Bilo je to u crkvi svete Marije Anđeoske, kada se dogodio značajan trenutak u životu svetoga Franje. Dogodio se godine 1208. na blagdan svetoga Mateja, koji se u ono vrijeme slavio 24. veljače. Dok je svećenik čitao Evanđelje, srce je svetoga Franje poskočilo od radosti. Bio je potpuno uvjeren kako mu je Bog napokon progovorio. Ovoga mu je puta progovorio po riječima Svetoga pisma:

"Putem propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bo-lesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgoni-te! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje. U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir. Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati" (Mt 10,7-13).

Čim je svećenik objasnio čitanje, Franjo je odbacio pusti-njačku odoru i odjenuo sivu odjeću, oko struka povezanu konopom mjesto remena. Odbacio je štap i sandale, spre-man – prema nalogu – krenuti naviještati Radosnu vijest kako se približilo Kraljevstvo nebesko. U tim je danima najjeftinije sukno bila nebojana siva vuna; radi toga su prvi franjevci nazivani "sivim fratrima". Upravo se iz istoga razloga mnoge ulice u našim gradovima i mjestima još i danas nazivaju Siva braća, u spomen tih prvih prosjačkih redova koji ih nekoć nastanjivahu. Kada se sukno u proizvodnome postupku stalo bojati, odabrali su smeđu boju, budući da je ona tada bila najjeftinija.

Odluka za pokajanje

Prije no što je krenuo, Franjo je svećenika zamolio neka mu pojasni čitanje u još više pojedinosti. On je Franji rekao kako je Isus upravo tako zapovjedio svojim učenicima neka kreću na svoja misijska putovanja, kako bi propovijedali da se približilo Kraljevstvo nebesko. Ono se doista približilo, ali će ući u srca i umove samo onih koji slobodno odaberu obratiti se i prihvatiti ga, odnosno – služeći se biblijskim jezikom – koji se odluče obratiti. Kada je u svojoj prvoj propovijedi sveti Petar navijestio kako je Isus uskrsnuo od mrtvih te je spreman svakoga ispuniti istim onim Duhom Svetim koji ga je iz mrtvih podigao, okupljeno ga je mnoštvo upitalo što im je činiti. Rečeno im je neka se obrate. Ubuduće će to biti bit onoga što će Franjo i njegovi nasljedovatelji propovijedati.

Tri godine kasnije

Dok su mu te riječi još odzvanjale u ušima, Franjo se otpravio u Asiz, kako bi učinio onako kako mu je zapovjeđeno. Kada je posljednji put bio u svome gradu, dočekali su ga izrugivanje, podsmijeh i blatne grude uličnih nevaljalaca. Čak su ga se i oni s kojima se nekad zabavljao odrekli, jer je sada bio prosjak te više nije mogao plaćati njihove "pohode" gradom. Doživio je te ga se odrekao i vlastiti otac, dok ga je brat Angelo ismijao, ponudivši se otkupiti znoj što se s njega slijevao dok se mučio pomicati teško kamenje kako bi obnovio crkvicu svetoga Damjana.

Međutim, tri godine kasnije, sve se promijenilo: nitko mu se više nije smijao. Činilo se, naprotiv, kako sada svi pozorno slušaju njegove propovijedi, i to ne samo na trgu, već su se odazvali i pozivu u crkvu svetoga Grgura, gdje se nekoć školovao te gdje će kasnije biti i pokopan, prije izgradnje velike crkve svetoga Franje, kao njegova mauzoleja. Začas su se okupili učenici koji su pohitali za njim: bijahu to redom istaknuti i od svih poštovani ljudi. Uskoro su ga zamolili neka propovijeda u katedrali svetoga Rufina, gdje je mladu plemkinju Klaru, kojoj tada još ne bijaše niti dvadeset godina, potakao napustiti dom i pridružiti mu se - no to je već druga priča, na koju ćemo se vratiti kasnije.

