Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.” (Rim 6, 3-4)

Otajstvo smrti i uskrsnuća Isusa Krista ulazi u život kršćanina sakramentom krštenja ili bolje rečeno: čovjek ulazi u otajstvo smrti i uskrsnuća Kristova krštenjem i počinje novi život kao kršćanin. Riječi su Isusove Nikodemu: “Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.” (Iv 3, 5) Nakon uglavnom tri godine pripreme za krštenje u katekumenatu, gdje pripravnik počinje slušati riječ Božju i životom odgovarati kao u nekoj duhovnoj trudnoći, čovjek se nanovo rađa u sakramentu krštenja iz vode i Duha Svetoga. Krštenje je dakle početak novog života koji ima svoj izvor u smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Stoga Isus nakon uskrsnuća zapovjedi učenicima naviještati i krštavati: I reče im: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Mk 16, 15-16)
Crkveni otac Origen s početka trećeg stoljeća, otac teologije krštenja, u svojim homilijama kaže da nakon krštenja kršćanin slijedi Kristov život. To je poziv svakog krštenika. I kao što je Isus poslije krštenja bio odveden u pustinju i kušan od đavla, tako svaki kršćanin ima iste kušnje.

Prva je kušnja materijalizma, da živi samo od kruha tj. od materijalnih dobara kao i pogani, a da ne živi od riječi Božje.
Druga je kušnja, da odbaci križ iz svog života. “Ako si sin Božji, baci se odavle dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Odgovori mu Isus: Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!” (Lk 4,9-12) U ovoj kušnji đavao hoće da Isus odbaci križ, jer ako se na blagdan baci sa hrama i anđeli ga prihvate, svi će vidjeti da je došao Mesija i Isus neće ići na križ. Tu istu napast ima Isus dok je visio na križu: “Ako si Sin Božji, siđi s križa.”
Napast čudesa, napast trijumfalizma, prisutna je među kršćanima u Crkvi i danas.
I treća napast – napast idolopoklonstva – napast je krštenika. “Meni se pokloni”, kaže đavao Isusu, “i dat ću ti svu ovu vlast i slavu njihovu.” (Lk 4, 6) Zbog ljudske slave koliki se klanjaju đavlu, a misle da služe Bogu! A Isus odgovori: “Klanjaj se Gospodinu Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!” (Lk 4, 8)

Poput Origena i sv. Ciprijan mučenik naglašava da odreknuće od đavla i njegovih zavodljivosti, koje su kršćani izrekli na krštenju, ostvaruju u nasljedovanju Isusa Krista u svom životu. To nije poziv i povlastica nekih savršenih nego svih krštenika. To je zavjet što su ga oni ili roditelji i kumovi izrekli za njih na krštenju, a kao odrasli obnovili na krizmi.
Upravo se nakon sakramenta sv. potvrde vidi danas koliko smo mi kršćani daleko od krsne duhovnosti, koja je temelj svih duhovnosti i redovničkih zavjeta. Kaže sv. Ciprijan: “Kršćani se moraju pokazati dostojnima svoga rođenja; tko je ponovno rođen od Boga, ne smije se izroditi.”
Slavlje otajstva križa i uskrsnuća Isusa Krista uvijek nas poziva na obnovu našega krsnog obećanja. A obnova je moguća jer je Krist živ s nama. “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Mt 28, 18-20)