Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Hrvatski areopag
 
LIJEČNICI I EZOTERIJA (I): PARACELSUS

Piše Josip Blaževic
       croareopag@yahoo.it
 
Lutherus medicorum

Malo je stvari za koje bi se u New Ageu moglo ustvrditi da su nove ili originalne. Antropologiju na bazi cakri, kako smo izložili u prošlom prilogu, New Age je preuzeo od Istoka. Channeling, odnosno kanaliziranje u New Ageu, prerušeni je oblik spiritizma, u kojemu namjesto medija stoji iscjelitelj, a namjesto duhova zazivaju se “visokointeligentne energije”, kojima tijelo iscjelitelja služi kao kanal. U ovom i sljedecem prilogu predstavit cemo trojicu istaknutih zapadnih okultista, po zvanju lijecnika, cije ezoterijske ideje i danas igraju znacajnu ulogu u medicini New Agea.

 

Paracelsus

Kontroverzni švicarsko-njemacki lijecnik i okultist, Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim, zvani Paracelsus (1493-1541), bio je covjek nemirna duha, nomadskog života, strastveni skupljac znanja, u cijemu je neobuzdanom duhu nezasitno odzvanjalo: “Uci, uci, pitaj i iznova pitaj i ne srami se!” Nakon završenih medicinskih nauka, proputovao je mnogo zemalja, medu kojima spominje takoder Hrvatsku i Sloveniju, “u potrazi za sigurnim i iskušanim istinskim umijecima lijecništva”. Znanje je stjecao, kako sam piše, “ne samo u lijecnika nego i u brijaca, kupeljnika, baba-vracara, coprnjaka, alkemicara, u samostanima, u plemenitaša i neplemenitaša, u mudrih i priprostih…”.

Holisticki pristup bolesniku
Paracelsus je svoj lijecnicki poziv cijenio visoko baš kao svecenicki, smatrajuci sebe Božjim instrumentom koji, u bolesniku pred sobom, vidi stvora koji na temelju svoje besmrtne duše sudjeluje u Bogu, a to je držao i prvim preduvjetom izljecenja: “Lijecnik ne djeluje za sebe, vec za Boga koji mu daruje svoju milost kako bi on svome bližnjemu mogao pomoci u nevolji”. Tvrdio je da “umijece lijecenja potjece od prirode, a ne od lijecnika”, pri cemu je tragao za strogo iskustvenim spoznajama, neumorno ponavljajuci: “Najviši uzrok lijeka je ljubav” i “bit umijeca je u iskustvu, ali podjednako tako i u ljubavi od koje se sastoje i sva druga visoka umijeca. Tu ljubav dobivamo od ljubavi Božje i s njome bismo je iznova trebali dijeliti”. Bolesnika je, da se poslužimo suvremenim pojmovnikom New Agea, tretirao holisticki; uz brigu za duh, dušu i tijelo, obazrivo je promatrao cak i specificnosti podneblja…
Ne bez osnove, Paracelsusa danas smatraju prvim modernim prirodoznanstvenikom u medicini, pretecom mikrokemije i kemoterapije, antiseptika i tretiranja rana, utemeljiteljem ijatrokemije i zacetnikom homeopatije, te covjekom koji je prokrcio put današnjoj psihoterapiji… S druge pak strane, zbog njegove naklonosti prema magiji, prozvan je “drugi Faust”, a zbog otpadništva od službene medicine svoga doba, još za života ga je pratio nadimak “Luther u medicini” (Lutherus medicorum).

