Millerovo veliko otkriće

Pionirom Adventista sedmoga dana ili Kršćanske adventističke crkve smatra se američki baptistički propovjednik William Miller (1782.-1849.). Kao sin baptističke obitelji američkih farmera, Miller se zbog siromaštva obitelji nije uspio školovati. Željan znanja, međutim, Miller je čitao sve što mu je dolazilo pod ruku. Ishod je bio poguban – izgubio je vjeru. Po povratku iz englesko-američkog rata (1812.-1814.) Miller se vraća vjeri svojih roditelja i posvećuje proučavanju Biblije.

Bez ikakve teološke izobrazbe, samouk, Miller je, na temelju knjige proroka Danijela (usp. Dn 8,14), izračunao da će sudnji dan uslijediti između 21. ožujka 1843. i 21. ožujka 1844. Daljnjim izučavanjima došao je do uvjerenja da se Krist na Zemlju ima vratiti 21. ožujka 1844. Svoja najnovija otkrića gorljivo je propovijedao svi ma, dok se broj njegovih pristalica brzo množio. Mnogi su razdijelili i svoje posjede kako bi Krista dočekali praznih ruku. Millerovim milenarističkim obećanjima potporu je dao i Jozua Himes s časopisom "Znaci vremena", koji je prvi put izašao u Bostonu 1840. sa svrhom da prati i ukazuje na "znakove vremena" koji će prethoditi Isusovom drugom dolasku. Nakon što se u prorečenom razdoblju ništa posebno nije dogodilo, razočaranje je bilo neizmjerno; mnogi su napustili Millera, koji je i javno priznao da se prevario u proračunu. Možda ga je najbolnije u velikom razočaranju boljela poruga i ismijavanje javnosti.

Mileritsko veliko razočarenje

U opću vrevu, međutim, upleo se Millerov sljedbenik Samuel Sheffield Snow (1806.-1870.) s tvrdnjom da Miller u svojim računanjima nije uzeo u obzir evanđeosku prispodobu o deset djevica, koja govori kako je zaručnik (Krist) zakasnio za pola dana (Mt 25, 1-13), što je imalo značiti da će Krist doći pola godine kasnije. Entuzijazam je ponovno okupio pristaše milenarizma; olako zaboravivši minulo razočaranje mnogi su povjerovali Snowu i ponovno se dali na novo iščekivanje. Kad se Krist, međutim, nije pojavio ni pola godine kasnije, odnosno 22. listopada 1844., došlo je do "velikog razočaranja", kako je taj dan prozvan, i neizbježne popasti pokreta. S. S. Snow nikada nije priznao svoju zabludu nego se, naprotiv, posvadio s milenaristima, a sebe proglasio prorokom Ilijom. Štoviše, Miller se okomio i na sve postojeće Crkve, pri tom ne štedeći ni svoju Baptističku, radi čega je 1845. godine iz nje bio i izopćen.

Lakovjernost bez granica

Od sigurne propasti pokret je, međutim, spasila talentirana metodistkinja Ellen Gould White (1827.-1915.), koja se s pravom smatra i začetnicom adventista sedmoga dana. Kao devetogodišnjoj djevojčici jedna kolegica kamenom je unakazila lice i deformirala nos, što će na njoj ostaviti duboku traumu, koju će prebroditi tek kao sedamnaestogodišnjakinja svojim prvim "viđenjem" koje je doživjela na jednom od molitvenih sastanaka. Bilo je to u prosincu 1844., baš u vrijeme kad su Millerove pristalice proživljavale najveću krizu. E. White je Millerovom naučavanju o Kristovom dolasku na Zemlju 22. listopada 1844. godini dala samo novu interpretaciju. Pozivajući se na svoje osobno "viđenje", White je ustvrdila da je Isus Krist ipak došao najavljenog datuma, ali ne na Zemlju nego na "nebesko Svetište", da bi svijet očistio od grijeha i nesvetkovanja subote. White će, nadalje, nesvetkovanje subote proglasiti i najtežim grijehom. (Samuele Bacchiocchi je – prema onome što stoji na hrvatskom izdanju njegove disertacije - prvi nekatolik koji je 1974. godine doktorirao na papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, a tema mu je "Od subote do nedjelje. Povijesna studija pojave štovanja nedjelje u ranom kršćanstvu", koja je 1988. objavljena i na hrvatskom jeziku u izdanju "Znaci vremena").

Uz ulogu supruge i majke s četvero djece i brojna misijska putovanja, zadivljujuća je pismena ostavština Ellen White, koja obuhvaća oko stotinu knjiga i oko pet tisuća članaka. Vjerovanje da je "sestra White" proročica, čije riječi i vizije treba držati svetima, iščekivanje ponovnoga Kristovog dolaska i slavljenje subote kao Dana Gospodnjega, predstavljat će okosnicu učenja nove crkve u nastajanju. Zahvaljujući "sestri White" spašena su Millerova neuspjela proroštva, a da se sramota ne bi ponovila, pod pokroviteljstvom "sestre White" donesena je odluka da se datum Kristova dolaska ubuduće ne spominje.

