potom ušlo u pojedinog evanđelistu. Dva čitanja nas uvode u otajstvo muke, svaki na svoj način. Tajanstveni "Sluga Jahvin", oslikava nam u glavnim potezima Kristov lik. (1. čit.) Vapaji ovog Patnika, podsjećaju nas na tjeskobne krikove proroka Jeremije u njegovim "ispovijedima". Sluga se Božji predstavlja kao čovjek Riječi, prorok koji daje poruku Božju obeshrabljenima. Ali glavna tema je patnja Sluge Božjega. Po leđima su orači orali zato što je glasnik Riječi. Na njemu iskaljuju svoj prezir: bradu mu čupaju i pljuju mu lice. Uza sve to hoće svjesno ispuniti svoje poslanje. U njemu patnja dobiva novu vrijednost: nije više znak odbačenosti nego izabranja.
Veličanstven himan, vjerojatno uzet iz liturgije crkve u Filipima, (2. čit.) daje novo i izvorno tumačenje vazmenog otajstva. Polazi prema shemi vertikalnoj, od poniženja do uzvišenja. Muka-smrt znači poniženje, uništenje, uvjetovanost ljudsku, "lik sluge", Bog skrit, ali iz toga dolazi uskrsnuće, proslave, puno spasenje, i dobiva božansko "Ime" Gospodin-Jahve. Iz tame čovječnosti, koje je Krist preuzeo u svojoj potpunosti, dolazi novo čovječanstvo, novo stvaranje. Zrno bačeno u zemlju donosi svoj rod (Iv 12, 24), znak uzdignut u pustinji postaje izvor života (3, 14-15), kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi (12, 32). Kršćanin otkriva u raspetom Otkupitelju tajanstvenu snagu i plodnost patnje i smrt, ali i svoje patnje i smrti.
Matej nam donosi jednostavan i teološki bogat izvještaj Gospodinove Muke. Prožet je biblijskim aluzijama, usmjeren za liturgijsko čitanje, pisan ljubavlju i vjerom, svjedok jedne religije koja nije bijeg iz svijeta već zauzetosti i darivanja za druge. Prizori se nižu neposrednošću i dramatičnošću, iako svaki odlomak ima svoju poruku i sjeme spasenja. (Ravasi)
Večera Gospodnja (Mt 26, 14-35) slavi otajstvo trajne Kristove prisutnosti usred svojega naroda. U Getsemaniju (26, 36-46) Isus nam se predstavlja kao savršen molitelj koji proživljava i agoniju u traženje i prihvaćanju Očeve volje. Kod uhićenja (26, 47-56) Isus naglašuje svoju ljubav i prema neprijateljima, praštanje a ne nasilje. Židovski proces (26, 57-75) dominira u posljednjoj velikoj objavi Krista pred svojim narodom: "Od sada ćete gledati Sina čovječjega gdje sjedi zdesna Boga i dolazi na oblacima nebeskim". Svečana mesijanska izjava, njegova vladavina i božanstvo stvara konačno odbijanje službenog Židovstva Krista, dok apostoli bježe i izdaju ga (Juda ga izda, Petar zataji).
Rimski proces (27, 1-31) potvrđuje izbor Izraela (Baraba) i otkriva nepravednu ravnodušnost Pilata, ali i simpatiju pogana za Krista (žene Pilatova). Razapinjanje (27, 39-44) otkriva svijet koji psuje i huli na Gospodina, ali i svemir sa svojim snagama (tama i potres) ga slavi, vjernici novi ispovijedaju vjeru u Njega (satnik), novo čovječanstvo oslobođeno od smrti s Kristom uskrisuje (mrtvi ustaju iz grobova).
Muka Kristova, Križ Kristov je znak dobrote i proslave, praštanja i pomirenja, proglas naše vjere, nade i ljubavi. U tom duhu moramo ove dane provoditi da u nama povrate ljubav i praštanje, vjera i nada u pobjedu dobra, istine i života. __________________________ PETA KORIZMENA NEDJELJA Čitanja:
Ez 37, 12-14
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 Razmatranje
Život i smrt
Kroz današnju Službu riječi provlači se nit: život i smrt. Smrt se pokazuje čovječanstvu i svakome od nas sa dva lica: anđeo ili čudovište, kao mir ili kruta kob, mirni prijelaz ili prašina, početak novog života ili svršetak. Već egipatski mudrac, prije više od 4 000 godina, zapisuje: "Smrt čekam kao oslobođenje iz zarobljeništva, kao miris mire, kao večernji lahor dok se spava pod šatorom uzduž rijeke." Veliki govornik Bossuet veli: "Smrtnici se brinu da pokapaju misao na smrt kao i svoje mrtve."
Smrt ostaje velika stvarnost i duboka tajna. Otkriva nam se kao zadnja nemoć, poraz. Gledajući oko sebe, za smrt nema nade. Sigurno dolazi. Ne može ju nitko zapriječiti, ni najnovija otkrića tehnike i medicine.
Današnja čitanja nam govore da je Bog naš, Bog živi, Bog koji je jači od smrti. I da u Isusu Kristu imamo sigurnu nadu da je smrt prijelazna stanica u našem životu i izlaz u vječni život.
U prvom čitanju prorok Ezekiel na obali rijeke Kebara, gleda budućnost svoga naroda koje je porobljen, raspršen na sve strane svijeta. Gleda u viđenju ogromnu kosturnicu, same kosti, sasvim suhe. Ipak nije sve izgubljeno. Izriče proroštvo puno nade i ohrabrenja. U suhim kostima gleda prorok tešku sudbinu svoga naroda. Ona ipak nije beznadna. Zahvaljujući Božjoj ljubavi i vjernosti, doći će ponovno do obnove naroda. Novo stvaranje je tu. Jahvin duh daje život ovim suhim kostima. "Duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i odvest ću vas u vašu zemlju."
Proroštvo govori o uskrsnuću naroda. Židovska predaja ovdje već vidi navještaj uskrsnuća. Ono nije oživljavanje leša, nego uskrsnuće tijela. Tijelo je "mjesto" na kojem se izražava duh i preko kojeg saobraća s drugima, po kojem postajem ono što jesam: "ja". Zato i tijelo ima udio u vječnom životu.
To jasnije kaže apostol Pavao u drugom čitanju. On suprotstavlja život po tijelu i život po Duhu. Život po tijelu znači: samodostatnost, bez Božje pomoći, bez djelovanje Duha, odijeliti se od Boga - smrt. Život po Duhu znači: otvoriti srce Bogu da se nastani u nama, zajedništvo s Bogom, otvoreni djelovanju Duha. Život vječni gradimo ovdje, na zemlji: u vjeri i nadi, dok smo u Isusu Kristu i živimo po njegovom Duhu. S njime sjedinjeni i mi ćemo uskrsnuti, ako svoju sudbinu vežemo uz njega.
Tu temeljnu istinu kršćanskog života zorno posvjedočuje Lazarovo uskrsnuće. Ime Lazar znači koga Bog pomaže.
Isus je odlučno krenuo prema Jeruzalemu, put u smrt (Iv 7, 1.8). Učenici su zbunjeni i ne shvaćaju kako će pobjedom nad smrću donijeti život svijetu. Uskrsnuće Lazarovo želi objaviti Isusovu vlast nad smrću. Kao da čeka da umre, da naglasi paradoks: smrt-život. I ujedno ovo uskrsnuće ubrzava njegovu smrt (11, 47).
Marta vjeruje u uskrsnuće u posljednji dan. Isus joj veli da je on uskrsnuće i život već sada.
Imamo pashalnu dramu: Isus u smrti Lazarovoj gleda svoju smrt. Stoga je "potresen", plače. Ali i uskrsnuće: suze Marijine, kamen odvaljen, povoji i Isusova riječ: "Odriješite ga i pustite neka ide!" U Lazarovoj smrti i uskrsnuću imamo pripravu na Isusovu pashu. Lazar prijatelj Isusov, povezan je s njime i u smrti i u životu.
Evanđelist već događaj iznosi osvjetljujući ga Isusovom smrću i uskrsnućem. Ne iznosi nam samo "čisti" događaj nego i njegovo značenje. Proslavljeni Krist već je prisutan u riječima i djelima. Isus je već sada "uskrsnuće i život". Mrtvi u Kristu "spavaju". Isus je "život" ne ovaj zemaljski i raspadljiv (grčki jezik ima riječ bios) već milosni i Očev (grčki zoe).
Smrt je naša najistinskija osobna karta. Ali prošao je kroz smrt Sin Božji. I smrt je preobličena. Ona nije više pristanak u more ništavila, šutnje, zaborava. Ona je prijelaz u neizmjernost i vječnost, u vječni život, u puninu radosti, zajedništva s Bogom, blaženstvo vječno. (Ps 16, 10) __________________________ ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA Čitanja:
1 Sam 16, 1b.6-7.10-13a
Ef 5, 8-14
Iv 9, 1-41 Razmatranje
Isus svjetlo svijeta
Blagdan je Sjenica, radosni spomen boravka Izraela u pustinji, blagdan je radosti i svjetla. Svećenici u svečanoj procesiji odlaze zahvatiti vodu na ribnjaku Siloamu i izlijevaju je oko žrtvenika. Noću se pale u hramu i na zidovima hrama baklje i vatre na visokim svijećnjacima da obasjava cijeli grad.
Proroci naviještaju da će Mesija "otvoriti oči slijepima" (Iz 6, 9-10; 29, 9-12; 35, 4). Isus se već predstavio kao "svjetlo svijeta (Iv 8, 12). On je "Dan". "Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta." (9, 4)
Ivan daje ribnjaku Siloamu mesijansko značenje: Poslanik. Poslan je da donese svjetlo svijetu, to jest spasenje, Božji život. Tema svjetla je prisutna u Svetom pismu. Proroci suprotstavljaju tamu svjetlu. Svjetlo je znak života, tama znak smrti, kazne, gorčine, plača (Izl 11, 4-8; Am 8, 9; Iz 13, 3-10). Tama je grijeh, svjetlo je život. Isus je Svjetlo, odgoni i raspršuje tamu.
Isus je odsjev slave Očeve. Grijeh zamagljuje i zatvara putove i staze koje vode k svjetlu, radosti, sreći. To osvjetljuje čudo ozdravljenja slijepa od rođenja.
Učenici pitaju: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?" Rabinsko židovstvo za svaku bolest i tegobu traže izvor u grijehu. Imaju već gotove tablice, sheme za svaku vrstu bolesti i sakatosti. "Znadu" koji su grijeh počinili roditelji, ako se dijete rodi s ovom ili onom bolesti i manom. Zato nas ne čudi pitanje učenika. Sigurno nije sagriješio slijepi, kad se slijep rodio. Dakle njegovi roditelji. Isus ruši takovo zaključivanje. On odgovora: "Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja." Bolesti i patnje ostaju uvijek tajna, tajna Božja. U dnu i oni očituju "djela Božja", njegovu neshvatljivu ljubav i milosrđe.
Isus izliječi slijepa, koji ne traži čudo. "Slijepi" ne traže obično ništa iz područja nevidljivoga. Ali koji ga traže nalaze ga. Isus rasvjetljuje one koji ga traže i žele slijediti.
Svjetlo znade zaslijepiti svojim sjajem one koji su se navikli na tamu, mrak. U ovom odlomku su to farizeji. Vide očito čudo, ali ne priznaju, i žele prisiliti i ozdravljenog slijepca da nije bio slijep od rođenja. Farizeji imaju svoje gotove modele, sheme, i ne žele od toga odstupiti. Čovjek koji ozdravlja u subotu ne može biti od Boga. Prema tome nema čuda.
Krist prosvjetljuje. Ali čovjek može to odbiti, ostati u tami, u grijehu, u smrti. Tako često se to događa u našem svijetu, pa i u nama samima. Krist nam se ne čini da je Svjetlo svijeta, i tražimo u drugima i u stvarima svjetlo i smisao života. I vraćamo se i ostajemo u tami. Pavao nas poziva: "Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih, i zasvijetlit će ti Krist!" (2 čitanje)
Isus je Svjetlo svijeta. "Prošao je zemljom čineći dobro." Biti svjetlo svijeta znači prolaziti zemljom čineći dobro.