Tragovi duševne rastrojenosti
Pozvan, kao cuveni strucnjak, na položaj profesora sveucilišta i gradskog lijecnika u Basel, od samog nastupa u službu bespoštedno se obrušio na ustaljeni tradicionalni red i obicaje, onodobne medicinske i crkvene autoritete i institucije, ne štedeci cak ni same gradske oce o kojima je ovisila njegova karijera. Caša se prelila kada je poveo povorku studenata na glavni gradski trg i na njemu spalio knjige do tada najvecih medicinskih autoriteta – Galena, Avicenne, Rasisa i drugih – uz ushicene povike: “Necu ja slijediti vas, nego slijedite vi mene. Ja cu biti car i moje ce biti carstvo.” Odgovarajuci onima koji su ga velicali i usporedivali s Lutherom, megalomanski je dobacio: “Ja sam Teofrast i veci od onih s kojima me usporedujete; ja sam taj koji jesam i usto sam monarcha medicorum, car svih lijecnika, i mogu vam dokazati ono što vi ne možete.” Tvrdio je da ga je medicini poucavao sam Bog, a svojim uciteljima smatrao je andele, zmije i “Evestruma” (duha koji poslije smrti luta u “astralnom tijelu”). Zavaden s vlastima, medicinskim autoritetima i uglednim osobama svoga vremena, nakon nepune godine dana javnog poucavanja na sveucilišnoj katedri u Baselu (od ožujka 1527. do veljace 1528.) morao je pobjeci, povrativši žuc gorcine na svoje progonitelje: “Svjetina koja se na mene okomila je velika, a njezina pamet i umijece maleni”. U svojoj “Ispovijesti” još je dodao: “Kažem vam, moje glupe dlake na potiljku znaju više nego vi i sva vaša piskarala, i kopce na mojim cipelama ucenije su nego vaš Galenus i Avicenna, a moja brada ima više iskustva nego sve vaše visoke škole.”

Nagovještaj skorog kraja
“Vrijeme mojega pisanja bliži se svome kraju, zato ne smijem uljepšavati ono što pokvarih. […]Prošlo je vrijeme filozofiranja, prošli su snjegovi jada moga; sve što raste ima svoj kraj… Tako je došlo vrijeme da se i ovdje piše o blaženome životu i o vjecnosti.” Paracelsus je svjesno krenuo ususret sutonu života...
Iscrpljen neprekidnom borbom na svim stranama, kao i nepreglednim putovanjima, nakratko se smirio u Salzburgu, gdje je besplatno lijecio sirotinju. Navodno odan alkoholu, tu je iznenada i umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Kao i svaki genij Paracelsus je bio svijet za sebe, koji se ravnao prema vlastitom zakonu, tankocutan za ljudsku patnju i nesnošljiv prema svemu institucionalnom i tradicionalnom.
Medicina je Paracelsusu služila samo kao etapa na putu k nadsjetilnome te ce, osobito u svojim posljednjim godinama, sve više napuštati njezina opipljiva podrucja i okretati se podrucju metafizickoga, nikada ne dvojeci oko toga da “svaka stvar ima svoje vlastito podrijetlo: jednim dijelom u vjecnosti, a drugim u konacnosti vremena”.

Paracelsusovo katolicanstvo
Iako se nominalno prizivao na kršcansku objavu, kao podlogu svoje medicine, i umro okrijepljen svetim sakramentima, Paracelsus je, na žalost, kao uostalom i na drugim podrucjima, živio “svoju vjeru” otrgnutu od crkvenog života, samovoljno tumaceci Božje zapovijedi i crkvene dogme u “svjetlu prirode”, kako je sam nazivao kabalu, tragajuci za duhovnošcu lišenom institucija, povodeci se za poganskom mistikom i alkemijom, astrologijom i ezoterijom; u medicini je spajao magiju i znanost, humanizam i kabalizam, koristeci magnete, koji ce se primjenjivati sve do Mesmerova animalnog magnetizma. Bolesti je smatrao živim bicima, koja se zacinju pod djelovanjem zvijezda, a odstranjuju se travama, izniklim pod istim konstelacijama, itd. “Stoljecima poslije Paracelsusa” – ustvrdit ce kasnije de Gérin-Richard – “okultizam ce vladati medicinom, farmacijom i anatomijom”.

 

 

© 1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr
U suradnji s