Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova
Bazilika sv. Antuna - Padova

Veritas
Arhiva
Sv. Antun
Dragi sveti Antune
Bazilika sv. Antuna
Slike sv. Antuna
Promocije
Povijest
Pretplata
Gdje smo
Drugi o nama

 

 

 


DRUGI O NAMA
 

 

Glas Koncila broj 12
25. ožujka 2007.
Irena Popovački

VJERA I SOTONA

Knjiga fra Celestina Tomića "Vjera i postojanje sotone" predstavljena je u utorak 13. ožujka u dvorani sv. Franje u Zagrebu. Knjiga je izišla u izdanju Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, a predstavili su je dr. Roman Nikolić, psihijatar, fra Josip Blažević, teolog, i fra Bonaventura Duda, bibličar.
Prvi dio knjige, pod naslovom "Sveto pismo", donosi biblijski nauk o postojanju sotone, njegova imena u Starom i Novom zavjetu te Isusovo učenje o tome. Drugo poglavlje, "Sotona u životu i u učenju Crkve", donosi najprije Pavlov nauk, zatim prikazuje nauk crkvenoga učiteljstva tijekom povijesti, s posebnim osvrtom na učenja Pavla VI. i Ivana Pavla II. te na nauk Drugoga vatikanskog koncila i na Katekizam Katoličke Crkve. Zatim govori o naravi demona, njihovoj hijerarhiji, padu anđela i paklu. Treće poglavlje prikazuje "Sumnje" u postojanje sotone koje dolaze iz raznih materijalističkih i idealističkih filozofija. Budući da on nije zanemariv protivnik, potrebno je naoružati se za borbu protiv njega, i to "Božjom opremom", čvrstom vjerom, sigurnom nadom i žarkom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Te teološke kreposti, naglašava autor, sjedinjuju čovjeka s Kristom i s Ocem preko molitve, redovitog primanja sakramenata, razmatranja i čitanja pobožnih knjiga. Osobito je važno izbjegavati spiritizam u njegovim raznim oblicima, okultne zajednice, transcendentalnu meditaciju, vračanje i druge oblike poganstva. No vjernik ne treba strahovati pred sotonom ako je ukorijenjen u Kristu i živi zajedništvo s njim i u Duhu Svetome s Ocem, zaključuje o. Tomić. Stoga ta knjiga daje dobru orijentaciju u današnjemu vremenu kad se đavla predstavlja različitim načinima i imenima te pomaže da se taj problem utvrdi realno.

__________________________

 

Glas Koncila broj 12
25. ožujka 2007.
Marija Belošević

CRESKI KOLBE

U Cresu je 7. ožujka predstavljen novi životopis "heroja šutnje" franjevca konventualca o. Placida Cortesea pod naslovom "Creski Kolbe Placido Cortese (1907-1944) franjevac konventualac: Mučenik kršćanske ljubavi" autora o. Ljudevita Antona Maračića. Riječ je o knjizi koju je izdala Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca o 100. obljetnici rođenja o. Cortesea, a koja je prošireni i dopunjeni životopis istog autora koji je bio objavljenom prije 7 godina pod nazivom "Heroj i mučenik". Novo opsežno izdanje vodi čitatelje kroz život Cortesea od rodnog Cresa do njegove mučeničke smrti. Autor donosi i niz opće povijesnih podataka vremena u kojem je živio o. Cortese. Osvrće se i na djelovanje franjevaca konventualaca onoga vremena. Tako u prvom djelu knjige naslovljenom "Priprava" čitatelj upoznaje djetinjstvo o. Cortesea, odlazak u sjemenište u Camposampieru, nostalgiju za rodnim Cresom, nastavak školovanja u samostanu u Cresu, te kasnije na bogoslovne studije pri Papinskom fakultetu sv. Bonaventure u Rimu. U drugom djelu knjige prikazan je njegov pastoralni rad prvo u Padovi, a potom u Milanu. Corteseovu povratku u Padovu, gdje mu je povjereno vođenje mjesečnika "Messaggero di S. Antonio", te o njegovu pomaganju logorašima posvećen je treći dio. U posljednjem dijelu riječ je o uhićenju o. Cortesea te njegovoj tršćanskoj golgoti. U dodatku knjige na dvadesetak stranica su i fotografije iz života o. Cortesea te njegovih roditelja i sestre.
U predgovoru knjige krčki biskup Valter Župan između ostaloga piše: Uvijek iznova ostajemo skamenjeni dok promatramo muke i umiranja milijuna ljudi u koncentracijskim logorim i kada spoznajemo da je glavni pokretač za zatiranje tolikih ljudi bio neviđen, do u tančine razrađen đavolski sistem mržnje.