Kršćani moraju biti svjetlonoše. Pavao veli prvim kršćanima: "Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite. Plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina." To svjetlo, što je ljubav i istina, moraju nositi do na kraj zemlje.
I cijela Crkva mora biti Svjetlo svijeta, rasvijetljeni grad. Znači zračiti Božji život, a to je ljubav i radost, dobrotu, pravednost i istinu. Povijest Crkve, posebno naših dana nam potvrđuje, da se evangelizacija svijeta ostvaruje "plodovima svjetlosti" o kojima govori Pavao. Korizmeno vrijeme nas potiče da se otvorimo svjetlu, da se na nama ispune riječi božanskog Učitelja: "Tako neka svijetle vaša dobra djela pred ljudima da oni vide vaša dobra djela i slave nebeskog Oca." (Mt 15, 16) Uzvišenost našeg krštenja
Služba čitanja uvodi nas u tajnu našeg krštenja. Pozadina je blagdan Sjenica, radosni spomen boravka Izraela u pustinji. Toga dana svećenik zahvati vode iz ribnjaka Siloama, i u svečanoj procesiji izlijeva je na oltar, a navečer se pale velika svjetla u hramu i na zidinama koje obasjaju sveti grad. Voda i svjetlo su elementi današnjeg čuda. Isus se predstavlja kao "svjetlo svijeta" (Iv 8, 12), kao "dan" i poziva čovječanstvo da prihvati to svjetlo. Ivan daje i ribnjaku Siloamu značenje znakovito: "Poslanik". Sv. Augustin tumači: "Sada znate tko je Poslanik: da on nije poslan, nitko od nas ne bi bio otposlan od grijeha. Opere slijepcu oči u onom ribnjaku koji se naziva 'poslanik', bio je kršten u Kristu."
Čudo ozdravljenje slijepa od rođenja u kršćanskoj tradiciji postaje znak svetog krštenja. Ovaj se tekst razmatra kao priprava na krštenje. U korizmi služi kao priprava za uvođenje novokrštenika u otajstvo krštenja, ali i svakom vjerniku pomaže da i sam prodube tajanstveno značenje kršenja.
Značajno je da šest se puta spominje da je čovjek bio "slijep" od rođenja, a sada da "vidi". Isus u noćnom razgovoru s Nikodemom veli: "Ako se ne rodi od vode i Duha, ne može vidjeti kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5). Već u Novom zavjetu, a sigurno u prvoj predaji krštenje se naziva "rasvjetljenje" (fotismos). To potvrđuje i drugo čitanje u kojem Pavao suprotstavlja: nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost, od sna nepokretljivosti sada se moraju odlučiti za "dobrotu, pravednost i istinu", za ono što je "milo Gospodinu". I u pozadini blista svjetli lik Spasitelja: "Rasvijetlit će ti Krist". I kraljevsko pomazanje Davidovo, koji je "najmanji" (2. čit.) označuje krštenje, kraljevsku, svećeničku i proročku posvetu krštenika. Postaje kao i slijepi od rođenja, vjerni svjedok svjetla, jer je "dijete svjetla" (2. čit.).
Čudo ozdravljenja slijepa od rođenja ističe uronjenje u ribnjaku Siloamu-Poslanik-Krist. Simbolizam svjetla je znak Riječi koja spasava. Pomazanje Davida za kralja znak je izbora. Pavao slavi djela svjetla koje se suprotstavljaju djelima tame. Tako današnja čitanja nam pomažu da protumačimo i shvatimo dublje i bolje krštenje u Duhu. Obično gledamo u krštenju znak čišćenja, brisanje grešne prošlosti. Biblijski jezik nam pomaže da naglasimo ono dublje, duhovsko našeg krštenja. Krštenje je nadasve zajedništvo s Kristom, novi život, ugasiti žeđ na izvorima života, na Isusu Kristu koji je izvor žive vode, unići u kraljevstvo Božje.
Naše krštenje ne smije biti dragi spomen u našem životu. Ne smijemo se zaustaviti na obredu kršenja, na vodi i Duhu, već krštenje mora biti početak našeg novog života u Duhu i istini. U dobroti, da uredimo svoj odnos prema bližnjemu; u pravdi, da uredimo ispravni odnos prema Bogu; u istini, da uvijek budemo vjerni ispuniti volju Božju. I to se iz dana u dan mora postupno ostvarivati. U nadi smo spašeni. Moguć je i povratak u tamu! Korizmeno doba je vrijeme spasa, da obnovimo i oživimo svoje kršćansko dostojanstvo, najuzvišenije ime koje nam je dano po krštenju: "kršćanin". Da živimo svoje krštenje. __________________________ TREĆA KORIZMENA NEDJELJA Čitanja:
Izl 17, 3-7
Rim 5, 1-2.5-8
Iv 4, 5-42 Razmatranje
Voda živa
Voda je stvarnost koju čovjek danas posebno tjeskobno doživljuje. Ona je izvor života i plodnosti. Voda prožima zemlju, oplođuje ju, čini da iz zemlje zelen proklija. Pustinjsku pustoš obogaćuje oazama na kojima čovjek može utažiti svoju žeđ i krenuti dalje. Čovjekovu iskonsku potrebu za vodom izrazuje Isus na Jakovljevu zdencu Samarijanki: "Daj mi piti!" i na križu: "Žedam sam!" U oba slučaja Isus izriče i znakovitost vode: ukazuje na višu nadnaravnu stvarnost. Prorok Jeremija kaže: Gospodin je "Izvor žive vode, a ne kladenci ispucani" (Jr 2, 13). To Isus veli i Samarijanki: "Vodu koju će on dati postaje izvorom vode koja teče u vječni život."
Prvo čitanje govori o nestašici vode u pustinji. Pustinja je kraj izložen žarkom suncu, gdje je život ugrožen i umire se u strašnim mukama. Izraelu se čini da je ropstvo egipatsko bolje i ljepše od slobode u sažganoj pustinji. Egipat tako obiluje vodom. On je zemlja obećanja. Narod gubi smisao i slobode i spasenja. Bilo je to strašno iskušenje, koje se pretvara u pobunu (Meriba) i iskušavanje Boga (Masa): Je li Bog među nama.
Bog poziva Mojsija da se stavi na čelo naroda i bude njegov zastupnik, a sam Jahve bit će prisutan na pećini na Horebu. I Mojsije udari po pećini i voda poteče.
Pismo vidi u tome najavu eshatološkog vremena. Bit će to novi Izlazak, i Bog će dati svojemu narodu dobru vodu, vodu spasenja (Ez 12, 3; Ez 47, 1ss; Zah 13, 1).
Evanđelje govori o toj vodi koju donosi Isus. Samarijanki koja je došla po vodu veli Isus. "Daj mi piti!" Žena se začudi kako Isus Židov, ište piti od Samarijanke. Samarijanci su za Židove otpadnički narod, nečisti i sve što imaju je nečisto. Ali Isus je došao da razbije tabue religioznosti, subote, ali ne radi rušenja, već da otvori pristup svakome.
Isus se objavljuje Samaritanki, da je on veći od oca Jakova, koji je iskopao ovaj zdenac, da je on davatelj "žive vode". Tko bude pio vode koju će on dati: "ne, neće ožednjeti nikada". Voda koju će on dati postat će u njemu "izvorom vode koja teče u život vječni".
U ovom odlomku spominje se 6 puta piti, 8 puta voda, 8 puta dar. Voda živa je Bog u proročkom navještaju (Jr 2, 13; 17, 13). Isus se objavljuje da je on ta "živa voda", da je Bog. Proroci naviještaju kako će u mesijanko vrijeme "žive vode poteći" (Zah 14, 8). Voda je i simbol Duha Svetoga. Isus dar vode daje već sada, ostvaruje proroštvo i obećava Duha Branitelja u budućnosti, koji će Kristov dar i milost ostvariti.
Pavao nam u drugom čitanju govori o pravednosti i ljubavi Božjoj. Božja pravednost je temelj opravdanja, ljubav Božja temelj spasenja.
Nada naša ima dvostruki temelj: Ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom. Duh je počelo uskrsnuća, eshatološki dar, zalog i jamstvo spasenja, kršćani već nose pečat Duha i prvine su Duha (2 Kor 1, 22; 5, 5; - 2 Kor 1, 22; - Rim 8, 23) I drugi temelj: Ljubav se Božja objavila u smrti Kristovoj, ljubav posve nesebična, najveći znak i sakramenat koji objavljuje ljubav Očevu.
"Voda živa" u pustinji našeg života tako je potrebna i nužna. Samo Isus nam daje tu vodu po svojem Duhu. Ona je očitovanje ljubavi Isusove i Očeve, i vrhunac dosiže na križu. Korizmeno vrijeme nas potiče da tražimo za utaženje naše iskonske žeđi izvor žive vode, što je Isus i njegov Duh, u nadi koja se temelji na ljubavi Oca i Sina. Hod u vjeri
Isus na putu iz Jeruzalema u Galileju zaustavi se s učenicima u samarijanskom gradu Siharu. Učenici su otišli u grad kupiti hrane, on "umoran od puta" sjede na zdencu Jakovljevu. No sad je to samarijanska zemlja, a Samarijance Židovi smatraju nečistim, otpadničkim narodom. Bilo je oko šeste ure (podne), kada sunce najviše pripeče.
Dolazi žena Samarijanka po vodu. Isus na veliku zbunjenost žene, zatraži od nje nečiste i iz njenog nečistog krčaga vode. Bog želi sve ljude spasiti. Žena u čudu pita: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?"
Isus postupno otkriva ženi Samarijanki svoju bit. On daje "vodu živu". Žena misli da se radi o vodi koja utažuje žeđ tijela. U čudu pita se, zar je ovaj Židov "veći od oca našega Jakova?" Isus joj potvrđuje: od vode koju on daje da neće ožednjeti nikada. Pače u onome koji tu vodu pije postaje "izvorom vode koja teče u život vječni". Žena zatraži tu vodu, da ne mora dolaziti više ovamo zahvaćati vode.
Isus nije samo veći od oca Jakova, nego i prorok. Otkriva ženi njezinu grešnu prošlost, njenu skrivenu sudbinu. Žena ne želi o tome govoriti. Vidi da ima pred sobom proroka i prelazi na religiozno područje. Gdje se treba klanjati Gospodinu: na brdu Gerizimu ili u Jeruzalemu? Isus joj odgovara da Židovi imaju pravo, ali dolazi vrijeme i već je, kada će se "istiniti štovatelji klanjati Bogu u "duhu i istini".
Žena zna da će doći Mesija zvani Krist i objaviti sve. Isus joj reče: "Ja sam, koji s tobom govorim!" Isus joj se objavljuje ne samo kao Krist, nego kao Gospodin: "Ja sam!"
Žena postane prva misionarka. Pohiti u grad i javi da je otkrila Mesiju. Samarijanci su pohitili Isusu i sami se uvjerili: "Ovo je uistinu Spasitelj svijeta!"
Samarijanka u Ivanovu evanđelju je i tip i znak traženja Boga. Kao Nikodem, u gl. 3., utjelovljuje službeno i pravovjerno židovstvo, tako i Samarijanka, utjelovljuje židovstvo inovjersko, prihvaćaju Evanđelje ali još imaju vjeru nesavršenu i u rastu. Samo poganin, kraljevski službenik (Iv 4, 46-54) dosiže vrhunac vjere: "povjerova riječi koju mu reče Isus". On je pobijedio nevjeru Izraela u pustinji (1. čit.), tamu traženje Nikodema, i vjeru doživljenu Samarijanke. To je vjera koja "opravdava", "ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom" (2. čit.)
