Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
STRPLJEN - SPAŠEN

Piše Ljudevit Maračić
 
Pahuljice stare i nove

U ove korizmene dane, kada se kršcanski puk skrušenom predanošcu priprema proslaviti vazmeno otajstvo, jedno od istaknutih duhovnih iskustava vezuje nas uz pojam trpljenja. I u latinskom jeziku, kao i u mnogim modernijim govorima, pa tako i u hrvatskom, susrecemo usku povezanost trpljenja sa srodnim iskustvom koje izražava pojam strpljenje.
Kaže njemacka poslovica da niti kvintal nestrpljenja ne olakšava gram težine jednoga križa. Zato valja nauciti trpjeti bez galame, strpljivo. Netko zgodno doda da djeca najprije vicu, kasnije placu, potom ušute. A strpljivi da… pjevaju. To nas uci i poucak koji je prepoznao naš covjek u sprezi rijeci “Strpljen-spašen”.
Živjeli tako u pustinji dva mlada brata, poznata po skromnosti i strpljenju. S vremenom su oko svoje nastambe uredili zemlju, posadili razno povrce, zalijevali iz obližnjeg vrela koje je povremeno, nakon obilnijih kiša, znalo prokljucati. Vrt je poceo donositi ploda, pa su zadovoljni pustinjaci znali uveseliti ostalu bracu darom povrca i voca koje su ubirali kao plod truda ruku svojih. Docuo za to i stariji monah, pa je sam htio provjeriti je li sve onako lijepo kako se o braci širilo. “Poci cu vidjeti”, rece u sebi, “i provjeriti je li tamo sve to samo zlato ili ima tu i olova.”
Mlada su ga braca primila s poštovanjem i radošcu, a nakon krace molitve stari monah poželi da mu pokažu vrt. “Lijepo, lijepo”, govorio je stari stišcuci nos, “cak i prelijepo za pustinjake.” Uze potom veliki štap i pocne udarati po kupusu, krastavcima, cvijecu i ostalom bilju. Izgledalo je da je pomahnitao. Dvojica su ga mirno gledala prekriženih ruku, a kad je starac završio svojim rušenjem i gaženjem te poceo brisati znoj sa svoga cela, pristupe mu dva brata i upitaju: “Oce, ako želiš, mogli bismo pokupiti kupus koji je preostao, skuhati ga da jedemo sva trojica.”
Starac nije vjerovao svojim ušima. Zadivljen, zagrli jednoga za drugim i utiskujuci im poljubac mira, zakljuci: “Zaista zahvaljujem Bogu jer ovdje stvarno stanuje Duh Sveti koji daje strpljivost.”
Kada god citamo ove zgodne price i anegdote iz života pustinjskog monaštva, ne znamo da li da se iznenadimo, zacudimo, zapanjimo ili divimo nad rijecima i postupcima ovih neobicnih ljudi. Najcešce pak slegnemo ramenima i umirimo sami sebe: Prošla vremena!
No, da se slicno nije dogadalo samo nekoc, potvrduje dogadaj zabilježen vještim perom suvremene rabinske prakse. Tako Elie Wiesel opisuje neki vjerski obred na kojemu su ocekivali slavnog rabina Levi-Yitzaka. On je došao i šutio, jako dugo šutio, bez ijedne rijeci. Konacno, kad su prisutni poceli negodavati i nestrpljivo lupkati nogama, rabin prozbori: “Ima ovdje nekih koji možda ne znaju citati. Nije krivnja na njima. Imaju obitelj, moraju se brinuti za djecu, nisu mogli pohadati tecajeve, ali žele pjevati. Ne znajuci kako, otvore svoje srce Bogu: ‘Ti si Bog, ja sam covjek. Ti si svemoguc, poznaješ sve, a ja sam slab i neuk. Sve što znam je prepoznavanje dvadeset i dva slova svetog jezika. To ti darujem. Sastavi ti od toga svete molitve. Ucini sam. Te ce molitve sigurno biti ljepše od mojih.’ Evo, braco, zašto smo strpljivo cekali. Bog nam upravo piše svoju poruku.”
Trebalo bi se sjetiti i pomisliti, kada imamo stotinu razloga nestrpljivo reagirati, da baš tim cekanjem Bogu dajemo šansu da nam progovori i utješi. Nije li to utješilo i Isusa dok se u Getsemaniju znojio krvavim znojem?

 

 

1999-2019 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr
U suradnji s