Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Živi svjedoci
 
MOLI I ŠUTI

 
Svjedocanstva o herojskom cinu Cresanina fra Placida Cortesea

Citatelji našega lista su u posljednjih dvadesetak brojeva mogli citati o herojskom primjeru redovnika, franjevca, fra Placida Cortese, ciji je život poceo tu medu nama, u Cresu, 7. ožujka 1907. Nakon što je u Cresu upoznao fratre, svoje životno zvanje prepoznao je upravo u Redu franjevaca konventualaca. Svoju redovnicku i teološku izgradnju imao je u Italiji (Rim, Padova, Camposampiero), a kasnije u raznim službama u Padovi i Milanu.
U njegovu redovnickom životu najzapaženija je služba direktora, tada vec veoma poznatoga “Messaggero di Sant’ Antonio” (Glasnik sv. Antuna Padovanskoga), po cemu je cesto usporedivan sa svojim suvremenikom, Maksimilijanom Kolbeom. Nije to jedina slicnost ove dvojice Božjih miljenika.
U Drugom svjetskom ratu grad Padova je obilježen nasiljem bombardiranja. Nakon primirja potpisanog 8. rujna 1943., nada u mir raspršila se u iluziju. Ljude je sve više plašilo nacifašisticko nasilje. Padova postaje važno raskrižje. Nijemci kontroliraju grad uz vidljivi porast napetosti. Ulice su prazne. Ni zidine visoke Bazilike sv. Antuna nisu više sigurne. Pogotovo za jednog fratra koji je, neocekivano, jednog dana nestao.
Radi se o fra Placidu Corteseu, kojeg su uhapsili clanovi SS-jedinica i zatvorili u Trstu u zatvor na Oberdanovu trgu. Od njega su nastojali saznati imena ljudi kojima je on pomagao na najrazlicitije nacine da dodu do slobode.
O danima muke u zatvoru, kao i o danima ratnih strahota u kojima su mnogi ljudi i iz naših krajeva našli pomoc kod fra Placida da bi se dokopali slobode, ali i o danima njegovoga redovnickog života, govore još živuci svjedoci.

Poštovana policijska uprava u Padovi,Nižepotpisani pater rektor Papinske bazilike sv. Antuna izvješcuje ovu poštovanu policijsku upravu da je u ranim popodnevnim satima jucer iz posve nepoznatih razloga nestao iz našeg samostana sv. Antuna pater Placido Cortese, redovnik i svecenik našeg Reda.
S obzirom na njegov opis, isticemo: bio je covjek srednjeg uzrasta, podosta krhka i vižljasta stasa, iskrivljenih nižih udova, duguljastog lica, plavkaste kose, plavih ociju, s naocalama na krakove, hrom u koraku. Moram, osim toga, istaknuti da su jucer oko13 sati, dva nepoznata covjeka spomenutog fratra tražila s grubom upornošcu.


Ivo Jevnikar, novinar za program na slovenskom jeziku RAI u Trstu:
Nedavno sam u engleskim državnim arhivima, u Londonu, pronašao dokumente koji potvrduju što su nam ispripovjedili neki svjedoci u vezi s posljednjim danima života patra Placida Cortesea u gestapovskom bunkeru na Oberdanovu trgu u Trstu.
Englezi su u ranom poslijeracu otvorili proces na temelju izjava jednoga od njihovih vojnika, narednika Barkera, kojega su zarobili kao clana saveznicke misije u Kranjskoj, prebacenog u Trst i zatvorenog takoder u podrume gestapovskog sjedišta na Oberdanovu trgu. Tamo je upoznao patra Placida Cortesea i opisao njegov jadan svršetak, medu ostalim ovako: “Bio je, na poseban nacin, neki talijanski svecenik, župnik – tako veli – crkve sv. Antuna u Padovi, kojemu su išcupali nokte, polomili prste i ruke, spalili kosu na glavi a na tijelu je nosio brojne tragove bicevanja. Kasnije su mi rekli da su u njega pucali, ili da je bio strijeljan.”
Nakon toga, u Londonu su nadležni nadugo ispitivali toga narednika Barkera i o fra Placidu zapisali i ovo: “Taj je covjek pomagao britanske ratne zarobljenike, uhicen od Nijemaca, zatvoren je u Trstu. Bio je strašno mucen, a kad ga je Barker susreo, njegovo je stanje bilo ocajno. Potom su pucali u njega.”

Fra Pacifico Masetto, kolega iz gimnazije:
Ono što me iznenadilo, bio je njegov izgled… Bio je slabašan, pomalo šepav, ali vrlo dobrostiv, premda se onda služilo i kaznama kad bi se u necemu pogriješilo.
On je od petorice asistenata bio najviše dobrohotan, najbolji, dakle. Ja se baš sjecam kako je on kriomice tražio malo da pomogne onome koji je bio kažnjen, recimo, time što mu je nešto dao, nešto donio.

