Ne zato što smo očajni, nego zato što smo ljubavlju vođeni, nadom podržavani i vjerom ukrijepljeni, dolazimo na grobove onih koji su doživjeli tjelesnu smrt.

Groblja za nas nisu mjesta propasti i niš-tavila, nego čekališta Kristova dolaska i uskrsnuća tijela. Ne okupljamo se na grobljima da bismo uputili posljednji poz-drav ili zauvijek zbogom, nego da bismo se, tugujući nad rastankom zbog neiz-bježne smrti, snažili nadom besmrtnosti buduće.

Slutim da je smrt strašno precijenjena i da joj se pridaje važnost kakvu nema.

Današnja civilizacija smrt tabuizira i gura na margine. Smatra se praktičnim da ljudi umru u specijaliziranim ustanovama, sami ili okruženi strancima. Kao da se smrt želi zanemarivanjem izbjeći ili odgoditi. A kada se dogodi, smrt se doživljava kao tragedija.

Mi kršćani vjerujemo da je smrt dio života. Da se smrću naš život ne završava, nego da se nastavlja taj isti život, ali kvalitativno drugačiji. Vjerujemo da po smrti započinjemo vječno zajedništvo u Božjoj ljubavi.

Upravo ta vjera daje nam snagu da u svemu nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Smrt prestaje biti opasnost neminovnosti, a postaje – sestrica smrt.

Po načinu na koji govorimo o smrti, po načinu na koji se odnosimo prema smrti svojih bližnjih te po načinu na koji prihvaćamo vlastitu smrtnost, može se prepoznati koliko smo po-vjerovali onome koji je radi nas i radi našega spasenja umro i pokopan.

Ali i uskrsnuo od mrtvih.

Mi kršćani vjerujemo da smrt nije završetak našega života. Vjerujemo da ćemo, i nakon razdvajanja duše i tijela, nastaviti živjeti isti, jedan i jedinstven život.

Mi kršćani vjerujemo da je naš život premijera, da nam je dana jedna jedina mogućnost življenja na zemlji i da o tome kako smo je iskoristili ovisi naša vječnost.

Mi kršćani vjerujemo da treba svakodnevno nastojati biti bolji prema Bogu, sebi i svakom drugom čovjeku. Biti bolji danas, jer druge mogućnosti nemamo.

Mi kršćani vjerujemo da patnja i smrt nisu Božja kazna, nego da su prilika koja nam se pruža i po kojoj možemo postati sudionici u Kristovu spasiteljskom djelu.

Mi kršćani vjerujemo da svojim molitvama, pokorom i dobrim djelima možemo pomoći dušama u čistilištu da što prije postignu vječno blaženstvo potpunog zajedništva s Bogom. Upravo zato se ovih dana na posebniji način sjećamo onih ljudi koji su doživjeli tjelesnu smrt, a istodobno razmišljamo i o svom trenutku smrti i susreta s Bogom. I razmišljajući donosimo odluke o svom ponašanju.

Dušni dan nam posvješćuje povezanost Crkve. One u nebu, one u čistilištu i ove na zemlji. Ali prije svega nam svjedoči da smrt nema konačnu riječ. Da je Isus, koji je Krist, svojim uskrsnućem pobijedio smrt i učinio opravdanom našu vjeru da ćemo i mi jednog dana, dušom i tijelom, uskrsnuti na vječni život.

Dušni dan je prilika zamoliti Boga da nam dadne snage prihvatiti vjeru da su zlo, patnja i smrt prilika da još više povjerujemo onome čijoj se ljubavi prema nama ništa ne može ispriječiti. Isus se zauzima za nas. I iz perspektive te ljubavi svaka poteškoća izgleda maleno jer nas, kao što reče sv. Pavao, ništa neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.