__________________________

 

Kvarnerski vez
ožujak 2007.
Anton Valković

KRŠĆANSKA LJUBAV NE POZNA RAZLIKE, TO JE LJUBAV BEZ GRANICA
Razgovor s fra Ljudevitom Maračićem, autorom knjige "Creski Kolbe"

Fra Ljudevite, ovih dana u Cresu se proslavila stota obljetnica rođenja fra Placida Cortesea, vašega subrata, franjevca konventualca. Kada ste Vi prvi put čuli za njega? Vidite, u slučaju fra Placida, vašega subrata, franjevca konventualca. Kada ste Vi prvi put čuli za njega?

Vidite, u slučaju fra Placida dogodilo se ono što se latinski kaže "damnatio memoriae". Pogodio ga je nakon smrti posvemašnji zaborav, i to je trajalo pedesetak godina. Tako da za njega, osim rodbine i najbliže redovničke subraće, nitko ništa nije znao. Onda se 1995. otkrilo i doznalo za ono što je učinio i kako je završio život pa se meteorskom brzinom u našem Redu franjevaca konventualaca i šire počelo govoriti i pisati o fra Placidu. Ja sam tada bio u Vatikanu, dopala me ruku velika biografija koju je pod naslovom "Ho soccorso i perseguitali" napisao fra Apollonio Tottoli. Pročitao sam je u jednom danu, oduševio me taj lik našega creskog fratra, a budući da za mene Cres predstavlja premosnicu između Pule, gdje sam rođen, i Krka, odakle mi potječu očevi korijeni, osobito sam se oduševio i počeo više zanimati za fra Placida.

Vi ste pred sedam godina objavili kraći životopis fra Placida, potom su u "Verltasu" u nastavcima izlazili Vaši napisi o njemu, a sada ste za stotu obljetnicu njegova rođenja napisali i objavili drugu knjigu s poduljim prikazom života, djelovanja i smrti fra Placida. Zašto ste se na to odlučili?


Nakon što sam napisao prvu knjigu, zapravo knjižicu o fra Placidu, odmah sam u sebi odlučio produbiti i proširiti svoj rad na tom slučaju. U Veritasu sam dvije godine u nastavcima objavljivao sve ono što sam smatrao da bi, uz već objavljeno, moglo biti korisno i zanimljivo. Sve u vidu stote obljetnice rođenja, koja pada 7. ožujka ove godine. Ova druga knjiga zapravo je triput veća od prvog izdanja, i možda nema onu literarnu simboliku koja je prisutna u prvom djelu (tada sam život i smrt fra Placida obradio usporedbom s liturgijskim obredom euharistijske žrtve i gozbe, što se nekima osobito svidjelo). U drugom, proširenom i osjetno dopunjenom izdanju ima mnogo više građe vezane uz sve ono što stvara kontekst jednog života, a to su prilike, događaji, okolnosti, povijesno zaleđe i novija svjedočanstva u kojima se ogledava život ovog mučenika.

Možete li, bar za one koji još nisu čuli o fra Placidu, ukratko istaknuti samo najvažnije trenutke njegova života?

Ono što posebno zanosi i privlači iz života fra Placida to je nesebična, samozatajna ljubav u pomaganju onih koji su lišeni slobode ili ugroženi da to postanu. Kao direktor izdavačke kuće „Messaggero di S. Antonio" u Padovi, paralelno s tom vrlo zahtjevnom obvezom, dragovoljno je počeo pomagati slovenskim i hrvatskim internircima u logoru Chiesanuova kraj Padove. Kad je počeo progon židova, počeo ih je skrivati i tajnim putem prebacivati u Švicarsku. Spašavao je i savezničke padobrance, koji su se skrivali da ne upadnu u ruke njemačke vojske. Ta gotovo konspirativna i vrloo opasna djelatnost nije mogla dugo izmicati pažnji njemačke policije i esesovci su mu brzo ušli u trag. Kad je fra Placido s crkvene strane upozoren da se skloni i makne, on je odvažno nastavio spašavanjem ugroženih, gledajući u njima, očima vjere, samoga Krista, koji se identificirao s ugroženima: "Bio sam u zatvoru, i došli ste mi u posjet", odnosno, da to parafraziramo: ""Bio sam u ugrožen i vi ste me spasili!" Tako je bezbrojan niz ljudi i žena izmakao prijetnjama zatvora i likvidacije, ali je zato fra Placido, nakon što su ga dva prijatelja izdajnički prevarila i predala u ruke gestapovcima, završio u istražnom zatvoru na Oberdanovu trgu u Trstu. Tu su ga mjesec dana mučili, želeći iz njega izvući imena suradnika, ali bezuspješno. Kad su se gestapovci uvjerili da ne mogu postići ništa, iščupali su mu nokte, slomili prste, odrezali jezik (kad ne želi progovoriti) i izvadiii oči (kad ne želi priznati što je vidio). I tako je fra Placido junački i mučenički završio svoj kršćanski i redovnički život negdje u spalionici tršćanske rižarne "San Saba".

Zašto se fra Placido uspoređuje sa svetim Maksimilijanom Kolbeom, što sugerira i naslov Vaše nove knjige "Creski Kolbe"?