Isus začuđenim učenicima što razgovara sa ženom, naviješta obraćenje Samarijanaca. Oni će žeti ono oko čega se nisu trudili, plodove istinskog obraćenja koje je posijao Isus.
Isus im govori o jelu: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me je poslao i dovršiti njegovo djelo." Objava Oca je živa voda koja utažuje svaku žeđ koju je Bog stavio u naša srca, i poslušnost Ocu je jelo koji čini naš život doista ljudskijim.
"Ne budite srca tvrda" (pripjevni psalam) Gospodin upravlja ne samo Izraelu, nego i svakome od nas. I danas vjernik je žedan i gladan, žedan i gladan za istinskim vrednotama, žedan i gladan "Duha i istine". Tjeskoba suvremenog svijeta je u "imati" i čovjek postaje idolopoklonik svojeg blagostanja i napretka. A zaboravlja da je potrebnije "biti", otvoriti se Bogu u vjeri i ljubavi da budemo istinski sretni i blaženi, otvoreni za ono za što smo stvoreni: za ljubav, za istinu, za život, za Boga.
Korizma je vrijeme da sebe ostvarimo, da Bog bude u našem životu po svome Duhu Svetom zaista "izvor vode koja teče u život vječni", i kao Isusu da i nama bude "jelo" vršiti volju Oca nebeskoga. Samo to utažuje našu dubinsku žeđ i hrani naše težnje za Bogom našim. __________________________ DRUGA KORIZMENA NEDJELJA Čitanja:
Post 12, 1-4a
2 Tim 1, 8b-10
Mt 17, 1-9 Razmatranje
Preobraženje - navještaj Vazma Preobraženje je objava Krista pashalnog. Istočna Crkva naziva svetkovinu Preobraženja (6. kolovoza) ljetna Pasha. To je ključ današnje Službe riječi. To je izrečeno u Predslovlju: "Isus je učenicima svoju smrt pretkazao i na Svetoj gori svoju im slavu razotkrio; pozvao je za svjedoke Zakon i proroke te objavio da se trpljenjem dolazi k slavi uskrsnuća."
Preobraženje dolazi iza ispovijesti Petrove u Cezareji Filipovoj i nakon prvog navještaja muke i uskrsnuća. Preobraženje nije drugo nego znakovit prednavještaj muke i uskrsnuća. Isusove riječi i čini su usmjerene prema objavi spasenja koja je već na pragu ostvarenja.
Temeljni elemenat je "glas": "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu ni sva milina!" Taj glas je odjeknuo već na krštenju.(Mt 3, 17). Satnik pod križem ispovijeda: "Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!" (27, 54)
Ako pažljivo razmotrimo ovaj proglas uočimo odmah da se radi o navodima neposrednim ili posrednim Starog zavjeta koji daju dublje tumačenje ovim izričajima. "Ovo je Sin moj" prisjeća nas na kraljevski psalam koji se pjevao kod ustoličenja kralja (Ps 2, 7). Pravi kralj i istiniti Sin Božje je samo Isus.
"Ljubljeni! U njemu mi sva milina!", podsjeća nas na Slugu Jahvina (Iz 42, 1), mesijanski lik koji svojom patnjom i smrću oslobađa čovjeka od zla.
Prisutnost Mojsija i Ilije, Zakona i proroka, podsjeća nas na Mojsijeve riječi: "Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!" (Pnz 18, 15)
Preobraženje je proglas Oca nebeskoga o istinitoj mesijanskoj i božanskoj stvarnosti Isusa Krista. Učenici su pozvani da otkriju istinit bitak Kristov, da s njim krenu prema Vazmu, prolazeći tamnom stazom muke. Značajne su Isusove riječi: "Ustanite", u grčkom izriče i uskrsnuće; "Ne bojte se!" riječi su kojim oslovljuje svoje učenike Uskrsni u ukazanjima. Preobraženje je sjajno očitovanje Isusove božanske naravi i jamstvo čemu se nadamo.
Isus poziva svoje učenika da ga slijede prema križu i k slavi uskrsnuća. Primjer nam mora biti Abram (1. čitanje). Moramo se i mi odazvati kao i Abram na glas poziva: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju, koju ću ti pokazati." I Abram odmah "se zaputi kako mu je Gospodin rekao". Uzor nam je kako moramo slijediti Isusa, spontano i bez odugovlačenja, bez oklijevanja i računica, u posvemašnjem predanju, oslanjajući se samo na njegovu riječ i njegovo obećanje, koje je tako veliko i blagodatno.
Gospodin neće napustiti svoga vjernog slugu. On će biti uz njega, kako to spominje Pavao svome suradniku ljubljenom Timoteju (2. čitanje): Zlopati za Evanđelje ojačan snagom Božjom. On nas je pozvao "pozivom svetim", ne po našim djelima nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu. Isus Krist je naš cilj, slavni Krist kojeg u preobraženju gledamo u veličanstvu njegova božanstva. "On je obeskrijepio smrt i učinio da zasja život i neraspadljivost."
Isus Krist, Ljubljeni Sin i Sluga vjeran je istiniti "šator" prisutnosti, susreta s Bogom i mjesto spasenja. "U središtu naših liturgija, u našoj duhovnosti, u našem pastoralnom radu, mora nad sve i nad svima sjati lice Kristovo." (Ravasi) Ponovno mora zasjati na licu Crkve njegove ali i svakog vjernika kroz kršćansku svetost nesebične darivane ljubavi, po sakramentima, posebno Euharistiji, ispunjavajući dužnosti svojeg vlastitog staleža. Slušajte ga!
Preobraženje kazuje da Isus posjeduje slavu i vlast da može pretvoriti kruh u kamen, saći s vrha hrama, vlast veću nego sve veličine ovoga svijeta. Međutim on skriva svoju slavu u otajstvu svoje osobe. Izabrao je ispuniti u poslušnosti Očev naum spasenja, uzevši ne samo ljudsku narav nego i povijesnu uvjetovanost Sluge. Ispunja u poniznosti povjereno mu poslanje i dragovoljno se predaje u smrt za spasenje ljudi.
Brdo visoko, osamljeno, bijela odjeća, razgovor s dvojicom proroka, tri sjenice, svijetli oblak, glas s neba, sve nas podsjeća na Mojsija. Ali u preobraženju cijelo Isusovo biće je u sjaju, preobraženo, i Otac objavljuje otajstvo Svoga Sina koji je postao čovjekom.
Mojsije i Ilija, uosobljenje Zakona i proroka, razgovaraju s Isusom o njegovoj muci. Doprinijeli su i unaprijed navijestili spasenje u događajima i riječima Starog saveza. Oba saveza govore o Isusu Kristu. Izvan Pisma ostaje nam tajna Kristova muka. A tko je shvatio Pisma zna da se spasenje ne ostvaruje ukljanjanjem križa, silaskom s križa. To bi bilo spasenje privremeno i ovozemno, ne istinsko i vječno. Božji naum nije oslobođenje od naših dužnosti, odluka, napora. Istinsko spasenje ne zaobilazi zlo nego mu se suprotstavlja i pretvara u dobro.
Petar videći Isusovu slavu reče: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu!" Petar misli da je već ušao u nebeski svijet, u radost bez konca, da je započeo blagdan Sjenica, slave konačnog dovršenja spasenja koje nema zalaza. Matej ne kaže da nije znao što kaže i da su bili prestrašeni, nego ističe da Petar smatra da su već izvan povijesti.
"Svijetao ih oblak" zasjeni te shvate da doživljeno viđenje je trenutačno iskustvo kao i Mosijevo i Ilijino na Sinaju. Oblak podsjeća na pustinju kad je "oblak" pratio Izraela na putu do daleke zemlje obećanja.
"Glas iz oblaka" izgovara slične riječi kao i na Isusovu krštenju. Kao da želi reći, što je tada objavljeno Isusu, sada je i izabranim svjedocima o smislu Isusova mesijanstva. To je objava učenicima koja daje sigurnost njihovu pozivu.
"Ovo je Sin moj!" potvrđuje da je Isus Mesija. "Ljubljeni! U njemu mi sva milina", objavljuju Isusa kao Slugu Jahvina, koji svojim patnjama i smrću dolazi do slave, što mora kraljevski put i njegove Crkve i svakog učenika.
"Slušajte ga!" Preobraženje je ustoličenje Sina Božjega. Isus je učitelj i novi zakonodavac svijeta, novi Mojsije. On je jedini Put spasenja, i ono se ostvaruje po križu. Učenici padaju licem na zemlju, puni straha da poslušaju poziv s neba. Isus im veli: "Ustanite! Ne bojte se!" Sadržaj poziva ne kaže: slijedite me do križa i uskrsnuća. Sada poslušnost do smrti. Nakon uskrsnuća moći će govoriti o slavi.
Mi živimo nakon Isusova uskrsnuća i proglašujemo slavu uskrsnuća u iščekivanju njegova drugog dolaska. Ali uvijek u ozračju njegove muke. Griješe oni koji misle: uskrsnuće je već tu, možemo mimoići dioništvo na njegov muci, na njegovoj žrtvi. Ali učenik nije viši od učitelja. Kao prvi učenici i mi moramo živjeti iskustvo poslušnosti i odricanja kao i Isus, ne utjecati se čudesnim smicalicama da je križ nepotreban. Nema slave uskrsnuća bez snage Gospodinova križa.
Budućnost slave uskrsnuća je sigurna, ali ostaje budućnost. Sada, u našem vremenu, ostaje put trnovit i mučan koji moramo prijeći, kao Abraham, zaputiti se kamo nas Gospodin usmjeruje (1 čit.) Gospodin je "obeskrijepio smrt i učinio da zasja život i neraspadljivost". Ali ostaje u "svetom pozivu" i dalje muka i stradanje za Evanđelje, za Krista (2. čit.)
Smrt je pobijeđena i besmrtnost sjaji samo u nadi. I moramo je postići, slušajući Gospodina, krenuti s njima na putu prema Golgoti, da po njegovoj milosti, kroz patnje i smrt ovoga života dođemo do slave uskrsnuća. Nema spasenja bez trpljenja. Ipak trpljenje je znak ljubavi koja ne popušta Zlome, već se unatoč svemu otvara Bogu. Što se više otvorimo Ocu, više ćemo osjetiti da smo njegovi ljubljeni sinovi. __________________________ PRVA KORIZMENA NEDJELJA Čitanja:
Post 2, 7-9; 3,1-7
Rim 5, 12-19
Mt 4, 1-11 Razmatranje
Temeljno opredjeljenje
Druga i treća glava knjige Postanaka su snažno mudrosno razmišljanje nad čovjekom svih vremena i svih prostora, o njegovom temeljnom opredjeljenju prema Bogu (vjera i teologija), prema zemlji (rad i znanost), sa svojim bližnjim (društvo). Ove stranice je napisao prozvan od bibličara "jahvist", i zapisane su početkom kraljevstva u Izraelu (10. st. pr. Kr.). Diptih prikazuje na jednoj slici Božji plan čovječanstva i svemira (Post 2), a druga slika čovjekovo sebeostvarenja protiv Božje volje sa tragičnim posljedicama u svakidašnjem iskustvu (Post 3). Ove dvije slike, stavljene na početku korizme, poziv su na ispit savjesti i na temeljno opredjeljenje da surađujemo na ostvrenju Božjeg nauma.
Služba riječi nam predstavlja, Pavlovim rječnikom, dva Adama, ili dva čovječanstva koji se suprostavljaju. Čovjek u Post 3 požudno poteže ruku za plodom "stabla spoznaje dobra i zla", što u semitskoj obojenosti izriče totalnost moralnog iskustva. "Dobro i zlo" su dva pola koja zahvaćaju sveukupno moralno i religiozno ozračje. Adam, čovjek grešnik, želi sam o sebi odlučivati što je njegovo dobro i njegovo zlo protiv i mimo Božjeg nauma. Želi se postaviti na mjesto Boga, kao novi i jedini bog. Podliježe napasti samodostatnosti i samopobožastvenja.