Za osamnaest će godina Franjo već biti mrtav. O, da je samo mogao svoje propovijedanje započeti ranije, kako bi svaki trenutak iskoristio za "popravljanje", koje, u času njegove smrti, neće biti niti izdaleka dovršeno. Zbog čega je morao gotovo tri godine "protratiti" u samoći? Zašto mu Bog nije ranije progovorio? Odgovor je vrlo jednostavan: jer ga tada jednostavno još ne bi bio u stanju čuti.

Početnik

Franjo se nije razlikovao od bilo koga drugoga tko se nalazi na početku svoga zvanja. Bijaše početnik, s najboljim namjerama, u to nema nikakve dvojbe, ali ipak – početnik.

Vjerujem kako je moguća "instant" kava; trenutačno uskrsnuće, trenutačno obraćenje, trenutačno ozdravljenje, trenutačna čudesa, i općenito "instant", odnosno, trenutačne pojave svih oblika i vrsta, ako za njih postoje dokazi, ali, trenutačna svetost jednostavno ne postoji. Za nju je potrebno vrijeme, jednostavno stoga što ljudi nisu u stanju ispravno čuti dok se u potpunosti ne očiste od sebeljublja, predrasuda i oholosti, zahvaljujući kojima isprva čuju samo ono što im odgovara. Zbog toga se iza sveg zanosa i žara duhovnoga početnika krije osoba toliko izgubljena u onome što drugi jesu i posjeduju te ne bi bila u stanju ispravno učiniti, čak ni kada bi uspjela čuti u čemu se to ispravno sastoji. Takav je bio i sveti Franjo na početku svoga putovanja: svakako je imao najbolje namjere, ali je svejedno prolazio ono što se naziva prvi žar, kada zdrav razum obično redovito izostaje. To ne znači kako je vrijeme što ga je proveo u molitvi izgubljeno – nikako ne. Znači samo da je to bio početak njegova putovanja koje je donijelo ploda s trenutačnim posljedicama, ali će zato preobrazba u čovjeka kojega su ljudi srednjevjekovlja nazivali "drugim Kristom" potrajati puno duže.

Molitva u samoći

Upravo je u samotnoj molitvi primio duhovnu snagu – ne samo kako bi pomagao siromasima kada bi naišao na njih – već i kako bi išao u potragu za njima. Upravo je tu primio snagu učiniti ono što bi prije bilo nemoguće: davati gubavcima milostinju ne samo izdaleka, već licem u lice te im utisnuti cjelov, ljubavlju za koju je dobro znao kako daleko nadilazi staroga čovjeka koji ih je u prošlosti izbjegavao. Tu je, naposljetku, primio i snagu suočiti se s ocem licem u lice, dok je u prošlosti bježao od njegovoga gnjeva.

Neprestano je molio Boga kako bi mu progovorio što mu je činiti, ali ga je Bog prvo morao naučiti slušati, kao i utišati neuredne želje i žudnje koje su mu odvlačile pozornost.

Međutim, nakon gotovo tri godine pustinjačkog života i svakodnevne molitve, Bog ga je uspio očistiti od sebičnosti koja ga je dotad priječila čuti što se od njega traži.

Stoga je na blagdan svetoga Mateja napokon uspio prvi put čuti točno što Bog od njega želi. No, toga dana nije primio samo taj dar da je mogao čuti, već također i dar Božje milosti. Upravo ga je ona osposobila učiniti ono što se od njega tražilo, ispunjena istim Duhom koji je bio ispunio i prve apostole.

Ispunjeni tim Duhom Svetim, on i njegovi nasljedovatelji bili su u stanju u svijetu srednjega vijeka postići ono što su prvi apostoli postigli u Rimu tisuću godina prije.

Poput svih ostalih, i Franjo je na svoje duhovno putovanje morao krenuti kao početnik,
uzdigavši se do visina po samotnoj molitvi