Sveto vrijeme i sveta mjesta tek su ljudskih ruku djelo, podsjetnici na Onoga koji je – svima koji ga se odluče slobodno primiti - prisutan u svakome vremenu i na svakome mjestu.
Bilo je to pred gotovo dvadeset godina, kada sam dobio ponudu za svoj prvi besplatni godišnji odmor. Ponuda je došla “poput groma iz vedra neba”. Trebao sam se samo susresti sa skupinom hodočasnika, spremiti ih na zrakoplov te ih žive i zdrave “isporučiti” o. Kennethu, franjevačkome svećeniku, u Tel Avivu. Sve je to skupa zvučalo predobro da bi bilo istinito, ali je zaista bilo tako te se kasnije pretvorilo u jedno od najvažnijih duhovnih iskustava u mome životu.

Sve se dogodilo tako brzo te nisam imao vremena o svemu niti razmisliti, a kada sam razmislio – sram me to i priznati – razmišljao sam o tome kao o besplatnom odmoru, a ne kao o hodočašću. Razumije se da sam planirao posjetiti sveta mjesta te sam to smatrao pravom povlasticom, no neka su se hodočašća bila pokazala istinskom kušnjom za moju vjeru. Znao bih postati ogorčen i skeptičan te su me se mogli dojmiti jedino čvrsti dokazi i nepobitne činjenice. Nisam kanio posjećivati mjesta na kojima je Isus navodno rekao ovo ili učinio ono, kada sam se mjesto toga mogao sunčati na Mediteranu.
Međutim, očekivalo me iznenađenje. Jest, bilo je puno prijepornih mjesta i pobožnih legendi, ali i više čvrstih činjenica no što sam očekivao - više nego dovoljno kako bi me učinile zadovoljnim i držale podalje od plaža, tako da sam se naposljetku kući vratio jednako bijel kao što sam i krenuo.
Prvoga sam dana otišao u obilazak svih glavnih svetišta, i to u velikome stilu, jer su oca Kennetha zamolili neka bude vodič kanadskome ministru vanjskih poslova. U Kanadi ima više govornika gelskoga jezika negoli u Škotskoj. Budući da je ministar vanjskih poslova bio jedan od njih, o. Kenneth i on razgovarali su na svome matičnome jeziku, svjesni kako su u službeno vozilo postavljeni aparati za prisluškivanje. Kada bi se, radi mene, prebacili na engleski, uvijek kada bismo izašli iz automobila, iznenadio sam se čuti dokaze o vjerodostojnosti svetih mjesta. Nakon što su Rimljani 70. godine poslije Krista razorili Jeruzalem, na njima su izgradili vlastite poganske hramove, kako bi im izbrisali trag. Međutim, rezultat je bio upravo suprotan, jamčeći njihovo očuvanje dok nisu vraćena kršćanstvu, nakon što je Konstantin postao prvi kršćanski vladar. Kada je, 313. godine, carstvo proglasio kršćanskim, moglo se točno odrediti mjesto na kojemu je Krist umro i uskrsnuo. Upravo me se sveti Grob najviše i dojmio – ne radi načina gradnje, već ozračjem toga mjesta, koje me se dojmilo daleko dublje no što sam očekivao.