Pavao (2. čitanje) gleda kako taj grijeh, kao potop popljavljuje svijet sa svojim posljedicama: "po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt" (Rim 5, 12). Izrael je tu stvarnost proživio u svojem idolatrijskom kultu u pustinji kao i u kultu božanstva plodnosti koji prati njegovu povijest.
Isus, solidaram s čovjekom, u svemu "osim u grijehu", biva kušan u pustinji. Na početku svojeg javnog djelovanja, sotona mu predstavlja "adamitske" i grešne težnje mesijanizma. Isus odbija napasti pozivajući se na riječi Pisma iz knjige Ponovljenog zakona. Prvu napast: "ovo kamenje da postane kruhom", Isus odbija pozivajući se na Božju riječ protiv "mrmljanja" Izraela u pustinji radi nestašice kruha (Pnz 8, 3). Đavao želi Isusa navesti na zemaljski mesijanizam, povezan uz materijalna ovozemna dobra, obilje materijalno. Drugu napast: da dade neki znak, bacivši se s vrha hrama. Isus pobjeđuje navodom: "Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (Pnz 6, 26) i odnosi se na Pobunu Izraela u pustinji (Izl 17, 17), kad su tražili čudesni znak. Dakle, mesijanizam čudotvorstva, magije, bučnosti. Isus će to odbiti s negodovanjem: "Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati..." Treću napast: obećava đavao "sva kraljevstva i slavu njihovu" uz uvjet da mu iskaže čast kao bogu, Isus odbija navodom: "Odlazi, Sotono! Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!" Isus odbija mesijanizam zemaljski, magijski, politički. Posve se predaje Očevoj volji.
Krist nam se predstavlja kao Drugi Adam, savršen i vjeran čovjek. Adam iz Post 2 nanovo zasja nad našom povijesti. Pavao kaže kako je po Isusu Kristu "izobilje milosti i dara pravednosti" prostrujalo čovječanstvom otkupljenim po Kristu. Isus u sotonskom iskušenju, doživljava napast Adama, i pobjeđuje. Jednako i napasti Izraela u pustinji. Ali i naša svakodnevna iskušenja oholosti, egoizma, vlasti. I otvara, nakon tunela tamnog kušnje, novo svjetlo kao "duh životvorni".
Korizma je vrijeme odluka, opredjeljenja, naše preobrazbe iz Adama grešnika u Adama vjernoga, koji je "slika Božja" (Post 1,26). Stvoreni smo slobodni, da slobodno odlučujemo. Veliko dostojanstvo ali i veliki rizik. I kršćanin kao i svaki čovjek postavljen je pred izborom Dobra o Zla. Korizma je izazovno vrijeme da se odlučimo za Dobro, za Život, za Boga. __________________________ PEPELNICA Čitanja:
Jl 2, 12-18
2 Kor 5, 20-6, 2
Mt 6, 1-6. 16-18 Razmatranje
Počinjemo korizmeno vrijeme. Počinjemo obredom pepeljenja. Posipanje pepelom poziv je na obraćenje. Svećenik veli: "Obratite se i vjerujte evanđelju!" Ali pepeo nas sjeća naše smrtnosti: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti." Međutim, nije to poziv da oplakujemo što smo prah, smrtni, već da oživimo svoju vjeru u uskrsnuće, da se radujemo u nadi da ćemo i mi s Kristom uskrsnuti, da će Bog oživjeti naš prah da budemo uvijek s Kristom u Bogu.
Crkva danas određuje post. Post ne smijemo shvatiti kao neki asketski čin, koristan našem tijelu. Post znači raspoloživost za slušanje Božje riječi, znak obraćenja srca, da doživimo unutarnju slobodu. Ali to je ujedno i znak solidarnosti s gladnima i siromasima. Da naš suvišak znamo dijeliti s njima i tako razbijati okove društvenih nepravdi Kristovom ljubavlju.
Isus nas upozorava da svoja dobra djela ("pravednost") ne činimo s nakanom da nas ljudi hvale. I navodi tri temeljna čina u religijama: post, molitva i milostinja. Isus traži da te čine ne obavljamo sa svrhom da nas ljudi vide i hvale, da se pred ljudima pokažemo da smo dobri vjernici i uživamo kod njih ugled. Primili su svoju plaću, veli Isus. Isus želi da ih obavljamo u tajnosti, u iskrenosti srca, samo da omilimo Ocu svome, koji vidi u tajnosti, i uzvratit će nam. Otac traži naše srce. Milostinja, molitva i post vrijede toliko, koliko u njima sebe predajemo Božjoj ljubavi: svoja dobra, svoje srce, svoje biće. To mora biti izraz da smo se od zla puta vratili k Ocu, da živimo s njime u zajedništvu kao novi ljudi koji čine samo ono što Otac nebeski hoće, izvršitelji njegove svete volje. To je istinski znak obraćenja. __________________________ 4. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Sef 2, 3; 3, 12-13
1 Kor 1, 26-31
Mt 5, 1-12a Razmatranje
Skroman i čestit narod
"Tražite Gospodina svi skromni na zemlji! Prorok Sefanija upravlja te riječi narodu koji je upao u političko, društveno i socijalno mrtvilo. Preko ovih koji traže pravdu i poniznost, iskrsnut će novo čovječanstvo, "skroman i čestit narod" - "Ostatak" preko kojeg Bog kani ostvariti na zemlji svoj spasenjski naum.
Proroštvo Sefanijino je jedno od najblistavijih opisa što znači "duh siromaštva" u Starom zavjetu. Nalazi svoje tumačenje u programatskom Isusovu govoru o blaženstvima. Ova nisu upravljena onima koji se oslanjaju na svoju silu, ugled, vlast, bogatstvo nego osobama otvorenim i raspoloživim, onima koje Biblija naziva "siromasi Gospodnji". Blaženstva izriču religiozni stav kršćanina u svijetu.
"Blago siromasima, duhom." Luka ima: "Blago vama, siromasi" (Lk 6, 20). Matej nije htio više produhoviti blaženstvo, učiniti ga manje stvarnim i ranjivim. Želi naprotiv naglasiti kako se učenik mora korjenito i trajno otimati napasti samodostatnosti na koju bogatstvo-idolatrija potiče čovjeka i da se posvema predade Božjem naumu koje Bog kani ostvariti u čovječanstvu i u povijesti.
"Blago ožalošćenima" radi nepravda, bijede, zapreka koji se suprotstavljaju ostvarenju Božjeg nauma spasenja. Njihova bol postaje otajstvo plodnosti spasenja koje pospješuje ostvarenje kraljevstva.
"Blago krotkima", koji nemaju drugog branitelja osim Boga koji brani njihova prava. Izrael ih smatra povlaštenima građanima zemlje obećanja, o kojima pjeva pripjevni psalam (Ps 112).
"Blago gladnima i žednima pravednosti". Glad i žeđ su prvotni i bitni zahtjevi čovjeka da preživi. Oni traže pravednost cijelim svojim bićem i nastoje ostvariti Isusove riječi: "Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati." (Mt 6, 33).
"Blago milosrdnima". Milosrđe znači uzajamna i djelatna dobrota, znači opraštanje.
"Blago čistima, srcem". "Srce" je savjest, sijelo misli, volje, ljudskih osjećaja. Ali i polazište ljudskih odluka i djelovanja. "Čistoća" kazuje preobrazbu "kamenog srca", neosjetljiva i tupa, da bude "srce od mesa", živo i osjećajno (Jr 31, 31-34).
"Blago mirotvorcima", koji ruše svako neprijateljstvo sa Stvoriteljem, obnavljajući plan sklada koje je Bog zacrtao u svojem naumu u stvaranju i posebno sklad među ljudima.
Borba za istinu i pravdu donosi progonstvo kojima Isus pridaje posljednja dva blaženstva, s kojima povezuje obećanje kršćanske radosti.
Blaženstva nisu skup zakona i propisa, koji donose učeniku sigurnost i spasenje; nisu ni popis kršćanskih dužnosti. Blaženstva slave Božju milost koji bira siromašne da ostvari svoj spasenjski naum. Pavao veli: "Bog lude svijeta izabra... slabe... prezrene... ono što nije... da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom." (2. čit.) "Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali."
Služba riječi se predstavlja kao triptih povezan nosivom riječju "siromah". Prorok Sefanija pred Božjim gnjevom opstat će samo "skromni i čedan narod". Matej donosi prvi govor Isusov koji počima blaženstvima. "Siromah (anav) je onaj koji je skršen, satrven od moćnih, žrtva nepravdi, nasilja, progonstva, bez obrane. Siromah nije prosjak koji često egoist, privržen za novac, već koji svoju sigurnost stavlja u Bogu a ne hladne idole zlata, moći, vlasti; koji su otvoreni Bogu i bližnjemu, preko kojih Bog gradi bolji svijet. (2. čit.)
Blaženstva su revolucija velika, najveća, jedina. Svijet stavlja blaženstvo u bogatstvo, čast, slavu, uspjeh, svjetsku mudrost, u znanstvenike. A Isus veli da siromašni, priprosti, ponizni, čak rubni, ali koji imaju srce otvoreno i iskreno, ulaze u kraljevstvo nebesko, i preko takvih kraljevstvo ulazi u povijest i svijet, ostvaruje u njemu istinsku revoluciju preobrazujući svijet u društvo ljudskije i bratskije. __________________________ 3. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 8, 24-9,9
1 Kor 1, 10-13.17
Mt 4, 12-23 Razmatranje
Svjetlo i radost
Svjetlo je jedno od najpotrebnijih stvari za život. U svjetlu je život i radost. Svjetlo znači sloboda, radost i život. Današnja čitanja ukazuju nam istinsku svjetlost, koja donosi život i radost, sadrži u sebi preobraziteljski i obnoviteljski događaj, a to je Isus Krist.
Prvo čitanje uvodi nas u jedno razdoblje mračno i beznadno. Godine 732. prije Krista sjeverna plemena odvedena su izgnanstvo asirsko. Izaija spominje plemena koja su najviše nastradali a njihovu zemlju djelom su nastanili pogani. Njihove patnje opisuje snažnim izričajima: oni hode u tmini (izgnanicima često oči izvade), predani su smrti (mrkli kraj smrti), teški jaram ih pritišće, batina i bič goniča udara po njihovim plećima. Na toj mračnoj pozadina prorok gleda "svjetlost veliku, svjetlost jarku" što je Kralj-Mesija. Svjetlo razgoni tamu, simbol ništavila (Post 1, 2) i smrti, i počima novo stvaranje koje izriče radost. Ona je izražena slikama mira i rata koje zahvaća postojanje jednog naroda: kao radost žetve, znak mira i radost pobjede ratne. Simboli ropstva: jaram, batina (prečka), šiba goniča slomio je Gospodin kao u dan midijanski (Suci 7-8).
Krist je donio stvarnost spasenja i oslobođenja. To je radost kao kad zarobljenici i slijepci ugledaju svjetlo. Rađa se tako mesijanski mir, koji kršćani gledaju već u sjemenu, ostvareno u Kafarnaumu, gradiću na obali Genezaretskog mora.
Isus napušta Judeju iza krštenja i započima svoje propovijedanje u Galileji, u Kafaranaumu. Evanđelist vidi ostvarenje Izaijina proroštva o Emaneulu. Neće propovijedati samo čistima - Židovima, već svima, i poganima u "Galileji poganskoj". Svoje propovijedanje sažima u navještaju: "Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!" Kraljevsko nebesko je Božji naum spasenja koje Otac nebeski počima ostvarivati u Kristu. Za ulazak u kraljevstvo potrebno je "obraćenje", to jest čovjek mora napustiti krive i lažne putove, promijeniti svoje vidove i mentalitet, mora se "vratiti" Bogu svome, kako izriče hebrejski glagol. Susret s Kristom donosi svjetlo i radost.
Primjer istinskog obraćenja imamo u pozivu braće Šimuna i Andrije: Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim; kao i poziv braće Jakova i Ivana: "Oni brže bolje ostave sve i pođu za njim".