Uz E. White kao začetnicu adventista sedmog dana treba spomenuti i Josepha Batesa (1792.-1872.) koji je godine 1860. predsjedavao sjednici na kojoj je usvojen naziv Adventisti sedmoga dana, kao i njezinog supruga Jamesa Springera White (1821.-1881.), koji je u lipnju 1874. u Kaliforniji započeo s izdavanjem časopisa "Znaci vremena", koji će biti i pretečom istoimenoga hrvatskog časopisa tiskanog u Zagrebu 1969. godine. Danas, međutim, spomenutim časopisom prevladavaju teme o zdravlju, osobito borba protiv opijata, alkohola i nikotina. Tjelesnom zdravlju adventisti općenito pridaju veliku važnost jer je "tjelesno zdravlje usko povezano s duhovnim i duševnim, i obrnuto". Stoga Adventistička crkva diljem svijeta posjeduje i održava mrežu od 166 bolnice, 322 ambulante i 85 drugih zdravstvenih ustanova.

Kršćanska adventistička Crkva u Hrvatskoj

Prvi adventisti pojavili su se na području današnje Hrvatske oko 1900. godine. Prema službenim izvještajima Generalne konferencije, pri čemu napominjemo da smo ove podatke – uz neznatne izmjene - preuzeli s njihovih web stranica, Kršćanska adventistička crkva u Hrvatskoj organizirana je kao Hrvatska misija 1908. i bila je dio Njemačke unije konferencija. Prvi je predsjednik bio Robert Schillinger a propovjednik Albin Močnik. 1911. organizira se Jadranska misija. 1921. dolazi do organiziranja Jugoslavenske misije, a predsjednik je i dalje R. Schilinger. 1930. nastaje Jugoslavenska unija konferencija, a predsjednik je J. F. Huenergardt. Hrvatska je u to vrijeme dio Jugoslavenske unije i organizirana je kao Savska konferencija ili kasnije Zapadna konferencija sa sjedištem u Zagrebu na Prilazu Gjure Deželića 77.

S obzirom na razne promjene na području Jugoslavenske unije od 1992. dolazi do reorganizacije Kršćanske adventističke crkve. Nekoliko je godina Crkva bila organizirana kao Hrvatsko-Slovenska konferencija, čijim je djelovanjem koordinirao Transeuropski ogranak Generalne konfe-rencije. Međutim, od prosinca 1998. Kršćanska adventistička crkva je organizirana na sljedeći način: Osnovana je Jadranska unija konferencija u čijem su sastavu Hrvatska konferencija, Slovenska konferencija i Albanska misija. Sjedište Unije je u Zagrebu. Sjedište Slovenske konferencije je u Ljubljani, a predsjednik je Drago Marin. Sjedište Albanske misije je u Tirani, a predsjednik je Leigh Rice. Albanska se misija našla u Jadranskoj uniji jer se smatra da je dobro da Unija ima neko misijsko polje koje će joj biti duhovni izazov a ujedno i blagoslov. Konferencije su organizacijski samostalne, dakle imaju svoje izborno tijelo i upravu, dok Unija koordinira njihovim djelovanjem i zastupa ih kod viših crkvenih i svjetovnih vlasti. Predsjednik Hrvatske konferencije je Miroslav Lorencin, a Jadranske unije dr. Dragutin Matak. Jadranska unija konferencija ima oko 120 mjesnih crkava i blizu 5000 odraslih krštenih članova. Zajedno s djecom i prijateljima, te čestim posjetiteljima Kršćansku adventističku crkvu posjećuje oko 15.000 vjernika.

Zajedno s još deset unija konferencija Jadranska unija konferencija pripada Transeuropskom ogranku Generalne konferencije Kršćanske adventističke crkve sa sjedištem u Londonu. Ova organizacijska struktura Crkve pokriva 34 zemlje. Predsjednik Transeuropskog ogranka (divizije) Generalne konferencije je dr. Bertil Wiklander. Predsjednik Generalne konferencije ili Crkve za cijeli svijet s petogodišnjim mandatom je dr. Jan Paulsen.

"Tvoj slavni dolazak iščekujemo"

Crkva katolička od svog osnutka njegovala je duh iščekivanja Kristova ponovnog dolaska, što je razvidno i iz ispovijesti vjere kad ponavljamo: "Tvoj slavni dolazak iščekujemo". Doduše, netko ga iščekuje manje, a netko više. Stoga, premda se u mnogočemu ne možemo složiti s onim što adventisti naučavaju, ipak moramo od Boga moliti više adventskog duha u svoj život. Advent ne traje samo kroz četiri tjedna pred Božić, nego čitav život trebamo provesti u iščekivanju njegova slavnog dolaska.

Manja je pogreška izračunavati dan Kristova dolaska, pa se u računima prevariti, nego ga uopće ne iščekivati, pa da nas zatekne nepripravne kad se stvarno pojavi.