Zajednički temelj

U židovstvu se slavi i obilježava velik broj blagdana, spomendana i postova, što je vezano uz gotovo nepregledno dug niz propisa za ponašanje, odijevanje i vrste jela koja se obvezno ili tradicijski priređuju. Neki se blagdani provode u veselju, neki u ozbiljnosti, a neki u postu. Od poludnevnih i 24-satnih postova do sedmodnevnih odnosno osmodnevnih blagdana, židovski vjernik ih, nakon temeljitih priprema, sve dočekuje dobrodošlicom i poštovanjem.

Premda kalendarska godina započinje u jesenskome mjesecu tišriju, godišnji ciklus blagdana započinje u proljeće, blagdanom Pesahom, prvim od triju hodočasnih blagdana. U doba jeruzalemskog Hrama svaki židovski muškarac bio je dužan tri puta godišnje hodočastiti do njega i prinijeti žrtvu. Nakon propasti Hrama ovi blagdani su se očuvali, premda se više ne hodočasti u Jeruzalem. Uz njih vrijede gotovo sve šabatne zabrane, te se sve propisano za proslavu mora pripremiti ranije. Sva tri hodočasna blagdana vezana su uz biblijsku priču o izlasku iz egipatskoga ropstva i opominju vjernika da se bez snažne Božje pomoći njegovi predci sami ne bi mogli izbaviti: Pesah slavi oslobođenje, Šavuot primanje Tore pedesetog dana u slobodi, a Sukot 40 godina boravka izbjeglica u pustinji, prije nego su ušli u Obećanu Zemlju. Svi ovi blagdani povezani su i s poljodjelskom godinom.

Osobito je zanimljivo usporediti tri hodočasna blagdana s kasnijim kršćanskim blagdanima i vjerovanjima. Riječi Pesah i Pasha (Uskrs) samo su različito čitanje hebrejskoga korijena PSH (koji označava poštedu, zaobilaženje); a Uskrs je za kršćane znak oslobođenja kao što je biblijski Izlazak bio za Židove. Na Šavuot, 50 dana nakon Izlaska, Židovi su od Boga primili Toru (Petoknjižje, temeljni židovski zakon), što je usporedivo s kršćanskim blagdanom Pedesetnicom, kada kršćani slave silazak Duha Svetoga na apostole, također 50 dana nakon Uskrsa. Pa i 40 godina židovskog lutanja pustinjom može podsjetiti na kasnijih 40 dana Isusove iskušeničke pustinjačke osamljenosti. I u brojnim drugim primjerima usporedba židovskih tema s kršćanskima također svjedoči o snažnom nadovezivanju kršćanstva na židovstvo, te o sličnostima, pa čak i brojnim podudarnostima u blagdanima, običajima i molitvama.

Blagdani i obitelj

Blagdani se, premda je odlazak u sinagogu uobičajen i poželjan, prije svega slave u obitelji. Otac obitelji je svojevrsni svećenik (u židovstvu nema zaređenog svećenstva), koji predvodi molitvu i blagoslivlja kruh i vino za blagdanskim stolom. Na početku blagdana pale se blagdanske svijeće, no ne pali ih otac, već majka, vladarica doma. Plamen svijeća je duhovnoga značaja: simbolizira životnost vjerovanja, buduće spasenje, blagdansku radost.
Premda dolazi svakoga sedmog dana, može se ustvrditi da je Šabat (subota) glavni židovski blagdan, kojega nadmašuje samo jedan dan u godini, Jom Kipur. Slavi se na temelju Božje naredbe dva puta izrečene u Tori: Sjeti se dana Šabata i čuvaj ga svetim! (Izl 20,8-11 i Pnz 5,12-15). To je zasluženi dan odmora nakon šest radnih dana, a svaki stvaralački rad tada je zabranjen, jer bi narušio svetost dana kojega je posvetio sam Bog, kada je sedmoga dana stvaranja svijeta počinuo od djelovanja. Stoga je dan posvećen molitvi, čitanju, odmoru i obitelji, a u raznim liberalnijim strujama židovstva i zabavi.

Novogodišnji blagdani obuhvaćaju ranojesenski ciklus od prvih deset dana mjeseca tišrija, koji započinje blagdanom Roš Hašana (hebr.: početak godine) i završava cjelodnevnim postom nazvanim Jom Kipur (dan pomirbe), kada se nikakva tekućina niti hrana ne uzimaju tijekom nešto više od 24 sata. Ovome prethodi razdoblje pokajanja i međusobnog traženja oprosta među bližnjima, jer novogodišnji dani su u židovstvu doba kajanja za počinjene prijestupe, uz želju da iskreno kajanje pobudi Božju milost, koja će donijeti povoljnu presudu za pokajnika. Tim pokajničkim raspoloženjem židovski novogodišnji blagdani razlikuju se od većine radosnih novogodišnjih običaja među narodima svijeta.