Vidimo u ovom primjeru što znači biti učenik, a što mora biti svaki kršćanin. Isus iz trga iz svagdanjeg zanimanja i uvodi u povijest svijeta i spasenja, one obične ribare, one obične ljude. Čovjek je važniji od onoga što proizvodi, što stvara, što oblikuje. Čovjek ne ribe. Isus želi da se mi za čovjeka brinemo. Život promijeniti u duhu dobrote i ljubavi prema ljudima, svjetlo unositi, bolesti liječiti.
Evanđeoski odlomak završava: Isus je obilazio svom Galilejom propovijedao Evađelje o Kraljevstvu i liječio "svaku bolest i svaku nemoć u narodu". Svaki vjernik je pozvan da sudjeluje u Isusovu zalaganju za ljude, donoseći svima svjetlo i radost.
Kao i Pavla i svakog od nas šalje Krist naviještati Evanđelje ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov, što znači evangelizirati svojim životom i patnjama, svojom zauzetošću za zapostavljene, prezrene, odbačene. Svima donositi svjetlost - Krista, što znači život i radost. __________________________ 2. NEDJELJA KROZ GODINU Čitanja:
Iz 49, 3.5-6
1 Kor 1, 1-3
Iv 1, 29-34 Razmatranje
Svjedočanstvo za Krista
Današnja čitanja otkrivaju nam otajstvo Kristove osobe. Prvo čitanje donosi nam odlomak iz Treće pjesme o Sluzi Patniku. Kir je dopustio obnovu Izraela, ali obnavlja i poganski kult Marduka i Nove godine. Nije ostvario željene nade. Prorok naviješta poslanika - Slugu koji će ostvariti obećanja dana Izraelu. Stanje je beznedno, ali, prorok naviješta, dolazi Sluga Patnik, Spasitelj ne samo Izraela nego i svih naroda. Osjeća se univerzalni duh: Jahve Slugu imenom zove: "svjetlo naroda", "spas do nakraj zemlje". U Sluzi su uoblikovana sva poslanja i pozivi proroka i patrijarha, postojanje i poslanje Izraela. Tko je ta tajanstvena osoba? Crkva vidi ostvaren taj lik u Kristu, koji je doista prorok i "svjetlost" narodinma i "spas" do na kraj zemlje.
Krstitelj daje svjedočanstvo za Isusa. Ivan svjedoči, kako Isusa nitko ne može upoznati bez milosti odozgo - prosvjetljenja. To je dar Božji, dar Duha Svetoga. "Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti, reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim." Ivan dvama simbolima otkriva nam Isusa Krista. On je "Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta." Jaganjac nije samo simbol nježnosti i žrtve već Jaganjac koji se žrtvuje u Vazmenoj noći, simbol velebnog dara istinske slobode, izvanjske i unutarnje. Isus je osuđen u podne, kad se počinju žrtvovati pashalne žrtve jaganjaca i kao ni jaganjcu pashalnom ni njemu nisu polomili kosti (Iv 19, 4.36).
O Sluzi Jahvinu prorok pjeva kao o Janjetu koji se vodi na klanje koji svojom smrću odnosi grijeh svijeta (Iz 53, 7s). Aramajeska riječ talya znači i jagnje i sluga. Isus je i Jaganjac i Sluga koji oduzima grijeh svijeta.
Židovske apokalipse govore da će Jagnje pobjednički razoriti grijeh i nepravdu. Isus oslobađa nas iz ropstva grijeha i daje nam orpoštenje. Sluga je pravi Bog koji "bijaše prije" Krstitelja, svjedoči Krstitelj.
Znak "golubice" podsjeća nas na početak stvaranja, kada je Duh Božji lebdio nad vodama (Post 1, 2). Golubica je i smbol Izraela (Hoš, Ps 68; Pj). Oko Isusa okuplja se novi Izrael, zajednica vjernika koja od njega prima Duha Svetoga.
Jaganjac koji odnosi grijeh i golubica-Crkva se susreću u Kristu. Isus se za nas krsti da nam dade Duha, da nas pobožanstveni.
Drugo čitanje donosi početak poslanice Korinćanima. Korint je u Pavlovo vrijeme bio važan centar sredozemne trgovine, kozmopolitski grad, društveno razmrvljen u apsurdne podijele, prijestolnica ezoterije, religija i ideologija, moralno iskvaren, grad "slatkog života". Pavao je utemeljio Crkvu u Korintu. Sredina gradska utječe i na kršćane, koji se dijele u grupice, neki sebi dozvoljavao punu slobodu na seksualnom području, odnosi s poganima su sablažnjivi, i umjesto da budu nosioci svjetla, jedinstva i bratstva, postaju sablazan sami za pogane.
Na sva ta pitanja Pavao daje odgovor i pastoralne upute "Crkvi Božjoj u Korinstu". Želi im "milost" i "mir-šalom", pozdrav grčki i židovski povezuje. Pavao se predstavlja kao "apostol Isusa Krista", a zajednicu kao "svetu", pozvanu na svjedočanstvo svijetu "Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista".
Tko je upoznao Krista, kao Krstitelj i Pavao mora ga naviještati svijetu. U susretu, u gledanju ("vidjeti"), u molitvi raste naša spoznaja. U vjeri i pozivu napredujemo ako događaje i osobe prihvaćamo kao Božje darove. Mnogi danas ne žele poslušati naš navještaj. Mučenik nacista D. Bonhoeffer piše: "Mjesto da govoriš svojem bratu o Bogu, zašto ne bi govorio Bogu tvoga brata?" Navještaj i molitva za svijet su dva puta kršćanskog svjedočenja. Molitva ostaje uvijek ono što snažnije djeluje. __________________________ BLAGDAN KRŠTENJA GOSPODINOVA Čitanja:
Iz 42, 1-4.6-7
Dj 10, 34-38
Mt 3, 13-17 Razmatranje
Otajstvo Krštenja Gospodinova
Blagdan krštenja nam predučuju sinoptici kao događaj. Imamo objavu Isusa Krista u njegovoj osobi i njegovu poslanju.
Prvo čitanje o Sluzi Božjemu nalazi svoje puno ostvarenje u događaju krštenja. Sluga Božji je svečano predstavljen u zboru svetih za sveopće spasenjsko poslanje; Krist je objavljen svijetu kao "Sin Ljubljeni" za proročko poslanje. Gospodin u predstavljanju Sluge Božjega veli: "Evo Sluge mojega, miljenika duše svoje"; na Jordanu odjekuje glas s neba: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!" Na Slugu Božjega je Gospodin izlio "svog Duha"; na Isusa, čin iziđe iz vode, vidi kako "Duh Božji silazi kao golub i spušta se na nj". Sluga Božji ima poslanje ne samo na Izraela nego će svim narodima "donijeti pravo i uspostaviti pravicu"; Kristovo poslanje je spasenje svih ljudi. Sluga Božji naviješta milost i praštanje: "ne viče, ne buči, trske napuknute polomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti"; Krist dolazi upravo da spasi ono što je izgubljeno, i "prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao" (2. čitanje). Imamo tako u čitanjima savršen mesijanski lik, koji nadilazi onaj davidovko-kraljevski, triumfalistički; otkriva nam Mesiju duboko povezano s Bogom i posvema vezana uz čovjeka, nadasve s onima posljednjim, izbačenima iz društva, ugroženima na svim razinama.
Matejev evanđeoski tekst nam donosi nešto posebno. Samo on donosi ono upitno pitanje: "Ti mene traba da krstiš, a ti - ti da k meni dolaziš?" Isusov odgovor: "Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost." Dva su značajna izričaja: "Ispuniti" i "pravednost" izriču Božji naum kojeg Isus želi radosno i slobodno ispuniti. Ivanovim propovijedanjem počima "punina" vremena. Sada po Isusovu krštenju svijetu se objavljuje kako se to ostvaruje u Isusu, Kristu, Sinu.
Obred krštenja popraćen je proročkim pozivom: "otvoriše se nebesa", viđenje, silazak Duha, božanski glas (Ez 1, 1: 2, 2). Poslanje Kristovo donosi svijetu savršenu Objavu, konačnu Riječ, puno i učinkovito ostvarenje spasenjskog zahvata Oca.
Događaj krštenja u sebi uzeto i izričajem "izađe iz vode" povezuje nas s izlaskom, što je stari i temeljni čin spasenja, sada se ispunja u Sinu "ljubljenom", "Izabranom", koji vodi svoju Crkvu u konačno i potpuno oslobođenje.
Događaj krštenja postaje proglas jedincatosti ovog Mesije, Sina Miljenika, jedinstvenosti njegova oslobodilačkog i spasenjskog djela. Događaj krštenja Isusova je velika objava spasenjske prisutnosti Boga u povijesti. Crkva nastavlja ovu objavu naviještati svijetu, posebno u danima zamornim, tjeskobnim i puni razočaranja, kao što je današnje vrijeme: objavljivati svijetu blještavi navještaj radosne vijesti i lik Kristov.
Isus je puno ostvarenje obećanja, ispunjenje nade Božjeg naroda. Isus je vjerni i ponizni Božji Sluga, prihvaća slobodno svoju zadaću svjedoka ljubavi među ljudima sa svim posljedicama što iz toga slijede. Isus, čovjek nama sličan, suočio se sa siromaštvom i trpljenjem. Blagdan Kristovo krštenja je blagdan našega krštenja. Ono nam otkriva što znači krštenje za naše spasenje, za naš svagdašnji život.
Naše krštenje uprisutnjuje Kristovo krštenje. Uranjanjem u vodu izlazimo očišćeni i prosvjetljeni u Kristu. I tada se i nad nama otvaraju nebesa, i Otac i nas priznaje u Isusu Kristu svojom ljubljenom djecom. I Duh Sveti nas ispunja svojim darovima. Ali kao i Krist Sluga Patnik krštenik mora biti spreman ispuniti "svu pravednost", Očevu volju, njegov spasenjski naum. Kršteni smo u smrti Krista Gospodina.
Krštenje je prekretnica našega života: prijelaz iz smrti u život, iz tame na svjetlo, iz mržnje na ljubav. Ulazimo u božansku obitelj kao djeca ljubljena u Kristu, što znači u ljubav, svjetlo, život, blaženstvo. Postajemo novo čovječanstvo na novoj obnovljenoj zemlji. Iako je to još u nadi, ali ono već sada i ovdje počima za onoga koji shvaća smisao i značenje svojega krštenja.
Krštenje nije neki dovršeni čin, već se ono živi i ostvaruje sve do naše smrti. Uzaludno sam kršten, ako ne živim svoje krštenje. Kao i kod Krista već na krštenju križ blista na obzorju, ali i sigurna nada uskrsnuća. __________________________ BOGOJAVLJENJE Čitanja:
Iz 60, 1-6
Ef 3, 2-3a.5-6
Mt 2, 1-12 Razmatranje
Poklon naroda
Svetkovina Bogojavljenja je susret dvaju pokreta: Boga koji se rađa u vremenu i prostoru ljudske povijesti; čovjeka koji traži iskrenim srcem Boga, odlazi iz svoje zemlje ususret svome Gospodinu, iako ga ne pozna. Na tom putu su raspršeni znakovi koji nas vode: kozmički znak zvijezde, to jest tajanstveni jezik svemira i njegova događanja i objaviteljski znak u riječi Božjoj izričita u proroštvu Miheja, kao svjetiljka nogama našim. Svima je omogućen pristup spasenjskoj objavi, pa i poganima. Mudraci su predstavnici poganskih naroda.
To nam objavljuje prvo čitanje i pripjevni psalam. Čovjek koji traži Boga obavit je svjetlom, kao zagrljajem Boga koji ga preobrazuje i uzdiše k sebi. Simbolika svjetla prožima današnju Službu riječi. "Zemlju tmina prekriva i mrklina narode".