Ima bar tri jaka razloga za tu usporedbu: obojica su pripadala Redu franjevaca konventualaca, obojica su bila glavni ravnatelji izdavačke djelatnosti visokotiražnoga katoličkog tiska, i obojica su završila u njemačkim kaznionicama kao mučenici kršćanske ljubavi. Dovoljno jaki razlozi da i našega fra Placida nazovemo "Creskim Kolbeom". Nadamo se da će i ti povezati i završna apoteoza, slava na oltaru.

Vratimo se još malo nekim, čini mi se, važnim, trenucima u životu fra Placida koji su uskoro i doveli do njegova uhićenja. Kako to da za to nisu znala njegova subraća, a djelatnost mu je bila usmjerena i u pomaganju onih s kojima se, vjerujem da možemo tako reći, politički ili idejno nije nimalo slagao?

Što se tiče njegove subraće, gotovo nitko nije znao za vrlo opasnu i riskantnu djelatnost. U to su bili upućeni papinski nuncij u Italiji i fra Placidov padovanski provincijal, čini se da čak ni sam rektor Bazilike sv. Antuna nije u cijelosti znao što radi fra Placido. To su bila takva opasna vremena, kada i zidovi imaju uši, pa treba dobro paziti da što manje njih dozna za takav apostolat.

Ljubav koju je naučio od Isusa Krista, ljubav na način Samaritanca, ljubav prema svima pa i neprijateljima, bila je veća od vjerskih, nacionalnih, političkih i idejnih razlika, koje ga nisu sprečavale za takav apostolat...

Njegova djelatnost, kako ste prethodno zgodno uočili, bila je usmjerena i na pomaganje onima s kojima se ni politički ni idejno nije slagao, dapače. Bili su tu ateisti, komunisti, socijalisti, razni bezbožnici, kojima je unatoč tome fra Placido pomagao. Konačno, kad se radi o Židovima, ni s njima nije dijelio zajedništvo vjere, pa im je najviše pomagao. U tome je baš veličina ovoga creskoga fratra, nesebičnost koja nadilazi sve prepreke, prirodne ili umjetne, bez razlike. Da je trebalo, fra Placido bi sigurno spašavao i njemačke zatvorenike, da mu se pružila šansa poživjeti još pola godine. Kršćanska ljubav ne pozna razlike, to je ljubav bez granica.

U čemu Vi osobno vidite važnost poruke ovoga nesebičnoga kršćanskog života i žrtve?

Slučaj fra Placida neće sigurno začepiti usta onim zaista slabo ili zlonamjerno obaviještenim javnim djelatnicima, koji stalno ponavljaju optužbe na račun Katoličke crkve, kao da nije ništa ili nedovoljno učinila u ublažavanju i spašavanju žrtava Drugoga svjetskog rata. Sjetimo se stalnih kleveta na račun pape Pija XII. ili našega bi. Alojzija Stepinca. Fra Placido, a nije jedini, svjedoči svojom krvlju koliko je Crkva, jer i on spada u Crkvu, učinila i žrtvovala da spasi što se spasiti dalo. Više od toga zaista je nepravedno tražiti i zahtijevati. Zato smatram da će i njegov slučaj pridonijeti razbijanju takvih objeda i kleveta, ali samo u onih koji imaju poštenu savjest i iskrene namjere. U tome vidim veliku važnost poruke koju nam ostavlja nesebična i mučenička djelatnost i smrt Creskoga Kolbea.

Na dan 15. studnoga 2003. u Trstu je završen biskupijski proces kauze za beatifikaciju fra Placida Cortesea. Možete li nam reći kako se stvari dalje razvijaju i što još predstoji do proglašenja fra Placida blaženim?

U međuvremenu, baš posljednjih godina, dogodila se smrt trojice ljudi koji bi sigurno stvar bili ubrzali. Najprije, u Trstu je umro bivši gorički nadbiskup p. Vitale Bommarco, franjevac konventualac iz Cresa, koji se jako bio založio za pokretanje procesa beatifikcije i što brže odvijanje. U Rimu je umro generalni postulator Reda franjevaca konventualaca, p. Cristoforo Zambelli, iz Padovanske provincije, kao i fra Placido, koji je duboko bio ušao u postupak i završavao svu dokumentaciju. Konačno, umro je i papa Ivan Pavao II., koji se jako zalagao za izdvajanje takvih slučajeva. Sjetimo se njegova poziva mjesnim Crkvama, u povodu Velikog jubileja, da iz bogate svoje riznice, i ne tako davne prošlosti, na svjetlo dana "izvuku" svjedoke vjere, koji će ljudima današnjeg vremena svjedočiti ideale i vrijednosti koje smo prilično zaboravili. Zbog toga je proces nešto usporen, ali - koliko smo upoznati - ide naprijed i treba se nadati brzom dokončanju u Rimu, gdje nadležna Kongregacijaza proglašenje svetih vodi ovaj postupak. Vjerujem da neće trebati dugo čekati na lijepe vijesti iz Rima.

 



© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

 

U suradnji s