Židovi slave i dva povijesna čuda izbavljenja naroda, zbog čega se za vrijeme paljenja blagdanskih svijeća izgovara i blagoslov "za čuda": Purim slavi čudo izbavljenja naroda od tjelesnog zatiranja, a Hanuka od duhovnog uništenja. Stariji blagdan, Purim, slavi se u ranom proljetnom mjesecu adaru, a nastao je prije oko 2.500 godina, u doba Perzijskoga Carstva. Nastanak mu je opisan u biblijskoj knjizi o Esteri: židovska djevojka Estera uspjela je hrabrošću, dosjetljivošću i odanošću izbaviti svoj narod od istrebljenja koje mu je spremao ministar Haman. U novije doba Purim je poprimio značajke dječjeg blagdana, ali u srednjovjekovno doba Židovi su istinski ganuto dočekivali svaku purimsku proslavu, jer im je najavljivala mogućnost budućeg izbavljenja od tadašnjih čestih progona. Proslava je tradicijski obilježena donekle razuzdanom zabavom pod krinkama, a vjernici zakrabuljeni pribivaju i službi u sinagogi, kada se čita biblijska knjiga o Esteri. Pritom se na svaki spomen Hamanova imena snažno vrti čegrtaljkama, buči i udara nogama o pod. Za proslavu se tradicijski pripremaju trokutasti kolači punjeni pekmezom ili makom, takozvane Hamanove uši. Ne slučajno, neki od purimskih običaja sliče europskim narodnim običajima pred nastanak proljeća, kada se javljaju krabulje i obredna buka, kojima se istjeruje demon zime.

Nastanak Hanuke, drugoga blagdana koji slavi čudo, opisan je u dvjema knjigama o Makabejcima (koje u židovstvu nisu kanonske, već povijesne): malobrojni Židovi uspjeli su nadvladati mnogo snažnije poganske okupatore svoje zemlje. Grčki vladar bio je zabranio održavanje čak i osnovnih židovskih propisa i običaja, a i sam Hram je bio obesvećen unošenjem Zeusova kipa. Premda malobrojni i slabo naoružani, židovski ustanici su pobijedili, nakon triju godina gerilskih borba (167. - 164. p. n. e.). Obredno su očistili Hram i zapalili ulje u hramskome svijećnjaku. Obredno čistog ulja bilo je za samo jedan dan, no plamen je gorio osam dana. Od tada se, kao spomen na to "čudo ulja", svake godine tijekom osam dana slavi blagdan svjetla, Hanuka. Kao spomen na čudo priređuju se različiti uštipci pečeni u dubokome ulju. U domovima i sinagogama, na ulicama i trgovima pale se u večernjim satima veliki i mali osmokraki svijećnjaci i uljne svjetiljke, svaki dan s po jednim plamenom više, te količina svjetlosti svakodnevno raste. Svakako nije slučajno što se ovaj blagdan slavi upravo u doba zimskoga solsticija, kada je dan najkraći i kada se drevni čovjek najviše plašio zimskoga mraka. Kršćani u isto doba slave Božić, koji za njih ima jednaku značajku donošenja svjetla svijetu.

Pesah - blagdan oslobođenja iz ropstva

Proljetni blagdan Pesah od 15. do 21. (izvan Izraela i 22.) dana mjeseca nisana slavi izlazak židovskoga naroda iz egipatskoga ropstva. Kao sjećanje na to teško doba i na njegovo okončanje, priređuje se prve večeri (u dijaspori i druge) obred Seder (Red), pri kojemu se redom prepričavaju događaji vezani uz biblijski Izlazak, onako kako ih navodi obrednik Hagada (Pripovijest). Pije se određena količina vina i jede hrana koja simbolizira gorčinu i suze nekadašnjeg ropstva: gorko bilje umočeno u slanu vodu, beskvasni kruh kakav su bjegunci ispekli u žurbi, nemajući vremena pustiti ga da kvasa, te pečeno meso, što podsjeća na janjad koju su pojeli u noći Izlaska. Tijekom svih blagdanskih dana zabranjeno je jesti, pa čak i posjedovati, bilo što od kvasne hrane ili one koja u pripremi bubri. Stoga se toga tjedna prehrana temelji na mesu, jajima, povrću, voću i jelima od beskvasnog kruha, koji se naziva macot (hebr.) odnosno maces (jidiš). Vjernici si tijekom blagdanskoga tjedna čestitaju riječima "Hag Pesah sameah" (Sretan blagdan Pesah), a svaki pojedinac treba se osjetiti osobno oslobođenim.

Blagdan je nedvojbeno snažnog mesijanskog značaja. Tijekom obreda Sedera obvezno se toči pehar vina za proroka Elijahua (Iliju), čija ponovna pojava će najaviti nastupanje mesijanskoga doba, a ulazna vrata ne smiju se posve zatvoriti. Završna rečenica obreda: Dogodine u Jeruzalemu! iskazuje čvrsto uvjerenje da će mesija doći prije sljedećega Pesaha. Njegov dolazak će donijeti eshatološko oslobođenje, nakon onoga tjelesnog, koje se os-tvarilo oslobođenjem iz ropstva.