Apostol Pavao u poslanici Efežanima objavljuje otajstvo, rasporedbu milosti Božje, koje ne bi objavljeno "sinovima ljudskim drugih naraštaja", a sada "u Duhu objavljeno svetim Kristovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i 'sutijelo' i sudionici obećanja u Kristu - po Evanđelju". Baština, tijelo, obećanje su tri temeljna izričaja teologije milosti, koja čovjeka povezuje s Bogom.
Pred objavom Boga, uz traženje i prihvaćenja svjetla, imamo odbijanje, strah, neprijateljstvo, tamu. Matej već na početku svojeg Evanđelja donosi otajstvo odbijanja, bunta, grijeha. Uz vjerne mudrace, tu je i Herod uznemiren, "on i sav Jeruzalem s njime". Glavari svećenički i pismoznanci mnogo znadu o Mesiji, znadu gdje će se roditi, ali ga ne žele prihvatiti, priznati. Naprotiv pogani, grešnici, koji se ne oslanjaju na svoju samodostatnost, nego traže iskrenim srcem istinu, i nalaze je. Oni postaju prvijenci Crkve obraćenika iz poganstva.
U neprihvaćanju Isusa nalazi upravo narod izabranja, službeno židovstvo. Postali su slijepi i okorjela srca. No, to se može dogoditi i vjerniku kršćaninu koji može postati nevjernik, ako svede svoju vjeru na običaj i zaledi je. Bogohulna riječ francuskog pjesnika J. Prévert-a: "Oče naš koji je jesi na nebesima, ostani gdje jesi!" koliki kršćani je danas i nesvjesno ponavljaju. U našem srcu mora plamtjeti riječ drugog francuskog pjesnika Rimbaud-a: "Ja čekam Boga pohlepno." Ili ono što je zapisao D. Bonhoeffer godine 1944. u nacističkom zatvoru: "Problem koji me nikad ne ostavlja na miru je znati što je Krist!"
Traženje Isusa traži žrtve, napor, strpljivost. Ne možemo samo otkrivati Krista kao "revolucionara i osloboditelja", kao "osporavatelja", kao "utopijski lik". Isus je neizmjerno više. On je Bog koji je postao čovjekom. Odbijanjem vjere u Krista Boga, ostajemo u tami. A to nam se lako dogodi radi površnosti, ravnodušnosti, komoditeta, taštine. I tako vjera zamire. Moramo ustrajati kao i mudraci dok ne ugledamo "Dijete s Marijom, majkom njegovom" i poklonimo mu se kao Bogu srca našega i čežnja našega bića. Glas Gospodnji poslušajmo, ne budimo srca tvrda, danas, sada i ovdje u ovoj svetoj službi Božjoj. Objava Krista
Otajstvo Božića imamo u dvije svetkovine: Na Božić slavimo otajstvo Boga koji je postao čovjekom, naš brat po svojem čovještvu. Na Bogojavljenje slavimo objavu njegova božanstva u poklonu mudraca.
Prvo čitanje je himan radosti koji naviješta poziv pogana na vjeru. Oni će prepoznati i pokloniti se u Djetetu svoga Kralja i Boga. K svjetlosti koja izlazi iz Jeruzalema, koračaju narodi. Dolaze noseći darove. Proroštvo se ostvarilo u poklonu mudraca. To se ostvaruje kroz prostor i vrijeme u Kristovoj Crkvi.
Pavao (drugo čitanje) vidi tu ono "veliko Otajstvo" koje ne bi obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja, da su i pogani postali subaštinici i sudionici obećanja u Kristu Isusu po Evanđelju.
Evanđelje nam to objavljuje. Mudraci ispovijedaju: "Vidjesmo gdje izlazi zvijezda pa pođosmo pokloniti mu se!" Nisu posumjali. Nisu sustali pred teškoćama dugog putovanja. Nisu ih zaustavili ni sažalni smijeh njihovih zemljaka. Kao i praotac Abraham, tako i mudraci s Istoka zapute se ne znajući kamo.
I obzorje svakog vjernika ispunjeno je znakovima vremena. Bog poziva i trebamo poslušati njegov zov, spremno započeti svoje obraćenje, svoj novi život prisnosti i ljubavi sa svojim Bogom, i nađemo onoga koga traži naše biće.
Mudraci su ustrajali na svom putu, iako nisu znali mjesto gdje se rodio Isus. Tako i svaki vjernik mora ustrajati u dobru i u traženju Krista, pa i kad prolazi "tamne noći" unutarnje tjeskobe, kad i ne sjaji više zvijezda koja mu pokazuje put. Ta zbunjenost, tama, nesigurnost se nadvladava samo vjerom, golom i čistom, koja se oslanja na Božju riječ. Dosta mi je znati da me Bog zove. Ne smijem u Boga svoga posumnjati, u njegovu ljubav i dobrotu.
Kako je moralo djelovati na mudrace uznemirenost, strah i tjeskoba Jeruzalema. Nema nikakva znaka radosti i veselja u čast i slavu "novorođenog Kralja". Pače nezainteresiranost, ravnodušnost, nevjera. Mudraci ostaju čvrsti. Doznavši proročku riječ gdje se ima roditi Mesija, radosni polaze i poklone mu se.
Koliko puta i nas to snađe u našem traženju Gospodina. Znanost i tehnika ubacuju često sjeme sumnje i nude nova rješenja i smisao našeg života. Razne ideologije i javno mišljenje stvara veliku zabunu u srcu vjernika. Da li sam ja jedino na pravom putu? Vjernici kao da se umanjuju? Ponestaje vjere, bolje ljubavi prema Bogu i dosljedno međusobne ljubavi. I u tim trenucima moramo ostati čvrsti u vjeri i nadi, i to ljubavlju potkrijepiti: ljubavlju prema Bogu i ljubavlju prema bliženjemu.
S mudracim i mi prinosima trajno svoje mistične darove Bogu: zlato naše ljubavi, tamijan naših molitava i smirnu naših patnja i boli, stradanja i nesigurnosti. Budimo sigurni da ćemo naći u Isusu i cilj našeg života i smisao našeg života, svoju vremenitu radost i mir i vječno blaženstvo. __________________________ BLAGDAN SVETE BOGORODICE MARIJE Čitanja:
Br 6, 22-27
Gal 4, 4-7
Lk 2, 16-21 Razmatranje
Ime Božje
Ime u biblijskom svijetu nije samo prazna riječ nego izriče stvarnost onoga kojeg ime nosi, njegovu prisutnost i djelovanje njegova bića. "Spoznati" ime neke osobe znači neke vrste posjedovanja moći njegova bića i sila. U poganskim religijama nastoji se magijskim putem otkriti ime božanstva i tako ovladati njime i iskorištavati ga u svoju korist.
I Mojsije na Horebu pred gorućim grmom moli Boga da mu otkrije svoje tajanstveno ime. I Bog mu reče: "Ja sam onaj koji jesam", Jahve. To ime sadrži sveukupnu objavu Božju na Horebu, doziva u svijest vjerniku oslobodilački zahvat Boga u jednom sudbonosnom trenutku povijesti Izraela.
Današnja čitanja kruže oko "imena". Prvo čitanje se usredotočuje u zazivu Božjeg imena. U hramskoj i sinagogalnoj liturgiji svećenik ovaj blagoslov izriče jednom u godini na Dan pomirenja. Izrael u ovom blagoslovu otkriva blizinu Boga i svijest da mu pripada.
Ovaj blagoslov na početku građanske godine ima svoje posebno značenje. Čovjek se nalazi pred novim obzorjem nepoznatim i tajanstvenim. Samo Bog zna budućnost. U znaku božanskog blagoslova, vjernik može mirno zakoračiti u Novu godinu. To je i zaziv za mirom, što uključuje i ljudski i građanski napredak društva (napredak je drugo ime za mir, Pavao VI.), nadu u jedan pravedniji svijet.
U "punini vremena", kada Bog postane čovjekom, "od žene rođen" (2. čitanje), otajstveno i neizrecivo ime Božje povjereno je čovjeku, ono je prisutno u čovjeku Isusu. Obrezanjem osmi dan, Sin Božji postaje član židovskog naroda i jedne obitelji, dobiva imenom Isus građanstvo, biva uneseno u popis potomaka kralja Davida. Ime od tada postaje djelak naše povijesti, izričaj božanske prisutnosti na jedan uzvišeniji način nego u zazivu i blagoslovu starozavjetnom. "Nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima, po kojemu se možemo spasiti", ispovijeda Petar pred Velikim Vijećem (Dj 4, 12).
Marija, Majka ovog Sina, koji je jednak i različan od ljudi koji su se pojavili ili će se pojaviti na ovom svijetu, daje ovo novo "ime", pun nade i blagoslova. Zato današnja liturdija slavi Marijino majčinstvo, Bogorodicu, koja daje svijetu Isusa Krista koji je naš mir. Ovaj nam dan otkriva još jedno ime Božje, koje nas ispunja nježnošću i mirom, a to je ime "Abba! Oče!" (2. čitanje) Duh Sina nas poziva da tako Boga zazivamo. Duh sam u nama kliče to ime. Znamo da ime "Jahve" u kasnijem židovstvu nije se izgovaralo u molitvama, katehezi, u čitanju Biblije. Samo jednom u godini, na Dan pomirenje veliki svećenik je to ime izgovarao u spomenutom blagoslovu uz zvukove raznorodnih glazbala i glasove levitskog zbora i narod je u zanosu. Ime Jahveje postalo tako daleko od svakidašnjice, od našeg svijeta, nedostiživo. Naprotiv u Kristu nam se Bog otkriva kao Abba, ime koje dijete upravlja svome ocu. To ime otkriva nam dobrotu i nježnost nebeskog Oca. Otkad je Sin Božji uzeo našu ljudsku narav i postao naš brat, vjernik to ime izgovara nebrojene puta na dan, čime izriče intimnost i ljubav koja mora vladati i vlada između Boga i čovjeka. Nova godina nas podsjeća da upoznamo bolje ime Boga našega: Abba! i u njega stavimo svoje planove i rad, svoju nadu i sigurnost za godinu koja se otvara pred nama sa svojim nepoznanicama i ugroženosti. __________________________ SVETA OBITELJ Čitanja:
Sir 3, 2-6.12-14
Kol 3, 12-21
Mt 2, 13-15.19-23 Razmatranje
Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa
Svetkovina Svete obitelji na prvi pogled kao da ne kaže ništa danas. U svijetu i kod nas i oko nas govori se o krizi obitelji. Duboki potresi drmaju današnjim obiteljima. Kao da je nestalo ljubavi supružnika, očevi i majke ne ispunjavaju svoju dužnost, a djeca su najveći stradalnici u današnjim obiteljima i današnjem društvu. Međutim blagdan Svete obitelji Isusa Marije i Josipa otkriva nam da se može ostvariti dobra obitelj, da naše obitelji nađu ponovno svoju veličinu i sjaj, da žive istinsku sreću kršćanskih obitelji.
Prvo čitanje donosi nam misli židovskog mudraca Siraha (190. pr. K.) koje se odnosi na četvrtu Božju zapovijed, o dužnosti djece prema roditeljima. Dužnost djece prema roditeljima ne temelji se na onom što su djeca primila ili mogu primiti od roditelja, nego se temelji na Božjoj volji, izvire iz vjere, znak je podložnosti Bogu. Poslušnošću roditeljima: "Gospodin se slavi... okajava se grijehe... sabire se blago, radovat će se sa svoje djece, bit će uslišan u dan molitve svoje... Gospodina sluša." Odnos prema starom ocu je naglašeno: pomagati ga, ne žalostiti ga, biti blag, ne grditi ga. "Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha."
Apostol Pavao u poslanici Kološanima, koju piše iz rimskog zatvora, govori o temelju obiteljskog života: Zaodjenite se kao izbranici Božji, sveti i ljubljeni. Nabraja pet kreposti (nasuprot pet grijeha 3, 8). Ističe: "povrh svega - ljubav! To je sveza savršenstva. Navedene kreposti navode i stoici, to je općenito čovjekoljublje. Međutim ovdje ljubav se pojavljuje kao naročitost kršćanska u životnoj usmjerenosti vjernika i nadahnjuje se na Isusovoj nesebičnoj ljubavi.