O. Kenneth, koji je u Svetoj zemlji proveo veći dio svoga života, kao da je raspolagao ključem za svako mjesto koje je valjalo posjetiti, pa čak i za neka koja su bila zabranjena. Uvečer prije povratka, njegov mi je čuveni ključ otvorio vrata k onome što se činilo zatvorenim za sve druge, otvorivši me tako iskustvu čije posljedice i danas osjećam. Iako se vrata svetoga Groba svake večeri zaključavaju te ih se niti u kojem slučaju ne mogu otvoriti do idućega jutra, imao sam priliku ostati unutra čitave noći te sam čak na raspolaganje dobio i sobu u franjevačkom samostanu koji se nalazi unutra. U tu sobu nisam niti ušao. Sve sam vrijeme prije ponoćne molitve proveo na Kalvariji, a vrijeme poslije toga posve sam u praznome grobu. Bio sam toliko dirnut te sam poželio čitav život provesti u tom samostanu, kako bih se uvijek iznova, svake noći, mogao vraćati na vjerojatno najsvetije mjesto na zemlji: mjesto na kojemu je Krist počivao i na kojemu je ustao od mrtvih.
A tada sam, u svega nekoliko trenutaka, doživio duhovno iskustvo koje je sve promijenilo. Ništa nisam vidio niti čuo, već mi je Bog progovorio na dotad još nedoživljeni način, koji se niti kasnije više nije ponovio. U određenome smislu nije bila riječ ni o čemu spektakularnom, ali je u drugome opet nepovratno promijenilo čitav moj stav prema Uskrsnuću, u koje sam vjerovao još od djetinjstva, ali ga nikada nisam doživio kao te noći.

Ne tvrdim kako su riječi došle izravno od Boga ili što takva; sasvim su sigurno došle iz moje podsvijesti, ali sam siguran kako ih je Bog malčice “pogurao”. Riječi su glasile ovako: “Tražiš Isusa Nazarećanina koji je bio raspet. Pogledaj, ovdje je mjesto na koje su ga položili. Uskrsnuo je. Nije ovdje. Pošao je pred tobom u Galileju.” U trenutku sam se promijenio. Više nisam želio zauvijek ostati živjeti u tome samostanu; nisam se čak htio niti vratiti do groba u kojemu je Krist nekoć počivao. Prazan je grob odjednom izgubio svoju važnost, iako ne i značaj. Značenje Uskrsnuća dojmilo me se snažno kao nikada prije, kao da je netko izgovorio “effatha” (“otvori se”), a moje se oči otvorile istini koju sam poznavao u glavi, ali koja nikada do tada još nije bila prodrla i u moje srce. Iako se moje duhovno razumijevanje u biti nije promijenilo, bilo je posve preobraženo, na način koji mi je teško pretočiti u riječi. Kao da sam godinama na Uskrsnuće gledao izvana, kao na nekoj freski, a sada sam ga vidio iznutra, nakon što su kroz nju prošle zrake sunca.

Uskrsnuće znači kako je Isus uzet iz svijeta prostora i vremena u kojemu je prije živio, ne kako bi nas ostavio same, već kako bi nam bio bliži no ikada prije; kao što je obećao: “Do svršetka svijeta”. Prije Uskrsnuća, Isus je bio ograničen fizičkim tijelom u koje se dragovoljno bio nastanio. Njegov je izbor podrazumijevao kako u određenome trenutku može biti samo na jednome mjestu, tako da bi ga susresti bilo jednako teško kao i bilo koju istaknutu ličnost u naše doba. No, sve se to promijenilo, jer ga je ona ista nadnaravna sila koja ga je o prvome Uskrsu uzdigla iz ovoga svijeta osposobila da se u nj vraća svakoga dana. Sada može ući u nas, kako je obećao; nastaniti se u nama, a mi u njemu. Prema riječima svetoga Augustina, to znači kako nam je “bliži no što smo mi samima sebi.” Zbog toga je de Caussade kazao: “Sadašnji trenutak sadrži daleko više no što smo mi kadri primiti, jer je prepun neizmjerna bogatstva.” Zbog toga ga je i nazvao “sakramentom sadašnjega trenutka”, jer je to jedini trenutak u kojemu vrijeme dotiče vječnost.
Sveto vrijeme i sveta mjesta tek su ljudskih ruku djelo, podsjetnici na Onoga koji je – ljudima vjere, koji ga odluče primiti – prisutan u svakome vremenu i na svakome mjestu. Stare lude žive u prošlosti; mlade u budućnosti. Znadem i jednu ludu koja je živjela u oba ova vremena, ali – zahvaljujući čuvenome ključu o. Kennetha – sada nastoji živjeti malo potpunije u sadašnjem trenutku. To je, naime, jedino mjesto na kojemu može susresti Čovjeka kojega žudi susresti više od ikoga drugoga na ovome svijetu.