Fra Giordano Tollardo, subrat:
Bio je to ljubazan covjek, uvijek na raspolaganju, govorio je s nama bez umišljenosti, a bilo nam je drago da nas fotografira. To je bila tada njegova glavna briga. Bio je još mlad, da, imao je tridesetak godina. Bio je u punoj snazi, pratila ga je fizicka mana da malko šepa, nedostatak iz djetinjstva koji je uspješno prikrivao. Jako je dobro plivao, jer u Cresu djecu bacaju u more cim se rode, te je tako plivao vrlo dobro.

Majda Mazovec, svjedokinja:
Godine 1942. upoznala sam patra Cortesea, jer su mnogi naši mladi Slovenci bili smješteni u koncentracijske logore. Medu njima zatvoren je bio i moj brat i mnogi ostali rodaci. Ja sam imala srecu biti u Padovi radi studija, te sam osjetila dužnost pomagati te jadne ljude.
Bila sam poput dostavljaca. Ono što bi mi povjerio, to bih ispunila. Vecinom je to bio novac, potom nešto lijekova, a našlo se nešto sitno i za jelo ili odjecu.
A upozoravao me: “Nadajmo se da te nece nikad uhvatiti.” Sve ono što je smatrao da ne bi prošlo kontrolu, stavljao je pod habit. Ne znam koliko je to težilo, ponekad i šezdeset i više kilograma. Natovaren robom, fra Placido bi krenuo biciklom. Dolazio je do odredišta, logor ispunjen Slovencima i Hrvatima.Mario Gobbin, svjedok:
Tada mi je govorio: “Pazi, molim te, podi s ovim ljudima, odvedi ih do odredene ulice… i tako ih tamo otprati. Ipak, pazi da nikad ne govoriš s njima, da ništa ne pitaš, tko su, odakle dolaze i kamo idu. Ako te putem netko zaustavi, moraš reci da su te ovi ljudi zamolili da im pokažeš ulicu i tamo otpratiš.”
Otpratio sam ih više puta i požurio bih u Klaustar magnolija, gdje me cekao pater i pitao kako je sve svršilo.

Fra Stanislao, subrat, portir – o otmici fra Placida:
Bio sam u portirnici. Dode jedan. “Pazi”, rece, “dvojica vani pitaju za patra Placida.” “O da, reci im neka udu.” Ovaj rece: “Ne, ne, ne mogu uci.”
“Što hocete?”, upitam. “Želim govoriti s patrom Placidom Cortese.” Pokušao sam ga pozvati, bio je u sobi, pa mu telefoniram: “Vidite, pater Placido, dvojica su ispred crkve i žele vam govoriti o…” “U redu, evo me odmah.”
Otpratio sam ga vani. Nisu ništa govorili, otvorili su vrata vozila, smjestio se te su krenuli. On me je pozdravio, i ja sam otpozdravio. Dosta, bez rijeci, bez icega.

Boris Pahor, svjedok, zatvorenik – govori o stravicnim mucenjima:
Stavljali bi neku vrst motke, poduljeg drveta, izmedu ili iza koljena i potom bi stolicu nagnuli natrag, tako da se prakticki sjedilo uzdignutih nogu sa stražnjicom na raspolaganje, te su slijedili udarci bicem, s jedne i druge strane, glava bi bila na podu, da, na parketu. Jedan s jedne, drugi s druge strane poceli su me obradivati bicem.

Ljubomir Sušic, svjedok, zatvorenik – opisuje neke od tortura u zatvoru:
Kad ne bi odgovor zadovoljio, govorio bi “tri”, ali ne samo tri, vec tri puta 24 ili tri puta 25 udaraca. Ne znam koliko je tko uspio izdržati. Postojale su i tzv. Wasser-Zelle, celije s kadama gdje su mucili, te bi nas stavljali unutra i prikljucili na struju.

Ivo Gregorc, svjedok, zatvorenik:
Ako ste vidjeli jednom nekoga koji umire od raka i kojemu ne ostaje ništa, eto, tako je izgledao.
U Padovi sam prvi put vidio toga malenog fratra. Bio je nizak, nezamjetljiv, imao je nešto iskrivljenu ili kracu nogu, nešto slicno, a bio je vrlo živahan. I rekao mi je vec tamo: “Šuti, nisi me nikad vidio.”
Tamo, pred sobom onoga njemackog casnika bila je klupa i na njoj je sjedilo neko ljudsko bice, potpuno dokrajceno, jedino se još vidjelo, što se još vidjelo, kako to vi kažete, bila je kuta, uniforma koju nose fratri, da, habit, zaprljan, namocen krvlju, i lice… u krvi, a ja… nisam ga odmah ni prepoznao. Mene je privuklo što su ruke, tako i prsti stršili onako, iskrivljeni, jedan ovamo, drugi onamo, nateceni, zar ne? Tada sam ga prepoznao te sam mu rekao: Pater Cortese, jeste li to vi?” On me gledao pa ga upitam: “Znate tko sam?” Rece: “Da, ti si Ivo, moli i šuti”. To je sve što mi je rekao. Pet minuta kasnije uveli su me, a njega odveli i nisam ga više nikada vidio.

 

 


1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s