Pavao posebno ističe "zahvaljivanje (euharistija)", što mora doći do izražaja u liturgijskom okupljanju: "Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od svega pjevate hvalu Bogu." Vjernička okupljanja pomažu da sve štogod riječju i djelom činimo, sve činimo "u Imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!"
Na kraju donosi kratki obiteljski moral, ploča obiteljskog ćudoređa: pokornost žene, ljubav muža, posluh djece, posebno da očevi ne "ogorčuju" svoje djece, da ne klonu duhom. Važno za sva vremena, ali posebno danas.
Evanđelje nam donosi povezanost prisutnosti Boga i obitelji. Čimbenik temeljni u Svetoj obitelji je Božji zahvat koji govori Josipu u snu. Kao patrijarsima, Bog se javlja u snu i Josipu. San postaje tako mjesto susreta s Bogom, znak velikih objava.
Na Božju zapovijed Josip uzima dijete i njegovu majku i bježi u Egipat: Sveta obitelj proživljava bolno i mučno prvo izgnanstvo u Egipat. Isus preuzima na se bol, patnje, napore izraelskog naroda i svega čovječanstva. Novo svjetlo zrači iz povijesti svete obitelji na sve obitelji prognane i izagnane i njihove patnje dobivaju novu vrijednost i značenje.
Sveta obitelj potiče obitelji da ne postanu legla egoizma i mržnje, što ogorčava mlade ljude, nego gnijezda ljubavi i predanja uzajamnog u dobru i u zlu.
Sveta obitelj je poticaj obiteljima da uvijek bude Bog prisutan u njihovom domu. Jao obiteljima koji su istjerali Boga iz svoje kuće, i u kojim obiteljima je zamrla molitva. To su već groblja obiteljska i naroda.
U prvom čitanju riječ je o starcu u tami svojeg zalaza, evanđelje nam govori o djetetu Isus. To su dvije krajnosti povijesti obitelji. To su dvije grupe koje traže razumijevanje i zauzetost. Dijete mora rasti u ozračju ljubavi, vedrine, strpljivosti, otvoren prema svojoj sudbini i ostvarenju slobodna čovjeka. Starija osoba mora nastaviti svoje djelo svjedočenja, na temelju svojih dugih životnih iskustava. I jedna i druga dob moraju u kršćanskoj zajednici naći riječ utjehe i ohrabrenja, a posebno srce koje ljubi i razumije i dijete i starca. __________________________ BOŽIĆ - ROĐENJE GOSPODNJE Čitanja:
Iz 52, 7-10
Heb 1, 1-6
Iv 1, 1-18 Razmatranje
Događaj utjelovljenja
Služba riječi božićne mise puna je osjećajnosti, pjesničkog zanosa, obojenosti. Govori nam o Isusovu rođenju u vremenu – o njegovu rođenju od vječnosti. Čitanja dobivaju ozbiljniji ton, teološki, koji nam pomažu da uđemo u puninu otajstva Božića.
Prvo čitanje uvodi nas u svetost kršćanskog navještaja o Riječi koja je postala tijelo. Prorok naviješta izgnanicima u Babilonu, da je došlo spasenje. Glasonoše radosne vijesti navještaju mir, oglašuju sreću, navještaju spasenje od brda do brda, od grada do grada. Sadržaj radosne vijesti: "Bog tvoj kraljuje!", ispovijest vjere pobožnog Izaelca; "Na Sion se vraća Gospodin", događaj koji se upravo ostvaruje u povijesti. Jahve je kao kozmički vladar "ogolio" svetu svoju mišicu pred licem sviju naroda, i dao Izraelu slobodu, radost i spasenje. Jahvino kraljevstvo se temelji i širi na otkupljenju, oslobođenju, utjesi i radosti da svi krajevi zemlje vide "spasenje Boga našega".
U punini se oslobođenje, otkupljenje, radost i utjeha ostvaruje u Božićnoj noći, koja označuje početak novog dana, izlazak Mladog Sunca s visine, Sunca neuništiva.
Sve je to sadržano čudesno u proslovu Ivanova Evanđelja.
"U početku" podsjeća nas na "U početku" stvaranja (Post 1,1) Riječ je Bog Stvoritelj svih stvari. "Sve postade po njoj". Svemu stvorenju daje smisao, važnost i značenje. Život koji u njemu ključa daje ljudima, i ono postaje Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka.
"I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (šator podigne)." Da shvatimo svu širinu i dubinu ovog navještaja, moramo imati u vidu da Riječ-logos ima značenje i Naum i Riječ. Božji naum se ostvario u jednom ljudskom postojanju, punina života u jednom čovjeku, Bog je postao vidljiv, dostupan, dodirljiv (1 Iv 1, 1-3). Otkrivamao tako kome je usmjereno Božje djelo. Svemir i povijest, prostor i vrijeme, stvari i čovjek, sva bića dobivaju tako smisao, budući da se u njima ostvaruje vječna Riječ-naum Božji. Osoba Isusova je veliki navještaj Boga čovječanstvu, naviještaj koji daje smisao i suštinu našem postojanju.
Prema Riječi koja je postala čovjekom, ljudi su podvojeni: sile tame žele utrnuto to Svjetlo, uništiti taj život. Onima koji se otvore Kristu "podade moć da postanu djeca Božja". Božansko sinovstvo ne ostvaruje se jednom zauvijek. Evanđelist naglašava dinamizam, postupno se ostvaruje životom ljubavi. Po tom pobožanstvenju postajemo "djeca Božja" u Kristu. (Evanđelist za Isusa veli hyios-sin, za posinjenju djecu tekna, mala razlika ali teološki veoma važna. Isus je naravni Sin Božji. Kršćanin je Božje dijete u Kristu, posinjeno dijete).
U Isusu Kristu Otac nam je progovorio na ljudski način, dan nam je novi život, novi način rada, življenja i rasta, novi život milosti i ljubavi, djelotvornost ljubavi što je put k Ocu.
Događaj utjelovljenja je događaj "pobožanstvenja" čovjeka kako ističu oci: Bog postaje malen, da čovjek postane velik, besmrtan smrtan, da bi smrtnici postali besmrtni. Događaj utjelovljenja je događaj "učovječenja", "od žene bi rođen" (Gal 4,4). To nam je nekako bliže, ukazuje na zahtjev da se suobličimo Kristu, koji je "slika Boga živoga", da postanemo pravi "kristi".
Ovaj čas, "punina vremena", "Božje vrijeme", Kristov čas", ne određuju ljudska računala već samo volja Oca, kao i dovršetak svijeta i čovkječanstva.
Početak poslanice Hebrejima, blještava homilija iz početaka kršćanstva, pomaže nam zaključiti naše razmatranje o otajstvu utjelovljenja. Kao i proslov Ivanov i ova poslanica Krista predstavlja kao cilj sve povijesti ("Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima i prorocima; konačno u ove dane progovori nama u Sinu."), "po kome sazda svjetove". Krist koji je "odsjaj Slave i otisak Bića Božjega" početak je, smisao i cilj svega stvorenoga.
Imamo i opet duboki smisao otajstva utjelovljenja, koje daje smisao prostoru, vremenu i čovjeku i usmjeruje sve stvorenje prema "novim nebesima i novoj zemlji". Pred Djetetom Isusom pozvani smo da se ne povodimo za ljudskom sotonskom ludošću, zlobom, mržnjom, već kao djeca Božja da slijedimo Krista koji je ljubav utjelovljena Oca za ljude, da i naš život u Kristu i u Duhu Svetom bude prožet ljubavlju za Boga i za braću. __________________________ ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA Čitanja:
Iz 7, 10-14
Rim 1, 1-7
Mt 1, 18-24 Razmatranje
Djevičansko Isusovo rođenje
Prvo čitanje iznosi nam najosebujnije i najpotpunije mesijansko proroštvo. Juda je ugrožen. Jezivi rat mu je pred vratima Jeruzalema. Sirijsko-efrajimski vojni savez protiv Jude već je na domaku pobjede. Godina burna, strašna, kobna 734. prije Krista. Kralj i narod u strahu. Prorok Izaija tješi i smiruje. Od kralja Ahaza traži vjeru, predanje u Boga, što je bitni preduvje za život Božjega naroda. I nudi mu Božji znak. Ahaz nevjerni odbija. Ima pouzdanje u svoj savez s Asircima. Posljedice tog saveza brzo će osjetiti narod i kralj. No, prorok daje "znak": rođenje djeteta od djevice, i ime mu je Emanuel-S nama Bog. Ezekija, sin Ahazov, pobožni i mudri kralj, samo je blijeda slika onoga koji će doista biti Emanuel-S nama Bog.
Evanđelje nam donosi navještaj rođenja istinskog Emanuela-S nama Bog Josipu. Marija zaručena s Josipom nađe se trudna "po Duhu Svetom". Josip "pravedan" ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego smišljaše kako da je potajno otpusti.
Koji je razlog da Mariju otpusti. Redovito misle, na tjeskobu Josipovu. Josip ne sumnja u Marijnu nevinost. Zato joj i ne misli uručiti otpusno pismo i izvrgnuti je sramoti, nego potajno je otpustiti. No, već Origen (2. stoljeće), kao i samo Matejev tekst govori da Josip zna da je Marija "trudna po Duhu Svetom". On siromašni obrtnik, drvodjelac, smatra sebe nedostojnim da je uzme k sebi, to jest da obave vjenčanje. Misli se nekamo povući, a Mariju prepustiti njenoj sudbini, koju joj je Bog odredio.
Bog zahvaća u život "siromašnog" i "pravednog" Josipa. Anđeo Gospodnji u snu mu javi, da se ne boji uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Ona je doista rodila po Duhu Svetom, a on, "sin Davidov" nadjenut će mu ime Isus, "jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih". Matej navodi kako se sve to zbilo da se ispuni proroštvo: "Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel - što znači: S nama Bog."
Ahaz svojom nevjerom postaje tip nevjernika. Josip svojom vjerom, postaje tip vjernika. Josip je "pravedan" ne u zakonskom smilu, kako se nama odmah nameće, nego u religioznom: sebi ne pripisuje zasluge Božjeg djelovanja u životu, prihvaća Božji poziv i ulogu koju mu Bog nudi.
Otajstvo Isusovo nam jasno otkriva apostol Pavao (2. čitanje). Predstavlja se kao "sluga", časno ime za praoce Starog zavjeta, ali sada je sluga Isusa Krista, "službenik" Krista. I "apostol", propovjednik Evanđelja poganima. Premet pisma je: Isus je potomak Davidov i Sin Božji, "potomak Davidov po tijelu, postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju". Priznati Isusa Krista potomkom Davidovim i Sinom Božjim znači da se Bog utjelovio u kulturu i povijest jednoga naroda, znači prihvaća time sve ljudsko i očituje u tome otajstvo slave. Davidov potomak, osloboditelj i Emanuel, ispunja želju ljudi za spasenjenjem, na neočekivan i iznenađujući način. S nama Bog izriče zajedništvo s Bogom, što je izvor i središte spasenja. __________________________ TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA Čitanja:
Iz 35, 1-6.8.10
Jak 5, 7-10
Mt 11, 2-11 Razmatranje
Jesi li ti Onaj koji ima doći?
Pitanje postavljeno Isusu: "Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?" uvijek je aktualno, posebno danas. Je li kršćanstvo ispunilo čežnje i snove čovjeka danas? Današnja čitanja nam pomažu da shvatimo ispravni lik Krista, daleko od raznih vidova i oblika koje su daleko od stvarnosti Kristove. Isusa ispravno susrećemo i otkrivamo samo u jednoj protežnosti: kao navjestitelja oslobođenja siromaha, liječnika bolesna čovječanstva, skrbnika rubnih i patnika. U tom ozračju možemo susresti i prepoznati Isusa Krista.
U prvom čitanju bezimeni prorok u babilonskom izganstvu (VI. stoljeće pr. K.) zanosno opisuje radostan povratka Izraela, progonjena i zatočena po koncentracionim logorima u Babiloniji na svoja ognjišta. Povratak postaje velika procesija, slična onoj nezaboravnog hodočašća koje je svaki Židov je doživljavao, dok se triput godišnje uspinjao u sveti grad Jeruzalem.
Pustinja, zemlja sasušena, postaje cvjetnjak posut šarenim i mirisnim cvijećem, novi raj zemaljski. Bolesti će nestati: slijepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti, hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Glas o slobodi prožima sve radošću neizrecivom. Riječi radosti se nizaju na ustima proroka: "nek se raduje, neka kliče, neka procvjeta, nek od veselja kliče i nek se raduje, budite jaki i ne bojte se, dođite na Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci".
Ruke klonule, koljena klecala, preplašena srca ispunja korjenita nada u preobražaj sadašnjeg stanja. Novi je život prostrujio u narodu "malenom", kojeg su političke, ekonomske i vojne supersile ovoga svijeta odveli u izganstvo, u progonstvo, i eto sad se vraćaju radosnim klicanjem na svoja obiteljska ognjišta.
Pod tim vidom Isus Krist se predstvalja prepoznatljiv. Granice njegova kraljevstva prolaze kroz srca i savjesti, a ne uzduž razmeđa bregova i rijeka, političko-rasnih i klasnih granica, ili preko službenih iskaznica i registracija. (Ravasi) Kraljevstvo Božje je novi mačin života, u kojem "prvi" su "posljenji".
Isus kaže "najmanji" u kraljevstvu nebeskom: to je sam Isus, Sluga, koji je došao da služi, da trpi za ljude i s ljudima.
Da prodremo i shvatimo ovu božansku logiku, potrebno je da uklonimo mnoge sheme koje su ušle i u neke ljude Crkve, kao i u nazovi kršćane. Isus u današnjem evanđelju donosi kratko blaženstvo : "Blago onom tko se ne sablazni nada mnom." Nad njegovim načinom života i jelovanja.
Došao je na svijet u bijedi i siromaštvu, okružen pastirima, koji su u to vrijeme bili na najnižem stepenu socijalne ljestvice. Živi u Nazaretu, u gradu iz kojeg "da može biti što dobro?" (Iv 1, 46). Isus poziva Ivanove učenike i svakog od nas da "čuju i vide", da pod izvanjskosti stvari, otkriju dubinu i tajanstvenost Božjeg djelovanja. Radujte se u Gospodinu
Današnja Služba riječi kao i sva liturgija i cijelo vrijeme došašća ispunjeno je radošću. Radost koja zahvaća i tijelo i duh i sav svemir. To ulijeva vjerniku nadu i povjerenje u njegov život i u povijesna događanja, koja su često tako mračna i beznadna, budući da je sva povijest prožeta spasenjem, koje je Isus Krist ostvario.
U prvom čitanju neimenovani prorok poziva na radost: "Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega!'" I tada će "sljepačke oči progledati, uši gluhih otvoriti se, hromi skakutati ko jelen, njemakov jezik klicati". Riječi proroka upravljene su svim ljudima koji žele prisnije se povezati s Bogom, živjeti zajedništvo s Bogom, ali svijesni su svoje nemoći da se oslobode svojih grijeha, zemaljskih taština, osrednjosti, i potiče ih da se ohrabre i povjere se Gospodinu. On dolazi, on sam je u stanju da izliječi naše rane, da nam donese spasenje, da pobjegne "bol i jauci", i u miru i radosti živimo sa svojim Bogom.
Današnja čitanja nam pomažu da shvatimo način Božjeg, Kristovog djelovanja. Njegovo djelovanje je uvijek snažno i učinkovito. Ono djeluje kao životni sokovi koji prodiru u stabla, koja izgledaju mrtva u dugim i mračnim zimskim danima, i na novo ožive u proljetnom buđenju. Treba biti samo strpljiv kao što su bili "proroci". Proces je dug i naporoan do punog ostvarenja. "Strpite se", opominje Jakov. Strpljenje je drugo ime za pouzdanje ili nadu. Bernanos je rekao da je sotona unio u svijet žalost i očajnički nemir. Krist donosi radost i mir. __________________________ DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA Čitanja:
Iz 11, 1-10
Rim 15, 4-9
Mt 3, 1-12 Razmatranje
Poravnati staze
Biblija ne gleda na prirodu samo kao prostor koji treba promatrati i otkrivati, nego kao prispodobu koja govori čovjeku o nadprirodnim, vječnim, nadnaravnim stvarima. Najveći prorok u Izraelu, prorok Izaija nam u dvije slike uzete iz prirode otkriva višu stvarnost.
Izaijina mesijanska pjesma podijeljena je u dvije slike, uzete iz biljnog i životinjskog svijeta, tako jednostavne a tako bogate znamenjem. U prvoj slici imamo panj, posjećen i osušen, znak grijeha i nevjernosti Davidove dinastije. Iz zamrlog panja isklijat će mladica, nešto neočekivano i ljudski neostvarivo. Bit će to milosni dar, nezasluženi. Kralj-izdanak je Mesija, novi David, koji će ostvariti obećanja Božja. Djelo je to Duha Gospodnjeg, koji će u obilju počivati na njemu. Izaija nabraja niz darova Duha Gospodnjeg koji zahvaća luk cjelokupnog čovjekova postojanja. Dar najuzvišeniji koji Mesija prima je obnova svijeta i uspostava kraljevstva u kojem će vladati pravda i pravičnost, obrana siromaha i bijednih. Njegova riječ pravde ošinut će kao šiba silnika, dah iz usta ubit će silnika. Bezbožnici i silnici nestat će iz njegova kraljevstva.
U drugom dijelu opisuje nam rajsku idilu mesijanskog kraljevtsva nizom suprotnih i opasnih divljih životinja (vuk, ris, lavić, medvjedica, lav, otrovnica) i domaćih životinja (jagnje, kozlić, tele, krava, govede, sisanče). Sada žive zajedništvo neraskidivo, što najavljuje mesijansko kraljevstvo, u kojem vladati istinski Mir.
Evanđelje nam donosi snažni lik Ivana Krsitelja. Njegov glas je kao rika lava u pustinji. Prijeti strašnim kaznama suda koji dolazi: sjekira je položena na korijen suhog stabla, koje ne donosi roda. Dolazi "jači od mene". On će izvršiti sud: "u ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno". Napada ujedljivim riječima farizeje i saduceje, da su "leglo gujino", jer iskreno ne misle na obraćenje.
Ivan Krstitelj tako jednostavan, drag u onom odijelu od devine dlake i opasan kožnim pojasom, a hrana mu je skakvci i divlji medo. Stoga i riječ njegova ima snažan učinak: "Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!" Obraćenje ne samo izvanjsko, nego duboko, korjenito i hitno. Nema zatezanja. Otvorite se Kristu, koji ostvaruje u svojoj osobi Kraljevsvo Božje, kraljevstvo pravde i mira, ljubavi i uzajamnog poštivanje. Obraćenje je ipak dar Božji, krštenje "Duhom Svetim i ognjem" uvodi nas u kraljevstvo.
Kako se to ostvaruje? Pavao donosi nam riječi pouke i utjehe: da budemo "međusobno složni", jednodušni, prigrliti jedni druge kao što je Krist prigrlio nas. Krist "poslužitelj" okuplja sve u jedan samo duh, u jedan samo glas na slavu Boga. Krist je ušao u povijest da je oslobodi i spasi. On navješta mir i izlijeva Duh, stvara novo stvaranje. Moramo se uključiti u ovu živu i životvornu struju, u ovaj plan preobrazbe čovječanstva i svemira svojom zauzetošću i udioništvom. (1. čit.) On naviješta sud i pravdu, i moramo "poravnati naše staze" koje često krivudaju i vode u propast, po obraćenju. (3. čit.) Moramo to ostvariti "prigrljujući jedni druge, kao što je Krist prigrlio nas". (3. čit.) __________________________ PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA Čitanja:
Iz 2, 1-5
Rim 13, 11-14
Mt 24, 37-44 Razmatranje
Noć poodmače, dan se približi!
Čitanja 1. nedjelje došašća nas potiču da sveto adventsko vrijeme provodimo u duhu obraćenja, čestitosti života, u pravednosti i ljubavi, a ne u razuzdanosti koja vodi propasti. Da hodimo u svjetlu, što znači život, sloboda, prisutnost Božja, a ne u tami, što je znak grijeha, propasti, smrti. Simbol tame i svjetla, noći i dana, je opće iskustvo i zlatna nit današnjih čitanja.
Došašće nas podsjeća na dolazak Gospodnji. Za njim su čeznuli pravednici Starog zavjeta. Gospodin je došao i svojim utjelovljenjem našu bijedu, grijeh, ništavilo ugradio u svoj božanski život. I pozvao svakog čovjeka da uđe u to područje spasenja i božanskog života. A to nije lako čovjeku kojemu je pogled zamagljen površnošću, ruke zauzete s beznačajnim stvarima, srce predano neurednim požudama. Naše vrijeme sliči vremenu ljudi prije potopa - "jeli i pili, ženili se i udavali", nisu prihvatili poziv Božji i dođe potop i sve odnije.
Gospodin danas poziva da se odlučimo za svjetlo, za spasenje svojim obraćenjem. "Hajde, dome Jakovljev, U Gospodnjoj hodi svjetlosti", Izaija i nama poručuje danas. Još snažnije apostol Pavao: "Odložimo djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. I sam Gospodin: "Bdijte", "Budite pripravni, jer u času kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi."
Međutim to nije neko tjeskobno iščekivanje dolaska Gospodnjeg. Sva tri čitanja govore o svjetlu, o rađanju novog dana, nove godine, o radosti i životu.
U prvom čitanju veliki pjesnik Izaija snažnim rječnikom opisuje nam brdo Sion. Svijet je obavit tamon, ratovi i smrt u njemu hara, mačevi isukani, zemlja natopljena krvlju. Samo iz jednog brda zrači tajanstveno Božje svjetlo. Svi narodi i plemena stječu se i bodre jedni druge: "Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju." Bacaju ubojite mačeve i kreću sa svih uglova zemlja prema Jeruzalemu uz pjevanje psalama. Riječ Gospodnja naviješta i ostvaruje konačni pravdu, blagostanje i mir, božanski Mir.
I Gospodin u maloj prispodobi o domaćinu i lopovu, sažima bit eshatološkog govora. Svaki dolazak Božji u naš život i u ljudsku povijest, slobodan je tajanstven. Ne može se taj trenutak unaprijed izračunati, pa ni našim najsuvremenijim računalima. Potrebno je biti budan, ne ravnodušni i tupi. Oči budne, uši pažljive. Kršćanstvo sivo i ravnodušnom suprotstaviti živu vjeru, žarku ljubav i radosnu nadu u dolazak Gospodnji.
Pavao govori što moramo činiti. Noć označuje sve ono ružno, nečisto, nemoralno u našem životu. Ta noć za kršćanina mora "poodmače". Dan je nastupio, ozračje svjetla, Gospodinove prisutnosti, svijetli znamen čestitosti, čistoće, unutarnjeg sjaja.
U pripjevnom psalmu imamo poziv da se pridružimo mnoštvu hodočasnika koji uzlaze radosni i spašeni u Jeruzalem, na Sion, u Dom Gospodnji, znak Crkve koja nas vodi iz sadašnjosti u vječnost, u visine, k Bogu. Ima u svijetu nasilja, pljačke, terorizma, ratova, trke za lagodnim grešnim životom, za lažnom slavom... Ali ima i ljubavi, istinskog života i mira koje nam je Isus Krist stekao i spreman je uvijek da nam na životnom putu bude naš supatnik i suputnik, koji nas nikad ne ostavlja i ne napušta. Došašće, poziv je da se opredijelimo za svjetlo, za život, za Dan Gospodnji, za Krista, za Boga. |
